Pise: Aleksandar HEMON

U zadnjih par sedmica euforija oko Clintonove cune dostigla je vrhunac, nakon objavljivanja izvjestaja istrazitelja Starra, punog optuzbi- al' jebo optuzbe - i socnih detalja, koji ne prevazilaze prosjecnu pubertetsku mastu: pusiona, Clinton salje izvidjaca u dubine vagine, pusiona, fatanje, izvidjac, pusiona u kupatilu, fatanje i grickanje, stimulisanje cigarom (ali ne kubanskom, zbog embarga), telefonski seks, izvidjac, pusiona, i tako u nedogled. Starrov izvjestaj je objavljen na Internetu sa upozorenjem da sadrzi "eksplicitne detalje", a traka sa Clintonovim svjedocenjem bila je popracena slicnim upozorenjem, kao da americki narod u pubertetu ima ikakvog razloga da se skine sa kompjuterske pornografije i uzbudi zbog pohotljivog drapanja sredovjecnog drkadzije i zbunjene obozavateljke. Clinton je u svom svjedocenju izbjegavao da odgovori na pitanja o socnim detaljima, iako su istrazitelji insistirali. Tesko se bilo oteti utisku da insistiranje na tim detaljima nije za svrhu imalo otkrivanje neke istine, nego mentalnog razotkrivanja gologuzog predsjednika.

Jedan detalj, medjutim, posebno je zanimljiv. Par puta je doslo do pusione dok je Clinton razgovarao sa senatorom ili clanom Kongresa. Prvi put, pusiona je bila u toku kad je telefon zazvonio, ali 17. novembra '95, Clinton je podigao slusalicu i onda, upotrebljavajuci znak za pusionu u medjunarodnom jeziku gluhonijemih, predlozio gospodjici Lewinsky da se baci na posao, sto je ona i ucinila. Razgovor sa clanom Kongresa za Clintona je, ocigledno, bio stimulativan. Predsjednicka moc, cinjenica da rutinski caska sa predstavnicima zakonodavne vlasti, bila je usko povezana sa seksualnom moci ciji je dokaz bilo Monikino puskaranje. Za Clintona su, cini se, Monica na svojim koljenima i clan Kongresa na politickim koljenima i americki narod, koji se baci na koljena cim privreda procvjeta i u Clintonovom oku zaiskri patriotizam, jednako uzbudljivi i medjusobno se nadopunjavaju.

Ovaj zgodni detalj ukazuje i na cinjenicu da u centru ovog skandala nije moral ili seks ili Clintonova cuna, nego sistem moci koji nagoni Clintona da konstantno zavodi ili na koljena baca zene, Kongres, Sudan, Sadama, americki narod itd. Predsjednicki autoritet, kao i autoritet americkog politickog sistema, zasniva se na zavodjenju, pri cemu je najveci zavodnicki kvalitet upravo taj autoritet. Moc se potvrdjuje i legitimira stalnom primjenom. Drugim rijecima, Clinton, kao glumac, mora stalno da bude pred ocima americkog naroda, izvodeci moc. New York Times je, u sklopu svog bavljenja aferom i Clintonovim svjedocenjem, objavio sasvim ozbiljan prikaz Clintonove izvedbe. Cinjenica da se nasao pred ocima naroda dok ga je Monica glabala, samo je krajnja posljedica situacije u kojoj je on stalno gledan u ulozi predsjednika, buduci da je on i u tom trenutku primjenjivao svoju predsjednicku moc. Americki ideoloski aparat stalno ubjedjuje americki narod da je upravo on nosilac moci, sto, naravno, ne moze biti istina, jer tako slozen mehanizam moci i kapitala ne moze zavisiti od volje budalastog naroda koji ne zna osnovne stvari o politici i svjetskim odnosima i poljima moci itd. S druge strane, volja naroda se ne moze potpuno eliminisati, jer legitimnost politickog sistema zavisi od volje naroda. Otud se americki narod drzi na bezbjednoj distanci od politickog sistema - moze gledati, ali ne smije dirati. Tako je americki narod sveden na ulogu voajera, koji posmatra sistem kako funkcionise, nalazeci zadovoljstvo u vlastitom neucestvovanju, dok se istovremeno zanosi mogucnoscu ucestvovanja - Amerika reaguje, neko drugi aguje. Radi se o fundamentalno pornografskoj situaciji: vlastita seksualna/politicka nemoc se projektuje u predstavu necije druge seksualne/politicke moci. Bilo je samo pitanje dana kad ce se ukazati socni detalji, na celu sa spretnim izvidjacem.

Gledati traku sa Clintonovim svjedocenjem bilo je cudno iskustvo, zato sto se nalazio sam pred kamerom (sto njemu nije neudobna situacija), ali se izmedju njega i americkog naroda nalazio bestjelesni, bezlicni, neimenovan glas - aparat moci odjednom je dobio neku formu. Sva parada demokracije: objavljivanje Starrovog izvjestaja, prikazivanje trake sa Clintonovim svjedocenjem, gonjenje Amerike da reaguje, armija analitickih dramosera koja defiluje ekranom, bezbrojne ankete (procenat Amerikanaca koji podrzavaju Clintona jos uvijek je oko 60 posto), izjave senatora-seratora, komiteti i komisije, iluzija ucestvovanja u politickom procesu, buduci da se svako osjeca pozvan da iskaze misljenje, sve to predstavlja razlicite aspekte bezlicnog, decentralizovanog mehanizma moci cija je glavna i jedina funkcija da odrzi sistem kakvim jeste, izolujuci i deaktivirajuci pojedinacne gradjane, istovremeno stvarajuci fatamorganu njihove aktivnosti, vaznosti i slobode. Americki narod se tako pretvara u naciju voajera, koji gledaju nekog drugog kako uziva u vlastitoj moci, ubijedjeni da je pozicija voajera privilegija, jer se niko i nista ne moze sakriti od njihovog pogleda, pa cak ni Clintonov izvidjac.