Hoće li iskaz Edina Garaplije pokrenuti nove istrage? Da li su supruga Sefera Halilovića i njezin brat slučajne žrtve atentata namijenjenog tadašnjem načelniku Glavnog štaba Armije BiH? Da li je Ismet Bajramović Ćelo slučajno živ? Da li je, konačno, uopće moguće da su sve "bezbjednosno interesantne" preživjele Sarajlije uistinu trostruke žrtve: agresora, opsade i šačice domaćih kombinatoričara? Zastrašujuća težina Garaplijinog iskaza krije se upravo u podtekstu cijele priče - u uzavrelom gradu za koji se posljednjim atomima snage obični smrtnici smjenjuju na linijama odbrane, grupa privilegiranih i neopisivo moćnih policajaca povlači konce pojedinačnih i kolektivnih sudbina, a sve zarad vlasti, moći i uticaja?! I prozvane i žrtve zamolili smo za komentar Garaplijinih optužbi: Jusuf Pušina, Bakir Alispahić, Kemo Ademović, Faik Kulović, Munir Alibabić, Sefer Halilović, Asim Dautbašić... Ponudu su odbili sa "možda kasnije"

Pišu: Vildana SELIMBEGOVIC
i Senad PECANIN

SLUZBENI IZVJESTAJ

IZ ZABILJESKE NEDZADA UGLJENA

ISPOVIJEST EDINA GARAPLIJE

Pred dilemom sličnog tipa, našlo se i uredništvo Dana uoči izlaska našeg prošlog broja, u trenutku kada nam je ponuđen zahtjev Edina Garaplije za obnavljanje sudskog procesa. Prateći novinarsku logiku i, naravno, poštujući zakone profesije, donijeli smo odluku: Garaplija ima pravo da govori, ali ga mi moramo čuti i njegove argumente i istine predočiti -drugoj strani. No, kako vrijeme odmiče, tek jedno postaje neupitna istina: u kompletnoj bosanskoj policijskoj aferi, koja kontinuirano traje gotovo pola decenije, osnovno pitanje i jeste: ko je, zapravo, druga strana?!

Ko koga prisluškuje?
Sve je počelo još davne 1994. sukobom Munira Alibabića, tadašnjeg načelnika CSB Sarajevo, i Bakira Alispahića, nadređenog mu ministra. A završilo se ubistvom Nedžada Ugljena, u času smrti pomoćnika direktora AID-a. Danas, više od dvije godine nakon ubistva, čini se da ništa nije završeno, ali i da je sve počelo puno prije. Ono što se pouzdano zna jeste: ime i prezime Ugljenovog ubice još uvijek je nepoznato javnosti i za njim se traga. No, to nije jedino nerazjašnjeno ubistvo na ovim prostorima. Tek primjera radi, ime i prezime ubice Mušana Topalovića Cace je također nepoznato, no za njim se i ne traga. U ovom času, otvara se pitanje hoće li nedavno objavljeno svjedočenje Edina Garaplije pokrenuti nove istrage? Da li su supruga Sefera Halilovića i njezin brat slučajne žrtve atentata namijenjenog tadašnjem načelniku Glavnog štaba Armije BiH? Da li je Ismet Bajramović Ćelo slučajno živ? Da li je, konačno, uopće moguće da su sve "bezbjednosno interesantne" preživjele Sarajlije uistinu trostruke žrtve: agresora, opsade i šačice domaćih kombinatoričara? Zastrašujuća težina iskaza Edina Garaplije krije se upravo u podtekstu cijele priče - u uzavrelom gradu za koji se posljednjim atomima snage obični smrtnici smjenjuju na linijama odbrane, grupa privilegiranih i neopisivo moćnih policajaca povlači konce pojedinačnih i kolektivnih sudbina, a sve zarad vlasti, moći i uticaja?!

Naravno, svi pojedinačni iskazi moraju se prihvatiti s rezervom. No, ono što se također mora prihvatiti, jeste da je i previše policijskih afera potresalo ovaj mali prostor, da ova posljednja samo nudi logičnu skandaloznu cjelinu. U svakoj drugoj zemlji, sudski istražitelji, institucije vlasti, zavisni i nezavisni politički dužnosnici, parlamenti i sami predsjednici još davno bi poduzeli konkretne pravne korake. Ovdje - ne. Čak ni Garaplijin iskaz nije ponukao kantonalnog tužioca da se pozabavi cijelim slučajem ili barem novinom koja je sve to objavila, što je za naše uslove normalnija situacija. Ne, jer i gospodin Mustafa Bisić zna da svako igranje vatrom može izazvati nezaustavljiv požar. A to i jeste ono od čega ovdašnji državni vrh najviše zazire: uistinu, kako objasniti narodu da su u njegovo ime policajci prisluškivali članove državnog Predsjedništva, da su se međusobno prisluškivali, da su jedni policajci oteli drugog, da je pomoćnik direktora AID-a praćen a da, eto, niko nije ustanovio ko ga je i zašto pratio, ko je i zašto prisluškivao njegove privatne telefonske razgovore, ko ga je i zašto ubio...

Garaplija je osuđenik: za otmicu i pokušaj ubistva kažnjen je sa 13 godina zatvora u zemlji u kojoj su ubistva kvalificirana i četverostruko nižim kaznama. Istovremeno, Garaplija je i policajac koji robijom plaća (ne)izvršenje zadatka?! Nedžad Herenda je u času otmice također bio policajac. Njegov iskaz je bio razlog Ugljenovih tvrdnji da mu se sprema ubistvo. Kada se to i dogodilo, ostao je gorak okus borbe preživjelih, a prozvanih aktera nečasnih policijskih dogodovština, da zadrže vlastite pozicije. I jalovi zahtjevi da se barem jednom policijskom skandalu stane ukraj. Edin Garaplija nije prvi policajac koji je javno progovorio o tajnoj policiji. On se, ruku na srce, od ostatka policijskog establišmenta razlikuje po drugom detalju: prvi je osuđeni tajni policajac. To njegovom iskazu ne uvećava, ali i ne umanjuje vrijednost. Naprosto, svrstava ga u krug na ovaj ili onaj način izmanipuliranih, ali ipak policijskih dužnosnika.

Ševe protiv ostatka svijeta
A upravo to i jeste suština svih policijskih afera koje su potresale BiH i koje su, evo, danas, tri godine poslije Daytona, jednom šokantnom ispoviješću u jednu priču smjestile sve nedorečene a doživljene bošnjačke skandale. Koji, istine radi, nisu samo policijski već i armijski. Stoga, šta to u Garaplijinom iskazu povezuje Bakira Alispahića, Nedžada Ugljena, Sefera Halilovića, Mušana Topalovića Cacu, Ismeta Bajramovića Ćelu, Kemu Ademovića, Irfana Ljevakovića, Jusufa Pušinu, Munira Alibabića, Faika Kulovića, Aliju Delimustafića, Asima Dautbašića... Najkraće rečeno: Ševe protiv ostatka svijeta. No, da nije baš tako, zorno ilustrira upravo suprotstavljena grupa kojoj je Garaplija pripadao i koja je otela Herendu.

Zasluge za formiranje Ševa pripisuju se prvom ministru policije u, ma kako to ironično zvučalo u ovom kontekstu, demokratskoj BiH. Dakle, Aliji Delimustafiću. Munir Alibabić, 27. jula 1994. godine, u već čuvenoj informaciji koja je potresla i MUP i BiH, piše predsjedniku Predsjedništva RBiH Aliji Izetbegoviću: "Nakon prvih ratnih sukoba u Mostaru, Ugljen, iako rukovodilac odbrambenih priprema, bježi u Sarajevo, gdje se nekoliko dana pred prva granatiranja u aprilu mjesecu 1992. družio sa Slobodanom Škipinom, Sredojem Novićem, odbijajući da se uključi u SDB Sarajevo. Međutim, početkom aprila iznenada se obreo u Specijalnoj jedinici MUP-a, gdje je obavljao pomoćne poslove (prevoz hrane, obezbjeđenje, usmjeravanje stranki itd.), da bi početkom juna, po nalogu A. Delimustafića, oformio 'grupu za likvidaciju', današnje Ševe (u koju je uključio nekolicinu bivših pripadnika Sokola (centrala u Zagrebu, uporište SIS-a), te bivših pripadnika JNA, koji su obavljali poslove u JNA po ugovoru o djelu..."

Munir Alibabić, koji se nakon otvorene konfrontacije s Bakirom Alispahićem zamjerio i njegovim najbližim saradnicima, a Ugljen je važio kao takav, sem u ovoj informaciji i u svojoj knjizi Bosna u kandžama KOS-a, Ševe naziva "grupom za likvidaciju" i objašnjava da je njihov odgovorni urednik zapravo Asim Dautbašić, a Nedžad Ugljen neposredni nadređeni. Ševama se, iz tog vremena, pripisuje egzekucija osam civila koji su zarobljeni na Dobrinji i koji su, po tim tvrdnjama, ubijeni pred Domom policije a leševi potom transportovani i spaljeni na Bentbaši. Alibabić u knjizi tvrdi da je ovakvu informaciju prenio i predsjedniku Izetbegoviću. Dalje, Ševe su se još bavile logistikom i imale specijalne zadatke: jedan od njih se vezuje upravo za Nedžada Herendu koji je Ivu Komšića u ratno doba dopratio iz Kiseljaka.

Na drugoj su strani oni koji Ševe vide kao izuzetno važnu jedinicu čiji su rezultati u prve dvije godine agresije na BiH veoma značajni i to na planu bitke protiv agresora. I potpuno staju uz nekoliko puta izrečenu Ugljenovu tvrdnju da su "Ševe ubile više četnika nego što su ih mnogi izvikani komandanti dvogledom vidjeli". No, i oni priznaju da je početkom 1994. došlo do prestrojavanja u Ševinim redovima tako što je dio jedinice ostao da radi poslove za koje je i predviđen: dakle, specijalne zadatke u odbrani BiH od agresije, a drugi dio je, uslovno rečeno, okrenut na specijalne zadatke koji često nisu imali čist karakter. Zagovornici ove teze podjelu Ševa pripisuju Alispahiću, a zasluge za njene časne uspjehe Ugljenu i skloni su da Ugljenovo ubistvo tumače kao nastavak serije obračuna sa istinskim herojima rata. Kažu: "Ugljenovu smrt treba mjeriti jačinom koja joj i pripada i staviti je u istu ravan u kojoj je smrt jednog Bole ili Safeta Zajke."

Specijalni specijalci
Šta je sporno? Sem karaktera zadataka Ševe, koji svakako najbolje znaju njeni nalogodavci, promatraču svih ovih zbivanja najviše bode oči upravo policijsko-vojna veza koja se pominje uz ovu jedinicu. Opće je poznat gotovo opipljiv ratni antagonizam između vodećih policajaca i pripadnika Armije BiH. A onda se pojavljuje jedinica za koju Edin Garaplija tvrdi da su je zajedničkim snagama koristili vodeći tajni policajci i vojnici?! Herenda je, po Garaplijinom iskazu, priznao da je hitac na Ismeta Bajramovića Ćelu upućen od strane Ševa, a da je on sam bio jedan od izvršilaca pokušaja atentata na Sefera Halilovića. Sama po sebi, mogućnost da je uopće došlo do ovakvih planova unutar ovdašnjeg vođstva je skandalozna. No, rezultati takvih planova, opet, ukoliko su i ako su postojali, dodatno skandaliziraju cijelu zbrku i kompromitiraju i taj vrh i takvu specijalnu jedinicu: Ševe su u oba slučaja promašile. I ma kako to morbidno zvučalo, to bi samo po sebi moralo biti dovoljno da, recimo, i sam Herenda bude diskvalificiran iz jedne takve jedinice i premješten na druge dužnosti. Naravno, ovdje je riječ o teoriji. No, ako se vratimo provjerenoj praksi opet se pojavljuje jedan upečatljiv detalj: taj isti Herenda, nakon četiri dana mučenja, o kakvom u svom iskazu govori Nedžad Ugljen i za koje su Garaplija i njegovi saučesnici osuđeni, izvlači se iz svezane vreće, potom iz šahta i uspijeva da preživi. U ovoj varijanti, naručeno, a opet neuspješno ubistvo izveli su neki novi specijalci - Garaplijini, odnosno, kako Garaplija tvrdi - Ademovićevi. Kakve to mi specijalce imamo?

Još se jedan dio priče čini jako zanimljivim: uloga Ševa u događajima od 26. oktobra 1993. Po Garaplijinom iskazu, cilj Ševa toga dana je bio da izazovu sukob. I neki neposredni akteri zbivanja od 26. oktobra, dakle, obračuna države BiH sa organiziranim kriminalom, kako je akcija zvanično ponijela ime, još uvijek tvrde da je veliki broj detalja vezanih za taj dan više no sporan. Naime: u planu akcije nije bilo privođenja ni Mušana Topalovića Cace ni Ramiza Delalića Ćele, već samo njihova izolacija. Noć uoči akcije, tvrdi jedan od članova tima, vojna i državna bezbjednost pogrešno je informirala o mjestima boravka i Topalovića i Delalića. Za Cacu su tvrdili da je u komandi Desete brdske, a bio je u stanu, a za Delalića da je u stanu, a bio je u bazi svoje jedinice?! O toku akcije se sve, manje-više, zna ili ne zna, no kao novi detalj ponuđeni su infracrveni snajperi sa Ševinim likom.

Ševe je, i u toj varijanti, u igru mogao uključiti tim Ugljen-Alispahić, s tim da je Bakir Alispahić u to vrijeme netom postao ministrom. I to, po Garaplijinom iskazu, u nekakvom vidu političkog dogovora sa Fikretom Muslimovićem. Istoj ekipi Garaplija na dušu stavlja tešku optužbu planiranja i naredbe za atentat na generala Halilovića i iste ljude optužuje za atentat na Ćelu Bajramovića. Koliko je uopće moguće da tri osobe na tako visokim dužnostima planiraju samovoljno zajedničke akcije ovakvog tipa? Prilično nevjerovatno, sem ukoliko (a to je već granica koju Garaplija ni u jednom času u svome iskazu ne prelazi) se ne radi o nekom iznad, dakle, nekom ko bi po prirodi stvari mogao narediti svoj trojici. Ono što Garaplija ne kaže, ali što stoji između redova, i jeste upravo taj hijerarhijski slijed kojem nije teško prepoznati adresu. Onda samo ostaje još jedno pitanje: zašto?

Alfa i omega
Sljedbenici teorija zavjere ponudili bi barem nekoliko varijanti. Po jednoj, onoj koja bi se uslovno mogla nazvati stranačkom - visi Ugljen. Jer, on se nijednog časa nije naročito eksponirao kao neko od SDA povjerenja. Zato je npr. Irfan Ljevaković vrlo bitan SDA kadar, pa se nakon Herendine otmice i Ugljenovog ubistva, uslovno rečeno, svrstao u red žestokih zagovarača da grupa oko Garaplije i on sam budu primjereno kažnjeni. Dakle, potpuno na Ugljenovu stranu. A da li to istovremeno znači i protiv Keme Ademovića, tadašnjeg i sadašnjeg direktora AID-a? I gdje je uopće Ademović u cijeloj priči? Po Garapliji, na čelu akcije za Herendino hapšenje i to nimalo zarad Herende, vrlo malo zbog Ševa a najviše zbog Bakira Alispahića. Edin Garaplija čak tvrdi da su on i njegove kolege dvostruko izmanipulirani: em su ostavljeni od Ademovića na cjedilu, em su svjesno žrtvovani paktom Alispahić-Ademović i sada Asim Dautbašić, koji je prvo napravio Ševe, pa kumovao Garaplijinoj grupi, priprema Garaplijinu likvidaciju? Jer je, po Garapliji, Nedžad Ugljen podjednako smetao i Ademoviću i Alispahiću?

Priča o Ademoviću bi mogla biti dio druge varijante - one po kojoj je i sam tek sljedeća ratna legenda (dakle, riječ je isključivo o borcima s fronta i protiv agresora) kojoj treba definitivno uništiti sjaj. No, daleko više i od samog Garaplije, Ademovića pritišće balast Ugljenovih zabilješki u kojima je on unaprijed prozvan za ubistvo koje se kasnije dogodilo. Postoji i treća varijanta: i Ademović i Alispahić i Alibabić i sve domaće afere svjesno nam se guraju u prvi plan svaki put kada AID valjano dokumentira zločine agresije sudu u Den Haagu. Naredbodavci i izvršioci samo se u ovoj varijanti dislociraju iz BiH i sele barem do Gruda.

Ono što je zajedničko baš svim varijantama jeste zapravo karakter službe o kojoj je riječ: zna se da je tajna i zna se da već odavno nije u službi države, odnosno Federacije - već Stranke demokratske akcije. I nemali je broj onih koji sva zbivanja unutar službe, policije i vojske upravo i objašnjavaju njenim transformiranjem iz profesionalne u političku. Na istoj je razini stoga i sljedeća varijanta koja se može pretočiti u pitanje: jesu li MUP-ove afere iznuđene potrebom da i služba i država budu još stranačkije, ili da budemo posve precizni - bošnjačke i proislamske? Tu bi se Garaplija našao, ali gdje su onda Ševe? Pitanja je bezbroj, no odgovor je samo jedan: otvoriti "dosje MUP". Samo u toj varijanti postoji šansa da ovi prostori ne izgube onu ratnu dimenziju po kojoj su se tokom najteže četiri godine razlikovali od onih koji su ih napadali. I samo tako predsjednik Izetbegović može sačuvati sebe od optužbi koje naprosto isijavaju: svi optuženi za planove likvidacije važe za njegove bliske saradnike, a žrtve - za njegove protivnike, ili, u još goroj varijanti, za poslušnike koji su u određenim momentima zasmetali. Utoliko prije što još od prvog ozbiljnijeg policijsko-vojnog potresa njegov sin, dakle Bakir Izetbegović, i jedan od njegovih najbližih saradnika, Hasan Čengić, slove kao alfa i omega i policijske i vojne službe bezbjednosti.

DANI: U posljednjem broju Slobodne Bosne Vaše se ime direktno vezuje za Edina Garapliju osuđenog zbog otmice i pokušaja ubistva Nedžada Herende. Kako su i otmičar i oteti bili pripadnici Agencije za istraživanje i dokumentaciju, molimo Vas da pokušate objasniti svoje posredno, odnosno, neposredno učešće u ovim aktivnostima?

IZETBEGOVIĆ: Lijepo sročeno pitanje. Dakle, moje učešće u aktivnostima, kako ih vi nazivate, je neosporno? To ste vi već odgovorili umjesto mene, a na meni je samo da objasnim: posredno ili neposredno. U jednoj knjizi o nacistima sam pročitao da je Gestapo upravo tako ispitivao ljude: znamo da jesi, samo nam objasni kako si...

Ali da budem precizan, jer vaš list će iskoristiti svaku nedorečenost: ja nemam nikakve veze sa ovim slučajem. Vi dobro znate da je to tako, ali želite prodati vašu novinu pa ste spremni usput prodati i tuđu čast i obraz.

DANI: Da li poznajete Edina Garapliju?

IZETBEGOVIĆ: Ne poznajem Edina Garapliju, nikad ga u životu nisam vidio.

DANI: Otmica Herende prethodila je ubistvu Nedžada Ugljena: može li i hoće li Ministarstvo unutrašnjih poslova, po Vašem mišljenju, rasvijetliti Ugljenovo ubistvo?

IZETBEGOVIĆ: Ne znam. Pitajte ljude u MUP-u.

DANI: U Garaplijinom naknadnom svjedočenju iz zatvora on tvrdi da je Nedžad Herenda priznao svoj i angažman jedinice Ševe u ubistvu supruge Sefera Halilovića: kako to komentirate?

IZETBEGOVIĆ: Nemam komentara. Pitajte Nedžada Herendu.

DANI: Vi se nerijetko pominjete kao neformalni, ali zato neprikosnoveni šef bošnjačke tajne službe i kao direktni nalogodavac Kemi Ademoviću. Kako to objašnjavate?

IZETBEGOVIĆ: Prvi put čujem takvu besmislicu. Nikome do sada nije palo na um da sam ja šef nekakve tajne službe. Slava za to "otkriće" pripada vama. Vaša je namjera da neobaviještenim ljudima sugerišete nešto što vi želite. Nije vam važno da li to ima ikakve veze sa istinom. Računate: nešto će se već zalijepiti. Ipak, kao što rezultati izbora pokazuju, sasvim malo se lijepi. Narod se opametio.

DANI: Koliko dugo ste obavljali funkciju šefa kabineta gospodina Izetbegovića? Da li je osnovano uvjerenje javnosti da ste i dalje jedna od osoba najupućenijih u sve državne, vojne, policijske... tajne?

IZETBEGOVIĆ: Nikad nisam bio šef Predsjednikovog kabineta. Nalazim se skoro osam godina na funkciji direktora Zavoda za izgradnju Kantona Sarajevo. Nešto manje od dvije godine, od oktobra 1992. do jula 1994, kada je Zavod zbog ratnih prilika bio manje aktivan, radio sam kao očev lični sekretar. U tim danima trebala mu je moja pomoć. Zavod kojim rukovodim napravio je poslije rata ogroman posao na obnovi Sarajeva. Trenutačno vodim preko trideset važnih projekata koji će značajno poboljšati kvalitet življenja u Gradu. Time se ja bavim deset sati na dan, ali to list poput Naših dana ne zanima, zar ne?

DANI: Kako vidite sebe u političkom životu BiH?

IZETBEGOVIĆ: Ne vidim sebe u političkom životu BiH, ali zadržavam pravo da se predomislim.