Pisu: Vildana SELIMBEGOVIC
i Senad PECANIN

DOBAR, RUZAN, ZAO

Biti policajac na bosanski nacin, nerijetko znaci smjenu unapredenjem. No, razlika izmedu Bezdroba i Alibabica, naprimjer, jeste upravo u tome sto je Alibabic unaprijeden (kao i vecina slicnih) na - nepostojecu funkciju. U ovom slucaju, cak i kada se ima na umu tadasnje drasticno opadanje ingerencija federalnog MUP-a, radilo se o realnom unapredenju. Ali... Razlika predstavlja fenomen iskljucivo svojstven Balkanu, koji, kada bi se definisao u jednoj recenici, otprilike zvuci poput domace poslovice: bolje biti prvi u selu nego tamo neki u gradu. Rijec je o zbiru uticaja i moci koji pozicija prvog policajca, ma kojeg nivoa, nosi sa sobom. On je personifikacija vlasti, on je njena slika i prilika, on je vlast sama.

Alija utemeljitelj
Vrijeme ratno (a i poratno) pokazalo je svu tezinu ovog fenomena. Policajac broj jedan je redovno imao najbolji automobil, dovoljno benzina, bezbjedan stan... Uz to su isle i ostale povlastice: voda, struja, ogrjev, a da im slucajno neko ne bi prebacio nedostatak ratnog angazmana, nemali se broj snalazljivih policajaca upustio u oslobadanje poslovnih prostora. Ono sto se bosanskoj policiji mora priznati kao valjano komunisticko naslijede jeste podatak da su cuvali profesiju - biznisi su cvjetali, ali nosioci poslova su bile zene, braca, ljubavnice... nikad oni. Zahvaljujuci upravo toj cinjenici, kada se oficijelna vlast na ovom prostoru konacno odlucila da na dnevni red stavi place svoje poluge, to jest policije, umjesto sazaljenja javnosti na minorne cifre koje su dobijali, uslijedilo je slijeganje ramenima: oni i ne rade za place.

Naravno, javnost je u krivu, jer oci obicno okrece najodgovornijima i policiju gleda kroz njene ministre, a gotovo nikad kroz pozornike. No, oni i nisu tema ove price. Mjesto na ljestvici policijske hijerarhije direktno je proporcionalno kolicini moci i uticaja, a da bi sve bilo u skladu sa zapadnim principima, izrazava se u finansijskim efektima. Dakle, rijec je o ministrima policije.

Ako su prijeratni bili ugledni drustveno -politicki radnici, uzorni gradani i istaknuti clanovi SKJ, dakle, klasicni predstavnici tada popularne drustvene nadgradnje, i da ne bi bilo zabune, takoder do straha uticajni vlastodrsci, sa prvim demokratskim izborima na scenu su stupili prakticari. Alija Delimustafic, prvi demokratski ministar policije, na ovu je duznost stigao kao vec prepoznatljivi privatni biznismen. Njegovo prezime vazilo je kao sinonim za Cenex, a on sam predstavljao je najklasicniji primjer novih drustvenih relacija koje su se stvarale na principu "sve ima svoju cijenu".

Do pocetka agresije, Delimustafic ce od ministra prerasti u instituciju: za socijalizam u raspadu profitabilno preduzece, motel, banka i mjesto u Vladi zbir su koji otvara neslucene vidike. O kolikoj je kolicini nedodirljivosti rijec, pokazalo se vrlo brzo. Kada je Alija Delimustafic napustio Sarajevo, krenula je lavina optuzbi, od vrlo direktnih prozivanja za pokusaj drzavnog udara drugog maja 1992. (Sefer Halilovic u svojoj Lukavoj strategiji nudi i svjedoke: penzioniranog generala Rifata Bilajca i Vehbiju Karica), preko kalkulacija o koketiranju sa agresorom, svjesnom naoruzavanju sarajevskih "heroja asfalta", do dvije krivicne prijave koje ce potpisati Bakir Alispahic, treci po redu demokratski ministar, a u kojima je Alija Delimustafic terecen da je drzavu ostetio za enormne svote njemackih maraka. Alija Delimustafic se u meduvremenu vratio u Sarajevo, vodi porodicni biznis koji se i dalje siri, a negdje u sudskim spisima Osnovnog suda traje obicni postupak za nekih pedesetak njemackih maraka u koje se devalvacijom(?!) pretvorila ona enormna Alispahiceva suma. Delimustafic ce, sem kao utemeljitelj trgovackih relacija u MUP-u RBiH, ostati zapamcen i kao prvo "lice sa potjernice" koje je javno rehabilitovano. Ucinio je to takoder ministar policije, Alispahicev nasljednik Avdo Hebib, koji se u intervjuu Ljiljanu pohvalio "kako je popio privatnu kafu sa Alijom". Naravno, nije bilo rijec o Izetbegovicu.

Aliju Delimustafica je, na mjestu ministra, zamijenio Jusuf Pusina. Vazio je za policajca od karijere. Do ministarske je fotelje prosao gotovo kompletnu policijsku ljestvicu, no od sebe nije uspio napraviti ni slicnu finansijsku silu kakva je bio njegov prethodnik i kakva je njegov nasljednik. Mozda i zato sto je duznost prvog policajca obavljao u periodu romanticarskog zanosa patriotizmom, danas savjetnik predsjednika Izetbegovica za unutrasnje poslove i predsjednik Fudbalskog saveza BiH pamtit ce se po dvije stvari. Licno je izveo Musana Topalovica Cacu 26. oktobra 1993. godine kada se, nakon pregovora i obecanja predsjednika Izetbegovica da ce ostati ziv, Topalovic predao. Sta je dalje bilo, javnost manje-vise zna, no hadzi Jusuf Pusina zna daleko vise. Druga stvar nije izvodenje vec dovodenje: za njegova predsjednikovanja, Dzemaludin Musovic je postao selektor fudbalske reprezentacije. Za razliku od Cace, ovdje se zna sta je bilo, ali ne zna sta ce biti. Jusuf Pusina takoder slovi kao privatnik. Istina, daleko manjeg obima (savjetuje u trgovinskoj djelatnosti u dva poslovna prostora na Skenderiji).

Tepih i obecanje
Juna 1993. Jusuf Pusina je smijenjen u paketu sa Seferom Halilovicem. Na njegovo mjesto dosao je Bakir Alispahic, ministar koji je, kako zlobnici cesto kazu, od policije napravio sopstveni privatni biznis. No, to nije potpuna istina. Bakir Alispahic je, sem kao neprikosnoveni policajac, vazio i kao jedinica mjere za lojalnost predsjedniku Izetbegovicu. Njegovo mjesto u Izvrsnom odboru Stranke demokratske akcije, njegova upucenost u sva najvaznija drzavna, vojna i bezbjednosna pitanja, njegova bliskost centru svih moci i uticaja, gotovo su se logicno pretvorila u njegov osobni kapital.

Alispahic je takav svoj kapital udruzio sa novcem Kabasa Krasniquija i nastao je citav kompleks, od K&B - fabrike disperzionih boja, preko hotela "Dardanija" do ambicija o rudniku. Krasniqu je, prije nekoliko mjeseci, javnost obavijestio da su on i njegov partner presli na cisto trzisne odnose i u sklopu toga se podijelili. Alispahic je ostao fabrikant.

Bakir Alispahic je fotelju ministra policije prvo pojacao direktorskom u Agenciji za istrazivanje i dokumentaciju, a potom prvu ustupio Avdi Hebibu. Kada se i americki predsjednik Clinton pohvalio njegovom smjenom, Alispahic je sklonjen u Ministarstvo vanjskih poslova a potom sklonjen i iz tog ministarstva. U meduvremenu su i pojedini predstavnici medunarodne zajednice ustvrdili da je ingerencije privatnog preduzeca MUP RBiH naslijedio AID. No, nista nije dokazano.

Kada je Alispahic iselio iz kabineta MVP-a, ponio je tepih i obecanje predsjednika Izetbegovica da se vise od njega nece praviti slucaj. Razlog bi mogao stati u onu latinsku - historija se ponavlja. Kao sto je on potpisao krivicnu prijavu protiv svog pretprethodnika, tako je i nasljednik njegovog nasljednika Mehmed Zilic kompletirao "dossier Alispahic". No, ili mu je nedostajalo hrabrosti da to i potpise ili je pak imao dovoljno mudrosti da se u takav potez ne upusta, vjerovatno ce se saznati jednog dana.

Do tada: Avdo Hebib ostaje kao najsposobniji majstor medu ministrima policije u demokratskoj BiH - osobno je zakucao sve table po reintegriranim prostorima oko Sarajeva. Za svoga mandata jos je popio kafu sa Delimustaficem, smijenio Bezdroba i otisao u zasluzenu penziju kao rehabilitovani zasluzni policajac kojeg je Alispahic izopcio iz MUP-a. Njegov nasljednik, aktuelni ministar Zilic, dovoljno je daleko i od centra moci i od centra vlasti da bi napravio neki znacajniji privredni napredak u privatnom biznisu. Mozda i hoce jednog dana. Ostatak policijskog starjesinskog kadra cuva svoju i privatnost svojih poslova po onom oprobanom sistemu - brace, sestara, supruga... Dragan Vikic ne pristaje na to. Restoran "Golf" u Vogosci kao najzanimljiviju reklamu nosi njegovo ime i podatak da je u njemu zaposlio nekolicinu svojih bliskih suradnika. U Vogosci jos jedan nekadasnji specijalac ima kafanu i jos dva redovna policajca; u samom gradu oko 30 odsto ugostiteljskih objekata na ovaj ili onaj nacin imaju rodbinske veze sa policijom, mnogi su se na vrijeme povukli - oslobodili prostor, poceli posao i otisli ili iz redovnog ili iz rezervnog policijskog sastava. Oni koji su ostali, priznaju da razmisljaju na slican nacin: "Ako necu sebi - kome cu?" Policija tako prolazi kroz zadnje faze privatizacije. Odnosno, profesionalizacije, posto tako zahtijeva medunarodna zajednica.