Pise: Zeljko CVIJANOVIC

Batalimo to
A ona glasi: Kebo vjeruje da je rat proveo na pravoj strani, ja u to nisam siguran. On vjeruje da je svoju stranu sam izabrao, ja da je moja izabrala mene. Nadam se da mi pametan covjek nece odmah kao otrcani kontraprimjer navesti svijetli lik manekena Jove Divjaka niti ce ovo uzeti kao moje priznanje da sam protracio godine na pogresnoj strani. Ne, bio sam, jednako kao i Kebo, tamo gdje sam jedino mogao (uzmimo da Kanada u to vrijeme i nije bila neki muski izbor). Ali covjek koji, poput njega, vjeruje da je svoje izabrao, tada pati jedino kada granata padne na Sarajevo. Kada padne iz grada na brdo ili begovsku Ilidzu, onda je to vec uspjeh, onda je to zasluzena kazna agresoru, Bozji prst, a i Sidran je pogrijesio sto svoju sovinisticku farsu pripovijeda na programu "kojeg gleda cijela BiH". To ce valjda reci da nije problem sto on nudi svoju specificnu formulu pomirenja, nego sto je dozvolio da ga ja slusam. E pa, drugi put pricajte malo tise.

Moja pozicija u ratu, nazalost, bila je drugacija. Ja sam odozgo gledao kako ludaci sipaju vatru na grad u kome sam se rodio, a u koji je Kebo stigao nesto kasnije, valjda da od mene odbrani civilizaciju u njemu. Poslije mi je napisao "Sarajevo za (po)cetnike" da mi objasni kako sreca zna biti i jebena: ja gore, a on dole. Ali u toj knjizi i Kebinom kosmosu nema nicega o onim snajperima i granatama odozdo, od kojih nisu ginuli samo ludaci sa prstom na topovskom obaracu, ginuli su i ljudi iza cijih ledja su stajale njihove kuce, ginula i njihova djeca. Ne slucajno, jer snajper ne gadja slucajno. Ali nikoga nije bilo da to snimi. To je, je li tako, Kebo, bio Sokolac, nedodjija, nistavilo.

Sarajevo - Banja Luka - Bradina
Ali drzimo se teme. Sarajevo i Banjaluka, "najmracnije mjesto u najmracnijem od svih svjetova". Slazem se, to nije isto. Ali u proljece '92. moj tada dobar prijatelj u jednom sarajevskom listu koji je volio da se hvali kako gaji urbani duh, pise ovu recenicu (zapamtio sam je od jednog citanja): "Poslije ovog groznog rata svaki Sarajlija imace ne samo bezbjednosnu nego i civilizacijsku duznost da u svojim redovima prepoznaje Srbe, jer u svakom Srbinu, ma kako se dobrim komsijom predstavljao, cuci zvijer spremna da vam se svaki cas baci za vrat." Mislis li, Kebo, da se Maass te godine losije osjecao u Banjaluci nego ja u Sarajevu? Kupe narod u Zetru, Celini majmuni traze snajperiste po mojoj zgradi, a u kuci ni tozla ni maraka za otkup. Parkiraju autobus na kome pise "Bascarsija - Alipasino", pa kad se napuni, na Trebevic na kopanje rovova, mobilisu i tjeraju na Zuc, trojica na jednu pusku, a CNN snima li snima "goloruke branioce". Jesam li manje u pravu od Maassa kada mi se Sarajevo tada ucinilo "najmracnijim mjestom u najmracnijem od svih svjetova"? Puno je zuci koju si prosuo u svom tekstu, ali zar je moja zuc manje legitimna jer pripadam "strani agresora"? Zato batalimo to.

Da se razumijemo, nije ovo nikakvo pravljenje simetrija jer Kebo je u pravu: uprkos tome sto sam i ja imao nekih strahova (pretjeranih, kao sto se vidi), Sarajevo i Banjaluka zaista se nisu mogli porediti. Ali razlog je drugi: nisu se mogli porediti ni u miru. U Sarajevu je civilizacija prezivjela taman onoliko koliko je te robe vise bilo i prije, onoliko koliko je predratno Sarajevo imalo energije da zadrzi ono od ljudi sto je valjalo, pa i da tebe, Kebo, privuce iz Mostara. (Dozvoli mi da vjerujem da sam i sâm bio zrno te sarajevske prasine na koju si se primio.) Isto toliko, Banjaluka, stijesnjena izmedju Sarajeva, Zagreba i Beograda, nije mogla da zadrzi najbolje sto je u njoj poniklo. Dakle, razlika izmedju Sarajeva i Banjaluke mozda i jeste bila kolika izmedju Izetbegovica i Karadzica, ali je meni tu umjesnije poredjenje izmedju Banjaluke i, naprimjer, Bradine, Zavidovica ili Ljubuskog. Sta mislis kako se tih godina osjecao Srbin u Bradini, "najmracnijem mjestu u najmracnijem od svih svjetova"? (Ali Maass nije stigao tamo.) Kako se taj isti Srbin osjeca danas kada cuje kako je usred Bradine podignuta nova dzamija? Fino: ode u Banjaluku i vidi srusenu Ferhadiju. Utjesen? Strasno!

Zato nemam namjeru da branim Umicevica kada kazem da njegova argumentacija nije za odbacivanje. Bio bih mnogo srecniji da Ibrahim Halilovic lezi pored Ferhadije ili bar na nekom drugom groblju u gradu, jer bih to dozivio kao klicu srpskog samoispitivanja za sve ono sto se tamo dogodilo. Ali kada sam govorio o licemjerju, govorio sam o tome da se u ovom vijeku tamo nije sahranjivalo. Kebo mi kaze da to sto dzenaza u krugu Ferhadije nije bilo u proslom rezimu ne znaci nista, jer "otkad je to prosli rezim sadasnjim vlastima referentan po pitanju bilo cega, a pogotovo glede religije"? Prosli rezim, tvrdi Kebo, "jednostavno je ubio boga u religiji", i po tom pitanju "nije referentan" ovome. Ako uopste treba porediti odnos prema religiji u proslom i ovom rezimu, mozda je onaj ubio boga u njoj, ali je ovaj na svim stranama, cast vrlo pojedinacnim izuzecima, od religije napravio mac cija je prva zrtva opet bio Bog (on to nikako nije smio da vidi), pa potom svi ostali.

Hocu da kazem sljedece: da li je to Islamska zajednica, zahtjevom da Halilovic bude sahranjen kod Ferhadije, dodijelila kompliment srpskom rezimu vjerujuci da je prema religiji tolerantniji ne samo nego prosli, kada im slican zahtev nije padao na pamet, nego ijedan drugi u ovom vijeku? Jer jedino su u ovom srpskom "genocidnom" rezimu bezuslovno insistirali na necemu sto je, kaze Kebo, "stoljecima prije proslog rezima bio obicaj". Ne, Kebo, oni su samo vjerovali da je ovaj rezim slabiji od proslog. Ili su sve to, neka mi Bog oprosti za ovo poredjenje, srpski i bosnjacki politicari smrcu jednog cestitog covjeka zapisavali svoju teritoriju da se zna dokle je cije. Je li to simetrija? Ne, Kebo, vec bratstvo u krvi.

Rat jos traje
Kebo je u pravu i kada kaze da samoispitivanje Banjalucana vise treba njima nego njemu i Sarajevu. Naravno, kao i Sarajlijama, pa makar za "sporadicne svinjarije". To bi trebalo da bude tacno, ali nije. Bosnjaci srpsko samoispitivanje shvataju na sljedeci nacin. Vratim se ja u svoje Sarajevo, a onda me Kebo pita: "Je li, komsija, a jel' ti ono '92. bi' na brdu ili pod njim?" Ja kazem, a on me utjesi: "Neka, nek' ti nisi zlocinac, al' bolje ne govori to pred svima, ima svakakvog svijeta." Ja se samoispitao, on me nije roknuo i sve u redu. Sa Banjalucanima ce ici jos teze: oni se malo sporo samoispituju, jer jos nisu obnovili ni Hram Hrista Spasitelja, srusen u onom ratu. Bijase to, kazu, u ono vrijeme najveci pravoslavni hram na Balkanu.

Ali da ostavimo na stranu ovaj neprilicni crni humor: samoispitivanja i onog zrna razumijevanja koje je moglo uciniti da Halilovic bude sahranjen kod Ferhadije ili na nekom drugom banjaluckom groblju ni na jednoj strani nece biti sve dok traje rat. A on traje, zasto se pri tome ne puca i ne gine, valjda zna Carlos Westendorp. Ono sto ja znam, to je da taj covjek uglavnom ne javlja medijima kad odlazi iz BiH na odmor, jer zna da bi vec sutra mogao ponovo izbiti rat. Nezadovoljne Daytonom, koji nije napravio cjelovitu Bosnu na tri sprata, sve tri strane u BiH dozivjele su mir kao nastavak rata mirnim sredstvima. Ni jedna nije odustala od svojih ratnih ciljeva: Srbi vjeruju kako sve ovo ne moze trajati dovijeka i kako ce Amerika kad-tad bombardovati Bosnjake, Hrvati se nadaju da ce poslije sljedecih izbora Srbi ponovo dici toliku galamu i da je svejedno od cijeg ce se poljupca, Zubakovog ili Jelavicevog, Herceg-Bosna ponovo probuditi iz taktickog sna. Bosnjaci racunaju kako vrijeme radi za njih i da ce sve to jednom biti njihovo. I pri tome, svi su vise zainteresovani za teritoriju nego za one druge narode koji na njoj zive.

Zato samoispitivanja jos ne moze biti: dok rat traje, njega nema zato sto se time ojacava suprotna strana i sto to, nasi politicari vole reci, radi samo peta kolona. Zato ce pomirenje biti dugotrajan proces, koji ce ici zajedno sa samoispitivanjem, ali sve dok Srbi slusaju ono sto slusaju o krivici iz Sarajeva, i Bosnjaci iz Banjaluke, nece biti ni jednog ni drugog. Jer, ako Kebo ne moze da se sporazumije sa mnom, bas bih volio da vidim kako bi sve to oko dijaloga i pomirenja objasnio nekome sa Sokoca, koji je legitimisao kao semanticku varijantu anti-Sarajeva. Jedino da ga veze i ubojito mu izlozi svoje argumente. Druga varijanta je pomirenje silom, ali tada se Kebo moze izmiriti sa Sokocem, ali ne i sa Sokocanima, koji ga nece sacekati da im objasni kako to on misli, isto kao sto ga nisu sacekali ni Drvarcani. Ili da se ja isto tako mirim sa Sarajevom. Ne bih nesto.

Teritorije ili narodi
Dijalog je, naravno, potreban, ali ne onakav u kojoj svaka strana podrazumijeva bilo kakav politicki projekat. Jer, ako ono sto se zvalo velika Srbija, kako Bosnjaci cesto vole da parafraziraju Ivana Lovrenovica, ne moze bez etnickog ciscenja, bez toga nije islo ni sa ujedinjenom Hrvatskom a ni sasvim ujedinjena BiH ne moze bez barem masovnog odseljavanja Hrvata i Srba. Kako, dakle, Kebo, govoriti istinu i pomiriti se. Crna je ta istina i za vas i za nas. A pomirenje daleko. Broz je, doduse, zestoko lagao, ali brava je drzala sve dok je bravar bio tu. Zato Alija Izetbegovic nije nikakva varijanta Josipa Broza, makar i propala, jer on jedino zeli da ujedinjuje teritorije, ali ne i narode. Zbog toga postoji samo jedan jedini kriterij u koji svaka ideja izmirenja mora biti uklopljena: da svijet u Bosni ostane u zivotu, da ono sto je tu ostane gdje je, da ono sto hoce i moze da se vrati to i ucini. Sve ostalo je nase nadjebavanje koje traje li traje, evo, vec trecu godinu i desetak brojeva Dana pride, a bice zavrseno tek onda kada ti, Kebo, dovedes onog tvog Sokocanina, antisarajliju po vokaciji, kao sto velis, da se pomoli u Crkvi Svete Petke na Bascarsiji, kao sto je nekada radio posto proda svoj sir na pijaci. I kada ja napisem tekst o Ferhadiji koji ce se dopasti tebi i Ahmedu Salihbegovicu. To ce se dogoditi onoga dana kada projekat pomirenja ni na jednoj strani ne bude ukljucivao onu recenicu: "Je li, komsija, a gdje ti ono bi..."