Pise: Kenan HODZIC

U zadnjih nekoliko sedmica pocele su ekshumacije zrtava krvavog prijedorskog ljeta 1992. Do sada je ekshumirano 213 tijela iz 21 masovne i 42 pojedinacne grobnice. Prijedorske zrtve, koje su, kako neko rece na jednoj od dzenaza u Carakovu kod Prijedora, "odradile svoje za drzavu", bivaju sahranjivane daleko od ociju ili interesovanja te iste drzave. Nevjerovatna informacija, prema kojoj najveci dio troskova ekshumacija u Prijedoru snose porodice ekshumiranih zrtava i otuzni Ured za pitanja izbjeglica opcine Prijedor, procurila je u javnost. Osim sudskog osoblja, cije dnevnice placa Kantonalni sud u Bihacu i clanova Drzavne komisije za trazenje nestalih koji imaju pokriveno finansiranje, sve ostale troskove snose izbjeglice iz Prijedora.

U dosadasnjim ekshumacijama, dio troskova su pokrivale opcine, ukoliko se grobnice nalaze na prostoru Federacije, ili drzavne institucije, ukoliko su grobnice pronadene u Republici Srpskoj. Medutim, kako tvrdi predsjednik prijedorskog Ureda za pitanja izbjeglica Sead Cirkin, Prijedorcani su sada prepusteni sami sebi: "Niti je Ured opcina, niti ima izvor prihoda poput opcina, tako da u ovih proteklih mjesec dana Ured nije dobio apsolutno nikakvu finansijsku pomoc od bilo kojeg drzavnog organa, sa bilo kojeg nivoa. Mi smo do sada iz nasih unutrasnjih rezervi pokrivali dio tih troskova u nekom minimalnom iznosu, ali to nije ni blizu stvarnih potreba. Od Federalnog ministarstva za izbjeglice u prvih sest mjeseci ove godine smo primili 15.000 DM, sto je vrlo malo i za redovni rad Ureda, a kamoli za ove troskove ekshumacija."

Ponizeni i prevareni
Pored placanja ljudi koji su direktno ucestvovali u iskopavanju pronadenih tijela, vozaca i druge radne snage, posebna prica je sahrana ekshumiranih ostataka. Prema Jasminu Odobasicu, iz Drzavne komisije za trazenje nestalih do sada je prakticirano da za sahranjivanje tijela civilnih zrtava troskove snose opcine, a za poginule vojnike Armija BiH. Prijedorske zrtve, cini se, ne spadaju niti u jednu od poznatih kategorija (?!), pa je pored sredstava koje je izdvojio Ured, teret placanja pao i na porodice ekshumiranih, donatore i privatna poduzeca. Od Ministarstva pravde Unsko-sanskog kantona primljena je pomoc za nabavku 40 sanduka. Prema rijecima Seada Cirkina, Ured se morao obratiti porodicama koje su u stanju da odvoje sredstva za placanje sanduka, dasaka i ostalih materijala i usluga potrebnih za dostojne dzenaze. Medutim, tesko je zamisliti i najsiromasnijeg covjeka ili porodicu koja ce dopustiti da njihov najblizi ne bude dostojno opremljen, zbog toga sto u kuci nema novca. Emotivne price rodaka i clanova porodica Bosnjaka ekshumiranih i sahranjenih u Zecovima i Carakovu, selima u blizini Prijedora, ostavljaju vas bez rijeci. Njihova tragedija zapocela je genocidom srpskih dobrovoljackih jedinica, a zavrsava se ponizenjem priredenim od strane aktualnih bosnjackih vlasti.

Ismetu Hopovcu, iz sela Zecovi, pred kucom su ubijeni supruga Hajra, mati Ajka i sinovi Adis (8) i Ibrahim (6). Cetnici su ih ubili pred kucom Naila Hopovca, prilikom "ciscenja" ovog sela iz kojeg je prezivjelo samo 12 muskih glava i tridesetak zena i djece. Ismet je tada bio u Kurevskoj sumi, da bi kasnije dosao do Travnika, gdje se borio u redovima ARBiH do demobilizacije 1996. Ne radi nigdje, niti ima bilo kakva primanja. Prije petnaest dana ekshumirana su tijela njegovih najblizih. Iz Mjesne zajednice Zecovi obavijestili su ga da nemaju novca za sanduke i drugu opremu. "Ja i Vahid Brdar morali smo ici i sakupljati pare od ljudi da kupimo dva kubika daske, sto je kostalo 500 DM. Ja sam dao 100 DM, jer nisam mogao vise. Da sam znao da ce sve ovako biti, ne bih dozvolio da iskopavaju moje, ja bih to uradio sam kada se vratim tamo. Ovako, zakopani su u sanducima u kojima ja ne bih kera zakopao. Na televiziji sam vidio kakve su sanduke pravili za one iskopane u Mostaru, a za nase su pravili sanduke od daske za otpad. Kad smo ih isli vaditi, onaj Odobasic iz Drzavne komisije nam je rekao da mi necemo nista placati. Osjecam se prevarenim, i da sam znao, ja svoje ne bih dao iskopavati", uzbudeno, sa suznim ocima prica ovaj covjek ciju je licnu tragediju tesko prenijeti na papir.

Problem je drzava
Sead Cirkin kaze da je Ured za izbjeglice opcine Prijedor nastojao ublaziti ove patnje nesretnih ljudi: "Ured se obracao medunarodnim institucijama koje su ukljucene u proces ekshumacija preko OHR-a, ali odgovoreno nam je da su sredstva za ovu namjenu doznacena Drzavnoj komisiji za trazenje nestalih. Jasmin Odobasic, medutim, za Dane kaze da Drzavna komisija nema nista sa sahranama: "Mi se, u principu, sahranama ne bavimo. Nas zadatak je da pronademo zrtve, izvrsimo ekshumaciju i provedemo obdukciju."

Prijedorcani su se obratili i predsjedniku Izetbegovicu, ali odgovora jos nema. Od premijera Bicakcica dobili su odgovor da je problem u razrezu namijenjenih sredstava izmedu federalnih partnera. Hrvati insistiraju na podjeli sredstava pola-pola, iako je broj zrtava daleko veci kod Bosnjaka. Ipak, prema Cirkinovom misljenju, ovo prebacivanje loptice sa jednih na druge pokazuje da drzavni vrh jednostavno nije zainteresovan za Prijedor ili sudbinu njegovih gradana. "Prijedor od devedesetih godina nije bio u nekom interesu drzave. Ili je to zbog toga sto se Prijedorcani nisu znali nametnuti ili je zato sto drzava i Sarajevo nisu gledali tako daleko, prema Bosanskoj krajini. Cinjenica je da se ni u toku rata, a ni prije rata, pa evo ni sada, nazalost, situacija u tom smislu puno ne mijenja. U ovom trenutku, cini mi se da su drzava i oni koji se bave drzavnim poslovima suvise zaokupljeni nekim drugim stvarima da bi se bavili Prijedorom ili pitanjem nasih ekshumacija."

U te druge stvari koje Cirkin pominje sigurno bi se mogla ubrojati i predizborna kampanja. U subotu 29. augusta, kada je u Kamicanima kod Kozarca odrzana dzenaza za trideset i dvoje ubijenih Bosnjaka i Bosnjakinja, u Sanskom Mostu je odrzan predizborni skup CD Koalicije na kojem je, prema Cirkinu, samo za vatromet skrseno 46.000 DM! Na skupu su Alagic i kompanija prodavali maglu o odsudnom trenutku za bosnjacki narod i potrebi za jedinstvom, dok su Prijedorcani sahranjivali svoje zrtve ubijene upravo zbog pripadnosti tom narodu. Ocigledno je da to danas ne znaci mnogo onima sto upravljaju drzavom, kojoj su Prijedorcani, za cije sanduke drzava nema para, iznad svega, bili odani. Sead Cirkin to objasnjava ovako: "Sada cujemo izjave i od naseg sefa drzave, ministara, ljudi iz vjerskog i drugih segmenata zivota da spominju Prijedor, ali je to toliko nezgrapno i neartikulisano, cini mi se sa jednim strahom da se nesto pogresno ne kaze, jer, zaista, ne poznaju situaciju u Prijedoru. A to pokazuje da drzavni vrh nije racunao ili ozbiljno tretirao niti Bosansku krajinu niti Prijedor. Kada su ekshumacije u pitanju, ni Srbi vise nisu problem, ni Haag, ni medunarodna zajednica, nego je problem drzava koja ne pokazuje ni najmanji znak volje da nam pomogne."