I to u novinama koje kad se, naprimjer, zadrma stolica selektoru Musovicu metodom slucajnog uzorka organiziraju anketu, sve po principu "je li tako da selektor Musovic treba da ostane selektor?" A kad je u pitanju film, zasto se odnositi drugacije - pitanje eventualne Avazove ankete vjerovatno bi glasilo: "Sta mislite, ko ce nam sad, kad nemamo rezisera, biti reziser?" Nema greske da bi 80 posto zamisljenih ispitanika odgovorilo: Veljko Bulajic. Tako je, nedavno, Avaz donio tekst o predstavljanju projekta "Sarajevo" na Filmskom festivalu u Veneciji u kojem stoji da je reditelj filma sa svojim suradnicima predstavio projekt za koji je organizator obecao da ce sljedece godine biti uzet u konkurenciju.

Na kraju krajeva, obraz novina je u krajnjoj liniji osobna stvar, ali trosenje para iz drzavnog budzeta namijenjenih za film ciji pocetak snimanja kasni i jeftina propaganda koja sve to podgrijava - nije! Tim vise sto je Fond za ozivljavanje bosanskohercegovacke kinematografije krenuo u osnivanje sa obecanjima da ce se naci pedesetak hiljada maraka godisnje da mladi autori mogu pokazati sta znaju. Do tada, nekolicina ljudi, odabrana po principu namjernog uzorka vjernog Partiji i Vodjama, po svijetu propagira "film" kojem je mrak kinodvorane do kraja neizvjestan. Izvjesnost mraka iz kojeg djeluje Ministarstvo kulture Kantona Sarajevo je zato fascinantna: nekoliko sarajevskih kulturnih institucija putem faxa dobilo je faksimil racuna na 15.000 maraka na kojem je i svrha doznake - troskovi promocije filma "Sarajevo" na filmskom Festivalu u Veneciji. Ako je to ucinjeno omaskom, valja se samo nasmijati, a ako Ministarstvo misli da se tako polazu racuni javnosti, onda se vara. Takodjer, vjerovati da ce takav film biti zavrsen do iduceg Festivala u Veneciji je isto toliko naivno kao i tvrditi da ce film automatski i bez provjere biti uzet u konkurenciju. To su, sto bi se reklo, price za malu djecu, ili, da ostanemo dosljedni, za Avazove citaoce. Sve u svemu, Veljko Bulajic i ne treba da brine: dok kulturnom politikom vlada ovakva anarhija kakva je sad, on ce nam biti reziser. Jer, da parafraziramo propagandistu Smiljka: Avaz ga brani, a Alija ga hrani.

U one koje nisu, izgleda, nicije spada i nekadasnji Republicki zavod za puteve. Neko ce mozda reci: "sa zavodom k'o i bez njega". Slicnog stava, medjutim, ni blizu nisu komsije: i Srbija i Hrvatska su svoje zavode razvile, te kadrovski i ekonomski pojacale. U isto vrijeme, u jednom sarajevskom podrumu truhnu projekti Zavoda o izgradnji ukupno 7.200 kilometara magistralnih puteva, cija je vrijednost oko 100 miliona njemackih maraka. Da apsurd bude kompletan: o skupim papirima brinu samo dva radnika zaposlna preko studentskog servisa, a nekada je u Zavodu bilo 96 zaposlenih.

Ovakvo stanje, nazalost, traje godina i jos se niko nije ni pocesao. Jedan od razloga je, kazu, lokacija Ministarstva prometa i veza Vlade FBiH. Ta je institucija, naime, u Mostaru. Na kraju krajeva, dok dokumentacija propada, sve ovdasnje vlade pricaju o graditeljskom poslu stoljeca - izgradnji saobracajnica od juga ka sjeveru i od zapada ka istoku?!

Casopis Dobrocinstvo, vec smo rekli, nalazi se na prikladnome mjestu- u dzepu sjedala aviona, odmah pored vrecice za povracanje.

Poznato je da su Klisani, nakon dvogodisnje mukotrpne kooperativnosti i pregovora sa medjunarodnom zajednicom i srpskim vlastima u Zvorniku, 29. jula zapoceli povratak u svoje mjesto. Docekala ih je gomila razjarenih i toljagama naoruzanih srpskih izbjeglica, ranije mjestana Brnjice kod Zivinica. Povratnike nisu zastitili srpska policija, IPTF i SFOR - kako je bilo dogovoreno - pa su morali napustiti selo.

Novo UNHCR-ovo rukovodstvo u Tuzli pokazalo se daleko agilnijim od prethodnog. Skoro svakodnevno se odrzavaju sastanci predstavnika svih zainteresiranih strana, ali brine cinjenica da niko od lokalnih funkcionera u Zvorniku nije smijenjen sa svoje funkcije zbog nedopustivog izivljavanja na klisanskim nesretnicima i to u vrijeme kad medjunarodna zajednica u svim drugim sredinama do mile volje kasapi izborne liste.

Ostaje nada da sva ova natezanja nece potrajati nove dvije godine, jer oko Klise su vec odavno svi potrosili svoje vrijeme. Svaki novi dan produzetka agonije Klisana je otrovan podsmijeh famoznom Aneksu 7, a i citavom Dejtonskom sporazumu.

Prst, prvi zavisni srpski tabloid u izdanju firme Derby extra iz Laktasa, potpuno je protiv Dodika i Plavsiceve. Ono sto se u svim aktima o ljudskim i pravima slobode govora zove jezik mrznje nije ni izbliza dovoljna kvalifikacija za ono sto propagira 20 strana koje potpisuje glavni i odgovorni urednik Momo Joksimovic. Evo i primjera: ispod slike Madeleine Albright koja stavlja sesir potpisano je "zidovska babuskara Medlin Olbrajt rano je 'nakrivila sesir'". O Carlosu Westendorpu se iz istih novina moze saznati da je "taj kocoperni Spanac, kako pise jedan turski list, kao dijete bio znacajno zaostao u razvoju. Prvih sest razreda pohadjao je u ustanovi za retardiranu djecu", dok ispod Poplasenove slicice stoji da mu "ni fasisti iz OEBS-a nista ne mogu". No apsolutni hit 56. broja ovog nedjeljnika je pjesma Bozidara Vucurevica, kamiondzije iz Trebinja i poslanika Skupstine RS sa "najduzim stazem", napisana "o Svetom Preobrazenju 1998. Ljeta Gospodnjeg".

Evo najatraktivnijih stihova iz poeme Babine batine posvecene sukobu banjalucke policije i SDS-ovih pristalica: "(...) Zurili smo zabrinuto u velikoj nasoj muci, na dogovor sudbonosni u voljenoj Banja Luci(...) Za zlo sto nas tamo snadje nama nije kriva ona, nije kriva Banja Luka, no zla Baba sa balkona(...) Grmi baba sa balkona kako moze vrag i ona: udarajte s obje ruke na prilaze Banja Luke(...) Mi nijesmo vise sami, sa nama su muslimani, Sfor ce snazno da pomoze i sva braca crne koze. Nek se oni mole Bogu a ja mislim stvorit slogu, kakve nikad bilo nije, sad sam dosla od Alije. I njegove prve dame, svi ce Turci glasat za me(...) Nema nista da se krije, ja sam bila kod Alije(...) Alija nam puno cini, bice s nama u Skupstini, na nasoj ce biti listi okoreli komunisti(...) Jos od prvih ratnih dana unistit cu Radovana, zrtvovat cu dva Srbina za jednoga muslimana. Krajisnika ko uvati, moze dobro da naplati, ja cu mu se napit krvi - pored onog on je prvi(...) neko posle, neko prije, ma nijedno vjecno nije. Pa ja, evo, hvala Bogu, sad slobodno doci mogu, da zagrlim s obje ruke bratski narod Banja Luke".

Drzavnici dolaze i prolaze, oni ih i dalje docekuju i ispracaju, najmanje pet puta dnevno sretnu Izetbegovica, Silajdzica, pridrze im stolicu, i sve se, uglavnom, na tome zavrsi. Plate ni na mapi! Umjesto da se potrude da zadrze i to cetvero vrijednih ljudi sto im je ostalo, gospoda u Predsjednistvu se brinu za neke druge prece stvari. Kako su krenuli, uskoro ce sastanke morati organizirati sami, brinuti se da cvijece na stolovima bude svjeze i da kafe stignu na vrijeme. Mozda im se desi da im neko izmakne stolicu kad podju sjesti. Onako, iz zajebancije.

Otislo se i korak dalje pa su prikazane analize stanja zemljista, zraka, vode, prirodnih resursa... na podrucju Kantona. Svaka recenica argumentirana je konkretnim podatkom, a svaka prognoza realnom cifrom. U vrijeme kad se u BiH vodi bitka za ekonomski opstanak, ovakva studija predstavlja pravo osvjezenje. I ne samo to, predstavlja model Vladi Federacije i Vijecu ministara kako treba napraviti jasnu strategiju ekonomskog razvoja zemlje, a ne samo pricati suplje price od danas do sutra.

Ni Bicakcicu, ni Silajdzicu ne bi bilo lose da se obrate za pomoc ljudima koji su krivi sto je ovakva studija izasla u javnost: prof. dr. Zijadu Pasicu i njegovim najuzim suradnicima dr. Izetu Ibreljicu, dr. Kadriji Hodzicu, Seadu Babovicu... U najkracem: ko kaze da nam strategije razvoja i procjene mogucnosti moraju praviti visokoplaceni bjelosvjetski eksperti?

RIJEC U FOKUSU

"Moj stan u ulici Bratstva i jedinstva sad je prava pravcata Aleksandrija", nastavlja. "Citao sam jos kao djecak da je cetveroclana banda u Kini palila Dostojevskog i Cehova i, moram priznati, ta je slika na neki veseo nacin uzburkavala moj djetinji svijet. Zamisljao sam kako plamen prlji Fjodorovu prorocku grivu i smudi jarecu bradicu Antona Pavlovica iz citanke. Danas, kao cetrdesetogodisnjak, shvacam da su sva cudesa moguca.

Ostali smo bez knjiga", kaze, "a bolje bi bilo da smo ostali bez njihova sadrzaja, da smo zaboravili sto one govore. Da smo ostali bez pamcenja, tabula rasa, cista ploca, bolje bi bilo. Prekasno smo shvatili da je svaka knjiga sadrzavala nagovjestaj nase propasti, nasu zlosretnu povijest. Je li nam se sve ovo moralo dogoditi samo zato da bismo shvatili da su nasi najveci pisci zapravo nasi najveci dusmani? Andric je, sjecas li se, pisao da nigdje mracnijih lica covjek ne moze naci, kao sto ih moze sresti u zidinama samostana, manastira i tekija.

"E, vidis", zastade moj prijatelj, i poce se bojazljivo osvrtati, kao da se plasi da ga tko ne prisluskuje, a onda mi se unese u lice i rece: "Takvi su sad dosli na vlast. Oni, zapravo, potvrdjuju da je nemoguce ono sto je uvijek bilo moguce, oni nesrecu naroda koriste da bi u ime Boga dokrajcili ovu od boga ostavljenu zemlju. Sjecas li se Adriceve price o Maksu Levenfeldu?" Potom me cvrsto uhvati za ruku, da bi potvrdio moju pozornost, i nastavi: "Oni su ti o kojima je govorio austrijski Zidov, kad je spominjao tri medjusobno zavadjene i zakrvljena vremena. Ali, nisu oni nase endemske biljke, oni cvjetaju posvuda.

Evo, nemoj se ljutiti, ti si Hrvat, pa da podjemo od toga. Kako jedan biskup Peric moze biti uz Jelavica, kad se zna da je mladic sve do pocetka rata u Bosni i Hercegovini bio oficir, kako su tad govorili, zlocinacke jugokomunisticke i srbocetnicke JNA? Njima je do Kristova nauka kao do lanjskog snijega. Oni hoce vlast i novac, a Hrvate u Bosni prodali su kao Juda Isusa, za trideset srebrenjaka.

Ili, evo, nas Izetbegovic. Dobar je covjek i nije zlocinac, ali kakvu on multikulturalnu i cjelovitu Bosnu zamislja, kad mu ne valjaju ni jedan Divjak ni Stjepan Kljuic? Kad bi bio on gospodar cijele Bosne i Hercegovine, jos bi njih dvojicu nekako i trpio, ali u ovakvoj podijeljenoj jok. Ali, nece odstupit, iako mu je jasno da je on sam najveca prepreka svojoj vlastitoj ideji.

Kod Srba najgore. Oni slave nekakav svoj ratni trijumf, pobjedu svetosavlja i pravoslavlja, a predvode ih profesori marksizma i opcenarodne obrane sa nekadasnjeg fakulteta politickih nauka. Najhrabriji covjek im se zove Poplasen... Ruku bih stavio u vatru da ni jedni ni drugi ni treci ne vjeruju u Boga u koga se zaklinju. Ili, ako i vjeruju, njihov je bog parcijalan, nekako umanjen, oni ga dozivljuju kao kaznu, a ne kao dobrotu i milost.

Ali, evo sam oduljio. Eto. Molim te, vrati mi Dantea. To je jedna od rijetkih knjiga sto mi je ostala, Kombolov prijevod... Uskoro se vracam u Francusku, pa da imam sto citati. Nije mi zao sto je Bosna ubijena. Ako je morala biti ubijena, nek bude ubijena, samo mi je krivo sto je to njeno umorstvo ucinjeno u ime Boga. Bozanstvena tragedija. Pozdravi tvoje".