Pise: Ozren KEBO

U polemici sa Salihbegovicem Cvijanovic priziva podsticajni dijalog. Sad, kad sam mu pruzio nekoliko povoda za podsticajnu razmjenu misli, on je poceo da urla, da se zajebava na racun mog prezimena, da vrijeda. Umjesto da odgovori na ono o cemu pisem, on lamentira nad pokvarenim Mostarcima koji su dosli i otjerali cestite Sarajlije u brda, kao da mu je Ozren Kebo iz Mostara, a ne Radovan Karadzic iz Petnice (tri sata hoda od Savnika, urbanog, kulturnog i privrednog centra Durmitora) kriv sto je zavrsio u Srbinju.

Udri, ionako smo pod sankcijama
Cvijanovic u tekstu Sarajevo za (po)cetnike nastavlja sa svojom metodom presucivanja pravih povoda. Covjek koji, u istom broju, Danima podize nivo pismenosti troseci dvije pune stranice mog omiljenog magazina na amnestiranje Momcila Krajisnika od laskave titule ratnog zlocinca, u reagiranju na tekst Nikad ne reci kao nije odgovorio ni na jednu moju tvrdnju, ali zato odgovara na sve ono sto mi pripisuje da sam rekao, a sto ni u snu nisam pomislio. Tako, pokusavajuci opravdati svoje priklanjanje Karadzicu i njegovoj bandi, tvrdi da "Kebo vjeruje da je rat proveo na pravoj strani, ja u to nisam siguran. On vjeruje da je svoju stranu sam izabrao, ja da je moja izabrala mene". Bas me briga u sta vjeruje Cvijanovic. Ne znam samo kojim je to analitickim metodama otkrio u sta ja vjerujem, kad ni sâm ne znam sta je to i kad je cinjenicno stanje, po obicaju, sasvim suprotno od onoga sto on tvrdi. Moja je strana izabrala mene, jer ja, kao ni vecina Sarajlija u tom strasnom vremenu, nisam imao nikakvog izbora, a Cvijanovic je svoju stranu sam izabrao jer je, poput rijetkih privilegiranih Sarajlija, nasao nacina da napusti grad i ode kod Karadzica da mu opismenjava medije (o tome malo kasnije).

Idemo redom: "Ali covjek koji, poput njega, vjeruje da je svoje izabrao, tada pati jedino kad granata padne na Sarajevo. Kada granata padne iz grada na brdo, ili begovsku Ilidzu, onda je to vec uspjeh, onda je to zasluzena kazna agresoru, Bozji prst..." Opet Cvijanovic sa svojim izjednacavanjem. Prosli put sam mu objasnio zbog cega je to pogresan nacin razmisljanja, a on navro kao (oh, ukebasmo Kebu, evo i on koristi to sporno kao) Krajisnik po Markalama: udri, ionako smo pod sankcijama. Ali ja sam strpljiv i objasnit cu ponovo: kada granata padne u grad, onda ona pogada porodiliste, bolnicu, biblioteku, obdanista, stambene zgrade, a iz grada kad odleti u brda, onda (nikad ne reci kao) pada po onima koji gadaju porodiliste, bolnicu, biblioteku, obdanista i stambene zgrade. Ono prvo je zlocin, a ono drugo je pokusaj sprecavanja zlocina, sta god Cvijanovic o tome mislio. A sto se tice Ilidze i Grbavice, hvala Bogu, mogli smo poslije reintegracije vidjeti mnogo miniranih i vrlo malo granatiranih kuca. Problem sa Cvijanovicem je sto on, bas kao i Karadzic, Ostojic, Krajisnik i ostali, sasvim ozbiljno i doktrinarno misli da je opsada Sarajeva bila legitiman cin, pa kad s brda doleti jedna u grad, to jest na porodiliste, onda, ako tu uopce i ima kakvog zlocina, nije nista manji od grijeha napravljenog kad se iz grada to granatiranje pokusava onemoguciti.

Cvijanovic spada u red onih zivopisnih politickih umova kojima nikad nije smetala preciznost snajpera koji puca po djeci, ali je bio uzasno iritiran pretjeranom revnoscu (Zeljko, evo jos jednog izraza da se cudis nad njim kao nad sporadicnim svinjarijama) onih koji su pretresali stanove trazeci iste te snajperiste. Evo sta kaze: "Jesam li manje u pravu od Maassa kada mi se Sarajevo tada ucinilo najmracnijim od svih svjetova. Puno je zuci koju si prosuo u tom tekstu, ali zar je moja zuc manje legitimna jer pripadam 'strani agresora'." Dirljivo. Bas me cudi sto se ne mogu kontrolirati i sto nakon svih onih godina provedenih u mracnom Sarajevu nisam u stanju da o svemu tome govorim bez zuci. Pa kakav sam to covjek? A sto se tice Cvijanovicevog pitanja je li manje u pravu od Maassa kad Sarajevo smatra mracnim koliko i Banju Luku, posteno da mu kazem - jeste, manje je u pravu. Ne znam uopce otkud mu ta evidentna drskost da poredi onog na kojeg je pucano s onim koji je pucao. On ili ne zna, ili nece da zna sta se desavalo u Banjoj Luci. Da mu onda ja kazem: "Celini majmuni" su gospoda u frakovima u odnosu na banjalucke majmune koji su godinama ubijali, nasmrt tukli, silovali, stravicno se izivljavali nad stotinama i hiljadama Bosnjaka. Ako ne vjeruje, nek pita Irfana Horozovica i sve one koji su imali nesrecu da porede ta dva neuporediva iskustva. Jedino sto Cvijanovicu mogu priznati je to da se stanje u Banjoj Luci bitno promijenilo. Postignut je strahovit napredak: u ratu su tamo Bosnjake nemilosrdno deratizirali, ubijali kao pacove, a sad je dosao mir i balije vise (o, srecnika!) nisu u nadleznosti deratizacijske, nego tek sanitarne inspekcije. Postujem.

Surfajuci dalje kroz cudesni svijet Zeljka Cvijanovica, nailazimo i na ovaj dragulj: "U Sarajevu je civilizacija prezivjela taman onoliko koliko je te robe vise bilo i prije, onoliko koliko je predratno Sarajevo imalo energije da zadrzi ono od ljudi sto je valjalo, pa i da tebe, Kebo, privuce iz Mostara. (Dozvoli mi da vjerujem da sam i sâm bio zrno te sarajevske prasine na koju si se primio.)" Ne dozvoljavam. Od svih Cvijanovicevih uvredljivih egzaltacija, ova mi je najgrotesknija. Kad ovo procita, naivni citalac pomislit ce da s one strane musice stoji urbana esencija, intelektualna gromada koja je svojim finim tkanjem privlacila pokvarene Mostarcice. Nakon svih ovih tekstova koje je objavio u Danima i nakon naseg zajednickog puta u London (Sta mislis, Zeljko, da uveselimo drage citaoce pricom o tvome suptilnom prasinastom telefoniranju? Ili da to ostavimo za sljedeci broj? Ta, ceracemo se jos.), skruseno izjavljujem da takav materijal ne moze, cak ni u prasinastim naznakama, privuci nijednog autenticnog Mostarca. Eventualno neku isto tako urbanu gromadu, biserni izdanak duha i intelekta iz Petnice. Neces vjerovati, Cvijanovicu, ali u Sarajevo su me privukli zloglasni tipovi poput Sidrana i onog Vesovica iz Papa.

Banja Luka i Bradina
"...ali je meni tu umjesnije poredenje izmedu Banjaluke i, naprimjer, Bradine", kaze Cvijanovic i malo dalje pita: "Kako se taj isti Srbin osjeca danas kada cuje kako je usred Bradine podignuta nova dzamija?" Iako su Banja Luka i Bradina tu negdje, i ova dosjetka otpada jer je cak i izmedu njih razlika vidljiva vec kroz nisan minobacaca: u Bradini je - da prostis, Cvijanovicu - izgradena nova dzamija, a u Banjoj Luci su sve srusene. Ali prije nego sto uopce dodemo do Bradine moramo rascistiti s nekim Cvijanovicevim tvrdnjama o Banjoj Luci. On mora pazljivije citati ono sto pise. (Isto preporucujem i urednicima Dana, jer u Cvijanovicevom tekstu o Momcilu Krajisniku pise da je ova potonja nesreca ratnim zlocincem na TVBiH proglasena tek u ljeto 1993. godine, sto je notorna laz, oni su s pravom Krajisnika nazvali zlocincem jos u ljeto 1992.) U tekstu o Ibrahimu efendiji Halilovicu Cvijanovic prvo pise da Umiceviceva argumenatacija nije za odbacivanje jer je rekao da u krugu Ferhadije sahrana nije bilo ni u proslom rezimu. Malo dalje Cvijanovic govori da tamo nije bio sahranjen ni jedan Halilovicev prethodnik, a u proslom tekstu - racunajuci, valjda, da imam slabo povijesno pamcenje, pa da cu sve ovo sto Cvijanovic hoce gurnuti pod tepih zaboraviti - iznosi trecu tvrdnju: "Ali kada sam govorio o licemjerju, govorio sam o tome da se u ovom vijeku tamo nije sahranjivalo." Ne znam sta si govorio, Cvijanovicu, ali vidim sta si pisao i molim te da se sljedeci put decidno izjasnis sta je od toga istina: a) u krugu Ferhadije sahrana nije bilo u proslom rezimu, b) u krugu Ferhadije sahrana nikada nije bilo i c) u krugu Ferhadije u ovom vijeku se nije sahranjivalo.

Ili sve to spada u Cvijanovicev, kako sâm lucidno priznaje, "neprilicni crni humor". Kao sto neprilicnim crnim humorom smatram i njegovo zavrsno lamentiranje o (ne)mogucnosti pomirenja. On kaze da ce nase "nadjebavanje" biti zavrseno "tek onda kada ti, Kebo, dovedes onog tvog Sokocanina, antisarajliju po vokaciji, kao sto velis, da se pomoli u Crkvi Svete Petke na Bascarsiji, kao sto je nekada radio posto proda svoj sir na pijaci..." I tako dalje, i tako dalje. Tipicni kategorijalni aparat Gojka Klickovica po kojem sam ja kriv sto se Sokocani vise ne mole na Bascarsiji. Ovako postavljena stvar baca na Sarajevo odgovornost zbog onoga sto su mu uradili Sokocani. E, pa sta bi im covjek. Nakon sto su nam od grada uradili ono sto su uradili, nakon sto su pobili sve sto se dalo pobiti, spalili sve sto se dalo zapaliti, deratizirali sve sto je bilo za deratiziranje i srusili sve sto je bilo za rusenje (vec cujem Cvijanovica kako prigovara: a pljacka, ko je opljackao Sarajevo?), ne pada mi na pamet da ih vucem za rukav po Markalama. A i sir im je los, nije ni prismrdit' travnickom.

Posebno dirljivim smatram Cvijanovicevo ocvalo lamentiranje o tome da rat nije gotov. Tipicna paljanska podvala. Naravno da za njih nije gotov, jer nisu ostvarili sve ciljeve. A i u egzistencijalnom smislu malo im se toga promijenilo. Niti ih je gadalo onda, niti ih gada danas. Ali ne mozes zamisliti, Zeljko, koja je razlika kad po tebi padaju i kada ne padaju. Ako ces mi vjerovati na rijec, drasticna. Prema tome, rat je gotov. Bar za sada.

Banja Luka - Pale i obratno, brale
Kad smo u Danima otvorili dossier Caco, znali smo da ce nas ona elementarna nepogoda koja u Predsjednistvu drzave sjedi zajedno sa Izetbegovicem i Zubakom pohvaliti zbog toga, ali to nas nije sprijecilo da dossier otvorimo. Preispitati svoje grijehe zadatak je Sarajeva koji nema veze sa Banjom Lukom. Kao sto nema veze sa argumentacijom to kad Cvijanovic, bas onako samokriticki, kaze da se Banjalucani malo sporije samoispituju, "jer jos nisu obnovili ni Hram Hrista Spasitelja, srusen u onom ratu. Bijase to, kazu, u ono vrijeme najveci pravoslavni hram na Balkanu". Svaka cast na velicini, ali kakve to veze sa Ferhadijom i sa samoispitivanjem ima? Ili je i za to krivo Sarajevo?

Kad jednog dana budu stvoreni uslovi za stvarni dijalog, bit ce potrebni ljudi koji su u stanju temeljito dezideologizirati vazece nacionalisticke nacine razmisljanja. Sumnjam da je Cvijanovic to u stanju. Sumnjam u njegove buduce sposobnosti, jer sumnjam u ono sto je radio u proslosti. Drugi dio njegove finalne tirade o gresnom Kebi, koji za rukav vuce vesele Sokocane po pijaci, otima im sir i uceruje ih u crkvu, glasi: "I kada ja napisem tekst o Ferhadiji koji ce se dopasti tebi i Ahmedu Salihbegovicu. To ce se dogoditi onoga dana kada projekat pomirenja ni na jednoj strani ne bude ukljucivao recenicu: 'Je li, komsija, a gdje ti ono bi...'" Tako je pisao Cvijanovic u Danima. Meni je jako zao sto sam ovako prokleto znatizeljan, pa komsiju hocu da pitam sta je to pisao kada je "od druge polovine '94. naovamo" podizao nivo pismenosti u Javnosti i Srpskom Oslobodenju (cuj, Srpsko Oslobodenje; pa saradivati sa takvim ontoloskim naslovom samo je po sebi cin elementarne nepismenosti). Naprimjer, sta je pisao o Markalama I i Markalama II. Nadam se da u tim pismenima nisu "Muslimani sami sebe gadali, pa onda podmetali lutke po pijacama"; nadam se, takoder, da nije "nakon licemjernog zahtjeva Muslimana da se bezbjedno, usred rata i usred Srpskog Sarajeva, sepure po pijaci i kupuju kojesta, uslijedio isto tako licemjerni odgovor sanitarnog odreda Momcila Krajisnika, koji je deratizirao pijacu". I, na kraju, najvise se nadam da Cvijanovic to nije presutio, jer je, oh, bas u to vrijeme izvjestavao sa historijske tribine o sudbini srpstva odrzanoj u Svilajncu.

Posto sve ovo vrijeme Cvijanovic provlaci tezu kako je on taj umjereni intelektualac od kojeg pocinje dijalog, i pita me kako li cu tek komunicirati sa Sokocanima, ako ne mogu ni sa njim, onako umjerenim, blago Radovanu svom, zelim da mu, prije nego sto mi komsija odgovori na pitanja koja sam mu postavio, pokazem sta o tome zaista misle onakvi kakvim sebe Cvijanovic zamislja. Ovo sto slijedi je citat beogradskog novinara Dusana Reljica; citat potice bas negdje iz tog perioda, od druge polovine '94. naovamo, pa ce biti zanimljivo uporediti Reljiceva i komsijina zapazanja. Reljic kaze: "U ovom trenutku, najveci broj stanovnika ove zemlje veruje da je dopusteno gadati haubicama Sarajevo. Svaki list, svaki novinar koji im nije rekao da je to zabranjeno, postao je saucesnik u ubijanju Sarajeva." Pa, Cvijanovicu, da vidimo sta si nam ti lijepoga u tom periodu napisao?

Da zavrsim s onim s cime sam i poceo. Cvijanovic je izrazio nadu u podsticajni dijalog. Ali on nije pravi covjek za to, ne samo zbog uvredljivog tona. Nema podsticajnog dijaloga s ljudima koji relativiziraju "svoje", a apsolutiziraju "tude" zlocine. Podsticajan razgovor bit ce moguc samo medu ljudima za koje je zlocin ono sto jeste - zlocin, bez obzira na nacionalni predznak koji stoji iza njegovog autorstva. Strani posmatraci tvrde da ce uljudivanje (oni koriste mnogo tvrdi izraz - denacifikacija, ja se, evo, energicno ogradujem od njega) novinara i medija pod mentalnom kontrolom SDS-a biti dug, dug i bolan proces. Risto Dogo je mrtav, ali njegov klonirani duh i dalje lebdi nad Drinom.