Sedamnaestog septembra u Zenici, na tribini "Literatura, zivot, politika", knjizevnik Abdulah Sidran nasao se oci u oci sa Ozrenom Kebom i publikom u prepunoj sali Narodne biblioteke. Sidran je ostao dosljedan sebi i, ponovo, uspjesno se odbranio. Cak i da nije uspio, njegova razmisljanja o Clintonu, Izetbegovicu, Laticu, Vesovicu, nesreci, zaboravu, tijelu koje pamti ono sto mozak zaboravi... vrijedi procitati

Pise: Damir HRASNICA

O VLASTITOJ NESRECI: Duboko sam nesretan covjek zato sto ne znam istinu. Volio bih znati istinu pa makar ona bila katastrofalna; lakse podnosim katastrofu nego neznanje. Ja ne znam sta je nasa stvarnost, ne znam sta se hoce. Suvise cesto mi ono sto govore nasi javni djelatnici nije u skladu sa onim sto se golim okom vidi da je stvarnost i to je jedna rascijepljenost. Ne znam istinu, i nemam snagu da prodrem, da vidim sta je to.

O ALIJI IZETBEGOVICU: Ja ne mogu tek tako promijeniti misljenje o osobi, pa bi odgovor na to pitanje bio sasvim drugaciji od odgovora na pitanje sta mislim o politici Alije Izetbegovica. To su dva sasvim razlicita pitanja i dva odgovora bi uslijedila. Ja ni za dlaku nisam promijenio misljenje o njegovoj personalnosti, o osobnosti, o tome sta je to on kao osoba. Imao sam, kao i svi ostali, nedefinisan odnos prema njemu, mada smo cesto, isuvise cesto za moj ukus, bivali u privatnim razgovorima. Preloman trenutak u mom dozivljaju te osobe bio je kada sam procitao knjigu Islam izmedju Istoka i Zapada, za koju se samo sasvim brzopleto moze kazati da to spada u teolosku, vjersku literaturu. Ja nju vidim, prije svega, i po tome je ona za mene vazna, kao raspravu o vrijednostima, kao nesto sto spada u onu filozofsku disciplinu koja se zove aksiologija. Dakle, sta su to vrijednosti na planeti zemlji, sta su to istinske ljudske vrijednosti za koje vrijedi zivjeti i boriti se. U tom smislu, nisam ni za milimetar promijenio shvatanje te licnosti kao dragocjene, umne, duhovne osobe. Kad u tom trenutku, dakle, ja sam tu knjigu citao '93, nisam znao ni da postoji, kad vi pritom pomislite da on svako malo za istim stolom mora sjediti sa Karadzicem, Bobanom, itd, vi, zapravo, vidite da je tu rijec o andjelu medju djavolima i ne vjerujem da mogu to promijeniti kao stav do kraja zivota. Mislim da ovdje nisam nista ni uljepsao ni zaostrio.

Ako se sjecate, ima ona njegova recenica koju i dan-danas novinari znaju pakosno upotrebljavati, a na Palama su je vrtili i po tri puta na dan, onaj citat njegov, kaze: "ja ujutru mislim jedno, a navecer sasvim drugo", pa ja ni u tome ne vidim nesto sto bi bilo diskvalificirajuce za tu licnost, nego vidim njegovu visoku moralnost, koja kaze istinito kako su svi ti nasi problemi komplicirani, neobuhvatni, da je sasvim moguce ujutru imati jedan, a popodne, predvecer, sasvim drugi stav. Ja u tome ne vidim nesto negativno, osim sto, objektivno, skodi covjeku koji se bavi politikom.

O POLITICI ALIJE IZETBEGOVICA: Kako se kaze za proizvod sa fabrickom greskom? Ja mislim da je to politika koja ima ugradjenu fabricku gresku. A to je model nacionalne stranke, model okupljanja naroda pod jednu kapu. I to se ne da popraviti. I sve sto su pogreske i potezi u okviru te politike, proizilaze iz te fabricke greske. Nikako mi nije prihvatljivo to sto on nema nikakvih ambicija da bude predsjednik svim Bosancima i Hercegovcima. Takvu ambiciju mislim da nije pokazivao nikako, a kamoli u nekoj ozbiljnoj, po mom misljenju, neophodnoj mjeri. Dakle: "Bit cu zadovoljan sto sam politicki vodja samo svoga naroda", to se smatra krupnim promasajem u njegovoj politici.

Pitali su u onoj anketi uoci izbora: "Sta mislite da li treba da se kandiduje ili ne?", i ja sam kazao da smatram da ne treba da se kandiduje, da bi prolongiranje kandidature strahovito, u povijesnom smislu, njegovu osobu situiralo na maksimalno pozitivan nacin po njega. Nista manje moci ne bi imao ukoliko bi rukovodio strankom, a ne bi nacinio ijednu gresku. Tako bi pokazao da nije postao ovisnik. Znamo sta je ovisnistvo, i ko je to iskusio tvrdi - a i mi koji sa strane gledamo, vidimo - da vlast jeste najgori narkotik, najtezi narkotik. I ja bih bio sretan, ja bih pjevao od radosti, proslavio bih taj dan, da je izaslo saopcenje da odustaje od kandidature. To bi bila njegova apsolutna pobjeda duha nad materijom. Tako bih ja to nazvao.

O MOGUCIM NASLJEDNICIMA ALIJE IZETBEGOVICA: Siguran sam da su personaliteti apsolutno nebitni. Nama nedostaje sistem. Potrebno se izboriti za takav politicki sistem u kome je pojedinac nevazan. Koliko smo puta dozivjeli da je otisao sa scene neko za koga smo mislili da je nezamjenljiv. I ne prodje ni 24 sata a nadje se jednako dobar ili bolji za koga nismo ni culi. U tom bogatstvu resursa potpuno je nevazno na koga bih prognozirao. Potpuno je nevazno. Potrebno je uspostavljanje demokratskog sistema, procedura i tog, kako oni kazu - koncepta vlasti. Dokle god postoje ti nacionalni pokreti ili stranke, u Bosni ne moze biti dobro.

O IZBORIMA ZA PREDSJEDNISTVO BiH: Mislim da nista ozbiljno nije uradjeno, niti ce biti uradjeno na ovakav nacin. Ja sam sjeo pred onaj listic i vidim da ako, hajde recimo, glasam za Aliju, onda ne mogu za Gojera. Sto ne bih mogao i za Gojera? Ako glasam za Gojera, onda ne mogu za ovog! To su apsurdi, nesto sto je mozda u nekom aspektu prava i zakonitosti mozda neustavno da ja ne mogu glasati za kompletan sastav Predsjednistva. Ako je 18 kandidata, zasto ja ne mogu zaokruziti njih trojicu koje zelim vidjeti u Predsjednistvu? To je nezakonito i nevaljalo, i dok je tako, ne moze biti u redu.

Evo, ja sam potpuni laik u pravu, ali to je brkanje politickog i nacionalnog. Kada je Zdravko Grebo, davno prije rata, pravio svoj ustav, prijedlog kako bi trebalo da izgleda Ustav BiH, i to predavao vlastima, ja sam imao jednu zanimljivu ideju. Mislio sam da bi trebalo napraviti posebne izbore za vodjstva nacionalnih zajednica. Pa, dakle, imamo izbore za Bosnjake, da izaberu vijece staraca od 10 ljudi, deset najuglednijih Bosnjaka, koji nisu u parlamentu, nego bi se u Ustavu dale ingerencije koji zakoni ne mogu proci bez saglasnosti takvoga vijeca Bosnjaka, Srba i Hrvata pa time izbaciti iz skupstina, iz parlamenta, ono sto je nacionalni konsenzus. Eto vas, izabrao vas je narod, a u zakonu kazati sta su to oblasti, koje to odluke ne mogu biti legitimne bez njhove potvrde. Zasto je to meni vazno? Ja uopste nisam siguran da bi ovi ljudi bili nacionalne vodje. Siguran sam da bih ja, ako bih htio, usao medju tu desetoricu, jer bi me narod odabrao, jer govorim, birali me barem frtalj ili pedeset odsto onih Bosnjaka kojima nije mrska ni ona druga tekucina u ovoj casi... Tako bi se potrla rigidnost njihovih koncepta, po kojima jedna novina, Ljiljan, zeli da modelira naseg buduceg covjeka i ko nije takav po modelu kakvog zamislja Latic, nije mu ni Bosnjak, nije mu ni pisac i gleda kako da ga smakne.

O MEDIJIMA U BOSNI: Ja ne bih grdio medije, mislim da imamo veoma saroliku, bogatu, medijsku trpezu, i ono sto znamo da nije dobro, da ne valja, to je strahovito nizak stepen opce pismenosti, opce kulture, opce informisanosti novinara. To sve tako pliva na 10-15 posto povrsine, nasa stvarnost je mnogo dublja. To bi bila moja negativna ocjena u odnosu na ono sto je novinarski kadar koji je preko noci postao novinarom. Svaka djevojka iole pismena, mogla je u ovim ratnim vodama postati novinar. Cuo sam jednu gdje kaze "potparol" - ona misli da je to potpukovnik, ima parol, pa potparol. Ona druga napise Rok Feler, jer je cula za Rock Hudsona, kao da mu je Rok ime a Feler prezime. Dakle, strahovito niska ta opca kultura, obrazovanost, pismenost... Ali, sve to postoji na medijskoj trpezi... Milina je gledati kako je grupa momaka i djevojaka napravila od TV Hayat jednu ozbiljnu televiziju, sa programskom semom koja je superiorna u odnosu na druge televizije. Kudio bih TV 99, ne kao projekat, nego kao besprimjerno uzurpiranje da jedan covjek visi na TV-ekranu po pet sati dnevno, to nema u Tanganjiki, u Zanzibaru, ali taj gospodin to smatra normalnim. To je nesto sto meni stvarno ne ide u mozak? Kako se sam sebi ne ogadi. Dakle, i to je mozda uvjetovano tim haosom.

O OPCOJ DEPRESIJI: Ja moram kazati da je sve dobro i fino, postujuci bol matera koje su izgubile svoje bliznje, ali ono sto vidimo i ti i ja, i sto pricamo sa kolegama, prije bi se kazalo da je jedno opce stanje duha veoma depresivno. Valjda nauka zna da je to nekakav postratni sindrom. Ja ga tumacim ovako: dakle, vecina nas ljudi koji smo prezivjeli tu opsadu, danas je u teskom duhovnom, emotivnom, mentalnom minusu. Taman da bi bio tacan onaj nemoguci naslov "Rat je bio bolji!", pa kad hocu da tumacim zasto je to tako, dolazim do onoga sto sam maloprije sasvim uzgred pominjao: dok se dogadjala opsada, mi smo svi bili na jednom k'o splavu nakon brodoloma, upuceni jedni na druge. Mnogo veci stepen solidarnosti je bio. Ti Sarajevom nisi mogao proci, ako ti zatreba auto, koga god da si zaustavio, prstom pokazao, stajao je, ulazio si, isao si, solidarnost je neizmjerno visoka bila.

Nesto je u tom jedinstvu bilo prelijepog. Ali nas kohezioni faktor nije bio medju nama, nego je bio na Trebevicu. Kad su meni govorili kako je fino sto sam dosao tobe, rekao sam: "Nisi me ti doveo, doveo me onaj gore! Nemoj se ti hvaliti." Kad se onaj izmakao, doslo je vrijeme da razgovaramo o medjusobnim razlikama. Ja sa Laticem nisam progovorio nijednu polemicku recenicu dok smo na tom splavu zajedno gledali hoce li nas narod prezivjeti. Potpuno su bile nevazne ideoloske razlike medju nama. Ali dolaskom mira - nismo odmah povjerovali, jedno pola godine je proslo da mi stvarno shvatimo da stranac nece zadugo dati nikakvu ispriku ratnoj varijanti - dogadja se da nemamo tog kohezionog faktora gore, a da ovdje, sto se mene tice, bolujem, patim i nikad mi u zivotu teze nije bilo sto ne znam istinu, ne znam istinu. Daj mi istinu pa me ubij! Ne znam, ne vjerujem vise nikom nista, toliko toga mozes citati, uzmi Seferovu knjigu pa citaj - ako je i mrva od onoga tacna, covjek pozeli da bjezi, ne bi djecu radjo ovdje, nego bi bjez'o gdje bilo da ne bude ovdje; ako postoje tajni projekti koji vode diobi na troje, pa onda meni valja trpjeti teror nekog svog sretnika koji je dos'o tobe. Da ne spominjem ove ratne profitere, koje prije rata cuko nije imao za sta ugristi a sad imaju neku vilu na vrh Dalmatinske... To je ono sto normalnog covjeka mora boljeti.

O RAZLOZIMA VLASTITOG OSAMLJIVANJA: Moglo bi se sad tu filozofirati, pa da ja kazem kako sam tu nesto prokuzio, ali da ne budem na taj nacin narcisoidan, trebalo bi priznati jednu banalnu cinjenicu, da smo svi bili ciknuli, pukli. Udjem u taksi, tresti ova muzika nekakva, kazem, idem na Ali-pasino Polje, dodjem na Marindvor i kazem: stani!, kazem mu: ili ces to ugasiti ili cu ja izaci, i izadjem na Marindvoru, jer necu da slusam onu muziku. Kad okrenes radio, ti ne znas jesi li uhvatio Pale, ili Radio M. Zivci su mi otisli. Ne mogu predugu recenicu kod ljudi slusati, jer on kad pocne pet rijeci da rekne, ja znam pedesetu koja ce mu biti i ne mogu ga slusati. Izgubio sam zivce, a i drugi ljudi su nervozni. A upraznjavam onu tecnost redovno, ali vec u kafanu da idem, nisam lud. Nema noci da se ne popucaju, svako ima pistolj, svako bolestan; mi tvrdimo da smo se sacuvali, ali niko nije ostao citav.

O ALKOHOLU: Njega je bolje uzimati nego o njemu pricati. Nista nije odvratnije nego laz, licemjerje. I, ako sam se ja s time srodio, zasto bih to krio? Necu ni propagirati, ali necu nikoga ni savjetovati od tog. Kad vidim nekoga da uspjesno apstinira, ja bih ga na grudi stavio, ja bih ga podupiro u tome, ne znam s cime - nista ljepse nema nego kad covjek pobijedi jednu takvu strast i porok. Dakle, ja to ne hvalim, ne propagiram i ne preporucujem, ali smatram da bi bilo odvratno lagati i piti negdje krisom. Ja moram kazati da su mi ovi ljudi to izuzetno tolerisali. Ja grdim tu politiku, to je apsolutno nesto sto nije dobro za buducnost Bosne, ali... Pazite, kad se sjedne za sto, pa bude neki star covjek, muftija, devedeset godina, ne cuje, pa nije fino da se pred njim pije rakija, niko od njih ne pije, ali znaju da ja hocu i moram. Pa onda meni Timur (Numic, direktor Centrale SDA, op. red.), zivota mi moga, zovne konobara i pretoci ono u casu kisele vode. Tako da ne vrijedjamo tog starog, on to ne voli, ne voli ni vidjeti ni cuti, meni fino, on ne zna; nisam imao nekog velikog problema, to je tako prihvaceno. Nisam ni u picu belajsuz, sto sam pijaniji, ljudi mi drazi. Ako neko hoce nesto da od mene izmami, samo neka me pijanog nadje.

O ONOME STO NE ZNA, A MUCI GA: Ne zelim konkretizirati, ali cu ponoviti na nacin da svako za sebe sam moze da konkretizira. Kazao sam da nase politicko i drzavno rukovodstvo - kazao sam koje, ne trebam sad kazati imena i prezimena - cije rijeci, ono sto govore, nisu nikako u skladu sa onim sto se dogadja u stvarnosti. Dakle, rijec je o borbi za cjelovitu i demokratsku Bosnu i Hercegovinu. Postoje desetine primjera da nema dokaza na terenu da se to hoce. Nemam dokaza, imate li ih vi?

Imamo Fadila Banjanovica Braciku. Oni njega jedva trpe. Uvijek je pitanje dana hoce li ga negdje sutnuti i izbaciti iz one kancelarije, kancelarijicu ima gore u Tuzli. A sto se tamo, u ta podrucja prema Drini vratilo, to je Bracika izgur'o. To je heroizam samih tih ljudi koji su otisli i danima spavali pod satorima. Ko pominje Focu, ko pominje Visegrad, sta se tu dogadja? Ja to ne vidim, ne znam, ne vidim dovoljno da mogu da povjerujem. Da ne budem neposten, smatram da je vlast, stranka na vlasti, Koalicija CD, da su posteno uradili za Srebrenicu na proslim izborima. Dakle, dali su instrukcije svom glasackom tijelu da se glasa za Srebrenicu, pa smo mi pobijedili i Srebrenica je vec trebala da bude u rukama nase politicke vlasti, ali to nije u stanju da sprovede medjunarodna zajednica. To mi moramo pohvaliti, ali osim toga ne vidim da je to...

Sa druge strane, postoji taj skandal na primjeru Marka Vesovica, pa i moje malenkosti, gdje se odmah po proglasenju mira, od odredjenih ideologa iz te stranke na vlasti, nasrnulo da se poruse vrijednosti izgradjene i stvorene u ratu. Ako Marko Vesovic ne valja tim ljudima, onda nema ni jednog Srbina na planeti da moze valjat'. Ni Crnogorca, ni pravoslavca. A kad moj predsjednik, pa da budem okrutan pa da kazem i moj prijatelj, gospodin Izetbegovic, daje komentar u vezi s time, pa kaze: "A, Dzemo je jedan fini pjesnik i posten covjek, ja to znam sto posto", meni se povuku one store. Pokusat cu to jednom alegorijom kazati: Dzemaludin Latic je provalio u kasu, a Marko Vesovic je napisao: vidio sam ga da se sunja oko kase. Sta hocu kazat? Kasa, to je ono gdje se drze i gdje jesu dragocjenosti nacina na koji mi u Bosni zivimo, pa hajde recimo, barem 500 godina, a da ne govorimo o hiljadu godina i vise. Koje su to vrijednosti? Ta nasa beskrajna tolerancija, taj nas obicaj po kome se nece cuti muzika u susjednom stanu ako je u onom tamo zalost, to je da nece bogat covjek klat' jare u avliji ako mu onaj tamo komsija nema sta da jede, to su nekakve nase vrijednosti za koje vrijedi ginuti, po sto puta. A u ratu se dogodilo da je Marko Vesovic i jos poneko od takvih ljudi, jedan simbol moralnosti, simbol cestitosti; njega se odrekla sva Vasojevicka familija zato sto je ostao s nama, u Sarajevu, bio je sa vojnicima nasim, dva mjeseca je strazu davao dobrovoljno, niko ga nije regrutovo.

I sad kad se nadje neko da rusi takve vrijednosti za mene je to suvise opasan, suvise zestok, suvise jak znak da tu nesto debelo smrdi. Umjesto da primjere takvih ljudi koji su s nama ostali, stali na nasu stranu, umjesto da ih visoko drzimo da se vide sa svih strana i da se to zna, odmah po miru se krenulo na njih, pa i o meni je doslovce pisano u toj novini da ja Sarajevo drzim u mentalnoj okupaciji, da sam ja mentalni okupator Sarajeva. Zasto? Hocemo li, dakle, porusiti vrijednosti koje su se ustanovile u tom presudnom, povijesnom trenutku, da bi se ustanovljavale po onom modelu kako to njegov mozak zamislja? Necu da mu dajem atribute, ne bi bilo fer. Mislim da je to tragicno zato sto covjek koji je bio zrtva, potpuno neduzna zrtva, tragicna zrtva, dozvoli sebi da se pretvori u progonitelja. U tome je tragedija.