Bosanski barometar

"Evropo, stidi se!" Sjecate li se gesla koji je s pravom oznacavao eksplicitnu politicku poruku, ali i stanje duha ogromne vecine ojadjenih Bosanaca i Hercegovaca koji nisu mogli vjerovati u postojanje tolike kolicine neosjetljivosti prema vlastitoj patnji. Tragediji, cija je jedna dimenzija bila i izbjeglicka, nije izmaklo ni Sarajevo i tesko je naci ijednog Sarajliju koji nije imao ili jos uvijek nema barem jednog clana porodice koji nije prosao kroz izbjeglicke patnje u inostranstvu. Proteklih mjesec dana u Sarajevo je stiglo nekoliko hiljada izgubljenih, gladnih, promrzlih Albanaca, izbjeglica sa Kosova koji su poput stotina hiljada Bosnjaka ne tako davno pobjegli iz svojih domova pred istim progoniteljima. Medjutim, to sto su sjecanja na vlastitu golgotu itekako svjeza, nije bilo dovoljno Sarajlijama da pokazu ni minimum solidarnosti sa stradalnicima. Rijetki su oni koji su pruzili toplu ljudsku rijec, o cokoladi ili casi mlijeka da i ne govorimo, desetinama albanske djecice u cijim se ocima prepoznavao isti uplaseni pogled njihovih bosnjackih vrsnjaka na bahnhofima zapadnih prijestonica. I dok su i starci, bebe i zene spavali u parkovima, na naslovnoj stranici jednog sarajevskog dnevnika krupan naslov: "Albanci u Sarajevo, Bosanci u Ameriku". U isto vrijeme, kantonalni ministar za izbjeglice, ne trepnuvsi, izjavljuje da ce "Sarajevo postati selendra nastavi li se priliv izbjeglica sa Kosova i iz Sandzaka". Takva oholost i neosjetljivost prema patnjama drugih izgleda i jeste moguca samo u gradu koji je prezivio zahvaljujuci pomoci drugih, ciji vodovod, bolnica, skola, semafor, pekara, aerodrom, tramvaj, krov, grijanje... funkcionira zahvaljujuci tome sto se svijet ne odnosi prema Sarajevu kao gradjani Sarajeva prema nesretnicima sa Kosova i iz Sandzaka.

Polemika koja se na stranicama sarajevskog Svijeta vodi izmedju Dzemaludina Latica i Nijaza Durakovica pokazuje svu dubinu jaza izmedju bosnjacke vjerske i svjetovne inteligencije, izmedju nove ideologije i historijskih cinjenica, izmedju vlasti i opozicije, te agresivne svijesti o moci koju daje vlast i istine koja hrani uvjerenja. Dzemaludin Latic je najbolji dokaz povodljivosti novih muslimanskih kvazibosnjackih ideologa, koji se se pridruzili u vrednovanju Titove Jugoslavije kolegama u aktuelnim srpskim i hrvatskim nacionalistickim rezimima. Ako je i razumljivo sto Beckovic, Crncevic, Kalajic, ili Horvatic, Aralica, Dapic... izjednacavaju jugoslavenski komunizam sa fasizmom, neshvatljivo je da muslimanski radikali ne shvataju cinjenicu da bi bez komunista, kao jugoslavenskih pobjednika u Drugom svjetskom ratu, pobjednici bili upravo ocevi pobrojane slozne bratije. Sta bi bilo sa muslimanima u tom slucaju, nije tesko dokuciti.

U odgovoru Durakovicu, Latic oplakuje svoju tuznu sudbinu koja mu stalno odredi da nakon svakog njegovog brljanja sa fasizmom upravo on bude prepoznat kao fasista. Pozivajuci raznoliko drustvo (Durakovic, Santic, Pecanin, Dizdarevici, Avdic, Sarajlic, Vesovic...) da iznesu svoje argumente, Latic im, istovremeno, trazeno dokazivanje cini izlisnim "optuzbama" (uzgred, barem za jednog navedenog bez osnova) po kojima su svi spomenuti "u mjesovitom braku ili imaju nekoga ozenjena ili udata na taj nacin". Laticev dijalog sa Durakovicem dobar je dokaz da fasizam, osim sto tupi duh, razorno djeluje i po polemicarsku uvjerljivost.

Komesar Medjunarodne policije u BiH Richard Monk je svojim ukazom od 14. septembra iz MUP-a Republike Srpske odstranio Ljubisu Savica Mauzera. Razlog: krsenje ljudskih prava ispitanika tokom istrage oko nedavnog ubistva Srdjana Knezevica, prvog obavjestajca RS-a. U slobodnom prijevodu to bi znacilo da je Mauzer ispitujuci osumnjicene na Palama spojeno udar'o koga je stigao, mimo zakona odredjivao pritvor i priznanja dobijao pomocu klijesta i slicnih savremenih pomagala. Monku se, dakle, nema sta zamjeriti. E, onda slijedi ono vjecito "ali". Jer Savic je sve metode primijenjene na Palama jos davno oprobao na Bosnjacima Bijeljine i drugih posavskih mjesta, komandujuci logorom Batkovici. Takodjer, isti taj Savic je itekako zasluzan za dolazak Arkana i njegovih u Posavinu u kojoj je pocetkom rata obavljao vrlo odgovorne funkcije. Krajem rata je, pak, komandovao jedinicom za specijalne namjene poznatom pod imenom Panteri. I nista od navedenog nije smetalo IPTF-u kada je Mauzer postajao policajac. Problem se pojavio tek kada je Savic svoje metode primijenio na Srbima u Republici Srpskoj u kojoj je, to mu se tesko moze osporiti, bio jedan od najuspjesnijih policijskih sluzbenika, istina, sklon skandaloznim metodama isljedjivanja. Kada se, dakle, sve sabere, u obzir uzme Mauzerovo ponasanje i pogotovo ratna proslost, kljucno pitanje cijele price o smjeni je: kako je uopce Ljubisa Savic pri zaposljavanju uspio zadovoljiti navodno ostre kriterije IPTF-a. Ocito vrlo lako, jer kod stranaca, tesko se oteti drugacijem utisku, moze sve. A da je Monk od pocetka htio biti principijelan, Milovan Stankovic nikada ne bi bio ministar unutrasnjih poslova RS-a, jer covjek je cetiri godine zario i palio po Doboju.

Prije nekog vremena trojicu Srebrenicana zatocenih u bijeljinskom zatvoru posjetio je i savjetnik predsjedavajuceg Predsjednistva BiH Mirza Hajric. Iz njegove tadasnje izjave se dalo naslutiti kako ce se oni brzo naci na slobodi, a nesretni ljudi ne samo da nisu oslobodjeni, nego nikad nisu imali manje izgleda za to. Podsjetimo, Nedzad Hasic, Behudin Husic i Ahmo Harbas su se nakon godinu dana skrivanja po sumama izmedju Srebrenice i Tuzle, u ljeto 1996, u blizini Zvornika, predali americkim vojnicima. Ovi su ih, mrtvi-hladni, izrucili srpskoj policiji koja ih optuzuje za ubistvo grupe srpskih seljaka. Nakon ispolitiziranog procesa, bez prava na advokata, osudjeni su na vise od sto godina zatvora. Naravno, ni OSCE, ni OHR, ni SFOR (cije su ih snage predale srpskoj policiji), ni MKCK nisu ni prstom mrdnuli da ih zastite. U vrijeme demokratskih promjena, presuda je ponistena i pocelo je novo sudjenje u Bijeljini. U medjuvremenu je odrzano vjestacenje na mjestu navodnog zlocina i samo jedan sudski pretres, a onaj zakazan za 17. septembar je ponovo odlozen. Razlog: OSCE, IPTF i SFOR se nisu mogli pobrinuti za sigurnost trojice tuzlanskih advokata koji brane optuzene Srebrenicane! Doda li se ovoj indolenciji medjunarodne zajednice i potpuna nebriga drzave za srebrenicku trojku, postaje jasno kako Hasic, Husic i Harbas bivaju prepusteni sami sebi i svojim advokatima.

Organizacija koja vec tri godine "vedri i oblaci" po Bosni, trosi nevidjene kolicine dolara i maraka poreskih obveznika zapadnih zemalja, dijeli lekcije iz demokracije i politicke naobrazbe i lijevo i desno, pokazala je da su joj potrebne ne godine, nego decenije da konacno organizira izbore "kako bog zapovijeda". Ako su izbori 1996. godine bili prvi opci, a proslogodisnji - prvi poslijeratni opcinski izbori, pa se OSCE-u i moglo progledati kroz prste za mnogobrojne nacinjene propuste, ovoga puta su na sebe navukli bijes ne samo glasaca nego i onih koji ih finansiraju. Evropska unija je za potrebe ovogodisnjih izbora darovala OSCE sa pet miliona ekija, ali zbog nacinjenih propusta "pocastili" su ih i teskim kvalifikacijama na racun ponavljanja gresaka kao sto je gubljenje sa birackog spiska onih koji su prosle godine sasvim normalno glasali. Mjesece pred izbore i pare koje redovno dobijaju iz stabilnih izvora, umjesto na "intelektualne" poslove tipa azuriranja spiskova biraca, birokrate iz sarajevskog sjedista OSCE-a izgleda trose na "nadgledanje demokratskih promjena", "promoviranje novih vrijednosti", "obrazovanje medija", i slicne apstraktne poslove koji se mogu, sa jednakim rezultatom, raditi i iz kancelarije i iz neke od sarajevskih kafana. Ako su vec dosli na ove prostore sa prvenstvenim zadatkom i najozbiljnijim namjerama da izborni proces u Bosni organiziraju tako da lici na ono sto se uoci i za vrijeme izbora desava u bilo kojoj civiliziranoj evropskoj drzavi, i ako za to dobijaju vrtoglavo visoke place, onda bi bilo ocekivano da barem ne ponavljaju diletantske greske zbog kojih ih ismijavaju i kritiziraju i sluzbenici Bruxellesa i prognanici iz Podrinja.

Mostarski jastreb HDZ-a Mijo Brajkovic jedva je, izgleda, iscekao da prodju predizborna koketiranja sa pukom u kojima nije smio da "bljuje vatru" sa govornice zbog OSCE-ovog "strazarenja" nad predizbornim izjavama. Cim su bili poznati prvi nezvanicni rezultati glasanja koji su potvrdili kontinuitet pozicije HDZ-a na bh. politickoj sceni, Brajkovic se (a sto je posebno znacajno) u ulozi dopredsjednika HDZ-a nasao pozvanim da prognozira kratak zivot drzavi BiH. Govoreci o "nametanju" te drzave "njegovom" narodu, o tome da je neminovan novi rat zbog "pravljenja drzave sa strane", jedan od najuticajnijih hercegovackih politicara usao je u tragicni sukob sa zdravom pameti. Medjutim, okvalificirati ovaj ispad kao gest pomracene svijesti bilo bi ne samo uvredljivo nego i politicki kratkovido. Ne, nisu Brajkovicu "popucale daske" u glavi od srece sto ce 'adezeovska politika i narednih godina biti bitna odrednica polozaja Hrvata u BiH. On je upravo potegao obnovu rata - kao ekstremnu politicku kartu iz rukava - kako bi poceo sa pripremom terena za nesto blaze, ali politicki daleko opasnije istupe. Prica o nacionalnim kantonima i trecem entitetu - koja kod tudjmanofila iz zapadne Hercegovine egzistira vec duze vrijeme - mogla bi biti sljedece iznenadjenje koje ce nam prirediti osnazeni HDZ. U proporcionalnoj vezi sa okolnostima koje budu pogodovale pustanju takvog politickog balona i uozbiljavanju ovog hadezeovskog avanturizma je i vrijeme koje ce proteci do sljedece "otrovne" izjave bivseg gradonacelnika Mostara.

Carlos Westendorp je produzio rok za podnosenje zahtjeva za povratak u stan prema Zakonu o prestanku primjene Zakona o napustenim stanovima. Novi rok za podnosenje takvih zahtjeva jeste 4. april 1999. godine. Na slicnom principu na kojem egzistiraju latinoamericke TV limunade (Antonella i slicne), za koje se ne zna (na opce odusevljenje bh. domacica) kada ce se zavrsiti, tako se i u upravljanje politickim zivotom od strane protektora iz OHR-a uvlaci neodrzivo pravilo da svakoj odluci koju ne mogu postici ili primijeniti, bezgranicno produzavaju rok trajanja. Frustrirani nemogucnoscu da u Republici Srpskoj, i pored navodne "kooperativnosti" njenih vlasti, naprave i najminimalniju promjenu tvrdokornog stava o neprihvatanju povratka Bosnjaka i Hrvata, sluzbenici Westendorpovog ureda su cak poceli nalaziti i argumentaciju za svoju nemoc. "Dvosmjerni povratak u ovom trenutku nije moguc. Cekaju se izbori pa da se u RS donesu slicni stambeni zakoni. Tek tada ce medjunarodna zajednica zapoceti pomagati povratak u oba entiteta." Ove rijeci portparola OHR-a Alexandre Stiegelmayer upravo do besmisla dovode najnoviju odluku njenog sefa. Ako ce on na taj nacin forsirati federalne i celnike Sarajevskog kantona da omoguce ubrzano provodjenje Sarajevske deklaracije, onda se ova deklaracija nikada nece provesti. Jer, sanse da se paralelno forsiraju multietnicnost i pravo na povratak Srba i Hrvata, primjerice, u Sarajevo i stav o "nemogucnosti dvosmjernog povratka", ravne su nuli, a takva Westendorpova orijentacija, sa stanovista politicke realnosti je - neodrziva.

Ako se Uredu visokog predstavnika moze prigovarati zbog donosenja politicki apsurdne odluke o produzenju roka za podnosenje zahtjeva za povrat stana, sarajevskim kantonalcima se takva Westendorpova odluka, u dobroj mjeri, moze staviti na dusu. Umjesto da se svim silama potrude kako bi medjunarodnoj zajednici izbili i posljednji argument iz ruku, pogotovo kada su u pitanju sporni "dupli" stanovi pojedinih stranackih mocnika i birokrata, vlasti u Sarajevu se zaustavljaju na prici o oko 13.700 zahtjeva za povrat stanova podnesenih do 10. septembra. Posljednji boravak specijalnog americkog izaslanika za Balkan Roberta Gelbarda u BiH protekao je u znaku jedne banalne, ali veoma znacajne poruke: "Proslo je vrijeme praznih obecanja." Da li su kantonalne ali i federalne vlasti shvatile poruku? Tesko, jer ih Westendorp "razvaljuje" ne samo na pitanju generalne spremnosti da se svim silama zaloze za povratak Srba, Hrvata, Jevreja i ostalih, nego i na cisto administrativnim zackoljicama kojima se sluze vlasti pojedinih opcina kako bi sto vise produzile rok povratka stanova njihovim vlasnicima.Ako je drskost bivsih nisandzija haubica sa brda oko Sarajeva bezgranicna kada, vise hladni nego mrtvi, traze svoje stanove zaradjene u JNA, onda je sljepilo vlasti u glavnom bh. gradu jos vece kada ne rjesavaju one stanove u kojima nisu smjestene sehidske ili porodice invalida. Time direktno pomazu nakaradnu logiku medjunarodne zajednice o potrebi "punjenja" Federacije nakon cega bi, kao, trebao krenuti povratak u RS. Time, umjesto ponistenja te logike, rade i u korist Dodikove teorije o povratku po sistemu: "ako bude ovo i ono...", "kad bude ovo i ono", "cim prodju izbori..." itd.

dobar potez	los potez	onako
vrlo dobar potez	grozan potez
odlican potez	katastrofalan potez

	SARAJEVO
	DZEMALUDIN LATIC
	IPTF
	OSCE, IPTF, SFOR
	OSCE
	HRVATSKA DEMOKRATSKA ZAJEDNICA
	URED VISOKOG PREDSTAVNIKA
	KANTON SARAJEVO