Vec u drugom razredu prestali smo dolaziti u "keceljama" u skolu, nego smo ih nosili u skolskim torbama i oblacili ih tek u razredu. S vremena na vrijeme direktorica bi nalozila domacinu skole Saciru da strazari na skolskoj kapiji i da ne pusta ucenike bez "kecelja". Tad smo ih morali oblaciti vec u skolskom dvoristu.

Skola je imala dva ulaza, jedan s ulice Mehmed pase Sokolovica, a drugi s Ivana Cankara. Na prva vrata mogli su uci samo nastavnici i roditelji kad bi dolazili na roditeljske sastanke (jednom mjesecno) i na "informacije" (svakoga ponedjeljka). Nisu prolazile ucenicke molbe i preklinjanja Saciru da nas pusti na ta vrata, nego bismo stisnuli strah i isli na ulaz u ulici Ivana Cankara. Tamo bi uvijek bio poneki jalijas ili stariji ucenik koji bi nam palio cvoke i klempe, a bio je i jedan, da mu ne spominjemo ime jer je jos uvijek vrlo aktivan, koji bi zaustavljao djevojcice i tjerao ih da mu zavlace ruku u dzep jer je tamo bio bombon. A nije bio bombon, nego probusen dzep.

Stariji su rado s nama igrali "mose". Trzne ti rukom pred ocima, ti naravno trepnes, a on te za kaznu odvali sakom po ramenu. Poslije bismo trenirali da ne trepnemo i izivljavali se na jos manjima od sebe, ali bi nam jalijasi palili "mosu" i kad ne bismo ni maknuli ocima. Bilo je to njihovo pravo, izboreno odrastanjem, jer ko bi se usudio jalijasu opaliti "tri kaznene" jer je bez povoda udario "mosu".

Nakon sto bi napokon usao u skolu, s bolom u ramenima i s novim i starim modricama, sve je postajalo malo lakse. Razred je bio zasticeno mjesto. U razredu te nisu tukli, a sam si se, u skladu s kolicinom urodjenog samopouzdanja i stecene odvaznosti, mogao boriti s pokusajima unutargeneracijskoga maltretiranja.

Govor je cesto bio vazniji od fizicke snage. Nisi smio pricati sasvim pravilno, niti koristiti jako pametne rijeci. Ako si to ipak cinio, prozvali bi te, recimo, "Naucnik" i tukli kad god bi imali prilike. Najbolja zastita je bila cim prije prihvatiti izgovor "mekoga s". Reci nekome "pun si viceva ko govno spiceva" sa sto meksim s znacilo je postati dio svijeta koji ce, odrastanjem, najprije prihvatiti nacelo okrutnosti iz kojega ce se potom razviti sva druga zivotna nacela, od prijateljstva i dobrote, do lopovluka i pokvarenosti. Njeznost svoga grada upoznat ces tek nakon sto kao djecak u skolskoj kecelji i s torbom na ledjima isprobas sve njegove okrutnosti.

Rijec eksi, navodno, na turskome znaci kiselo. A mozda ne znaci to, nego znaci nesto drugo. Ili ne znaci nista. U nase vrijeme ta je rijec bila izraz cudjenja jakih i dominantnih. Iz nje je nastala rijec eki, kao mekse i tise cudjenje onih drugih. Tih godina puno smo se cudili. Ili smo koristili svaku priliku da glumimo zacudjenost. Kasnije su dosle druge mode i novi obicaji. Ili je doslo odrastanje. Odrasli ljudi se rijetko cude. Odraslima je cudjenje obicno simptom neznanja i neobrazovanja. Zato se oni ne zele cuditi. Ali ne cude se vise ni djeca, pa tako s vremenom iz govora iscezavaju i eki i eksi. O tim rijecima niko ne brine, niti ce one biti zabiljezene u ozbiljnoj lingvistickoj arheologiji. To je zato sto eki i eksi nisu ni bile rijeci. Bilo je to nesto drugo, vjerojatno dragocjenije, sto traje dok traju ljudski zivoti i dok sentimentalne povijesti jedne generacije mogu biti citljive, dok se ne izgube i ne zarastu u duboku grobljansku travu u kojoj nadgrobnici govore o nasoj razlicitosti, premda nijedan ne pokazuje ko je udarao "mose", a ko je bio udaran.