Pise: Mile STOJIC

Zaista, gdje su danas svi ti "slavni hrvatski vitezovi", protagonisti Tudjmanove politike podjele Bosne po cvetkovic-macekovskoj crti Banovine iz 1939.? Nema ih, zameo ih vjetar.

Jedni su, pod pritiskom medjunarodne zajednice, smijenjeni (Markovic, Brajkovic), drugi su, nesretni, umrli (Boban, Susak), treci trunu u seveningenskoj tamnici, ocekujuci nemilosrdni bic medjunarodne pravde (Kordic, Blaskic, Kupreskic), a cetvrti, videci da je sve nepovratno otislo dodjavola, pokusavaju spasiti sto se spasiti dade kroz nove inicijative (Zubak, Lozancic). Od neposrednih realizatora Tudjmanove paradrzave u Bosni ostao je jos samo jedan covjek - knjizevnik Ivan Aralica.

Prica o Aralici tipicna je varijacija o udjelu balkanskog intelektualca u politici. Ovaj pisac povijesnih romana u svom ogromnom i anakronom opusu bavio se uglavnom bosanskim temama, ne pokusavajuci ni kriti snazne utjecaje, u pocetku Andrica, a kasnije i Selimovica. Neki kazu da je u svom romanu Graditelj svratista (1986.) prilicno vjerno oslikao zivot bosanskih katolika pod turskom okupacijom. Ja, moram priznati, taj roman nisam citao, jer upravo tih godina kad se roman pojavio, Aralica je dao intervju zagrebackom Startu, u kome je tvrdio da je za njega James Joyce (prema, ovih dana objavljenoj, mundijalnoj anketi americkog Timea, najveci romansijer dvadesetoga stoljeca) - nikakav pisac i knjizevni skart. Takav stav jednog domaceg autora iz unutrasnjosti prema onomu sto je meni, tad mladome piscu, bilo uzor i svetinja ucinio mi se bahatom ignorancijom naseg tipicnog dinarida i zbog toga nisam imao volje citati Aralicine uratke, koji su tih godina u Jugoslaviji postizali stanovit uspjeh. Osjecaj odvratnosti prema Aralicinu djelu javio se, pak, u vremenu raspada jugoslavenskog socijalizma: on je tih ranih devedesetih, kad je srpski agresor ostrio nozeve, a politika nam svima postajala sudbina, izjavljivao kako ga politika uopce ne zanima!

Kulminacija gadosti
Kulminacija, pak, gadljivosti dogodila se 1991. godine, kad je ukazom Franje Tudjmana Aralica promoviran u velikog hrvatskog pisca, takoreci nacionalnog klasika. Onog koji, po Tudjmanovu priznanju, na daljinu misli sto i sam Tudjman i koji se, valjda, i aktivira u tom stilu - daljinskim upravljacem. "Neutralni" pisac stavio se tad bezrezervno u obranu jedne politike i jednog politicara, politicara kojeg ce Krsto Cviic u jednom tekstu nazvati najvecom hrvatskom nevoljom.

Aralicina sudbina od tada potpuno se promijenila - iskompleksirani seoski ucitelj, bez znanja knjizevnih teorija i poznavanja (i u naznakama) ijednog stranog jezika, imenovan je preko noci glavnim hrvatskim knjizevnikom i drzavnim ideologom, akademikom, saborskim zastupnikom i, konacno, potpredsjednikom Hrvatske demokratske zajednice i clanom VONS-a, Tudjmanova politbiroa ("Polit biro, pa zapalit", rekao bi pjesnik Zvonimir Mrkonjic)! Ostalo -zna se: iz skromne obiteljske kuce, koju je na periferiji Zadra godinama gradio od svoje, kako sam priznaje, tanke prosvjetarske place, preselio je u centar Zagreba, gdje mu je predsjednik svih Hrvata, takodjer ukazom, priskrbio ogromnu rezidenciju sa, kako se pisac sam hvasta u jednom proljetosnjem intervjuu, "klimatiziranim radnim kabinetom". Skromni zadarski ucitelj postao je tipicni ratni profiter, covjek koji je stekao nekretnine i osobni kapital u trenutku nacionalnog stradanja i neizrecive ljudske patnje. Ali, i pored svih tih uspjeha i pocasti, prelaskom u Zagreb Aralicine muke tek su pocele.

Iako je, munjevito, zaposjeo sve vaznije izdavacke, kazalisne i medijske punktove, iako je, kao nagradu za svoju sluzbu, o rever okacio sve danice i veleredove, Aralica nije mogao biti spokojan. Njegove nove knjige, sad vec inspirirane tudjmanstinom (roman Cetverored, o stradanju Hrvata na Bleiburgu) strucna kritika je gotovo jednoglasno proglasila makulaturom, njegove drame (Propast magnuma) dramaturgijskim diletantizmom, a njegov rad na filmu (Gospa) kinematografskim jadom i cemerom. Pjesnik je u obliku beskrajnih feljtonskih plahti, koje je ritmicno objavljivao u tzv. hrvatskim drzavotvornim listovima, poceo gnjevno odgovarati svojim kriticarima, proglasavjuci ih, po starom komitetskom receptu, petom kolonom, izdajicama i neprijateljima, ne njegove knjizevnosti, nego hrvatstva i Hrvatske!

Kao novi nacionalni ideolog, sad je nastupao, sto je tipicno za sve ratne profitere, bezobzirno i bahato, vec s misionarskim naglaskom. Posebno se istakao u "teorijskoj eleboraciji" tzv. Tudjmanove bosanske politike (protiv koje se izjasnila vecina hrvatske inteligencije i cijela medjunarodna zajednica!), dodajuci teoriji etnickog ciscenja ogromne kolicine osobne mrznje prema islamu i muslimanima, tako da je ta politika za rezultat mogla jedino i imati to sto je i imala: koncentracijske logore za Bosnjake u Mostaru, Gabeli i Dretelju, rusenje brojnih dzamija, potapanje Starog mosta, a kao konacni facit - sjenu barbarstva na hrvatskome narodu i njegov nestanak sa njegovih stoljetnih prostora.

U prakticnoj, pak, provedbi te "mudre i razborite hrvatske drzavne politike" (kako Tudjman ima obicaj sam sebi cesto tepati) istakao se Gojko Susak, hercegovacki emigrant i vlasnik jedne picerije u Torontu, koji je vodio akciju skupljanja novaca za Tudjmanovu stranku u Kanadi i Sjedinjenim Drzavama. Nakon sto je vrece tog mucenickog novca urucio vrhovniku, ovaj ga je, u znak zahvalnosti, imenovao ministrom. Najnoviji svoj literarno-politicki pamflet pod nazivom "Blazene oci koje su te gledale" (Slobodna Dalmacija od 2. kolovoza 1998., u dvadesetak nastavaka...) Aralica toboz posvecuje Susku, ali pod egidom hommagea mrtvome sudrugu i istomisljeniku, Tudjmanov pisac maroderski jurisa na Tudjmanove i svoje kriticare: na Banca i Gotovca, na Lovrenovica i Goldsteina, na Jergovica i Butkovica, sve do pisca ovih redaka. To je pravi cilj ove danajske zadusnice, a ne pohvala mrtvome partijskom drugu. Ali, prije no sto se time malo detaljnije pozabavimo, recimo nekoliko rijeci o glavnome junaku najnovijeg Aralicina pretencioznog i polupismenog stiva.

Susak je vjerovao
Gojko Susak, za razliku od Aralice i Tudjmana, nikada nije bio clan generalstaba JNA, niti Opcinskog komiteta Komunisticke partije Zadar. On nije usao u Komunisticku partiju da bi je, poput njih dvojice, iznutra rusio, nego se, jos kao mladic, otisnuo u emigraciju, ne mogavsi prihvatiti zivot u drzavi koja je usmrtila njegova oca. Premda je bio slabog obrazovanja i oskudne biografije, njegova zivotna putanja na neki je nacin cistija i cestitija od svih tih tehnologa gole vlasti sto danas rone krokodilske suze za njim. Susak je prihvatio Tudjmana i Aralicu, jer je istinski vjerovao da su oni intelektualci! On je, nesretan, povjerovao da su ta dvojica provincijalaca, jedan s trgovackom, a drugi s uciteljskom skolom, istinski akademici hrvatskog naroda, jer on nikad u svom zivotu nikakva akademika prije njih nije ni sreo. Njegov intelektualni obzor obrazovali su Maks Luburic i Tuta Naletilic, a za druge intelektualce on nije ni znao. Emigrantska bijeda i izokrenuto shvacen svijet. Cijeli taj kontroverzni zivot, zivot djeteta ciji je otac nestao na Bleiburgu, nije imao dodira sa stvarnim svijetom. Mrznja jednog ratnog siroceta fosilizirala se u mutnu utopiju hrvatstva. Kakvog hrvatstva, Susak to ni sam nije znao. Odgovor je, konacno, dobio od Franje Tudjmana, koji je pricao istu onakvu pricu kakvu je Susak slusao od svog emigrantskog ucitelja Maksa Luburica u pustim emigrantskim predjelima: nacionalno pomirenje. Pomirenje ustasa i partizana, pomirenje u kojemu ce konacno dozivjeti satisfakciju njegova nejasna uspomena na pogubljenog oca. I tako su se partizanski general i ustaski sin nasli u zagrljaju jedne perverzne ideologije. Krvnik sa potomkom svoje zrtve. Pomireni, u ovom slucaju, kroz milijune dolara, koje je Susak skupio kod slicnih nesretnika u nigdini.

Susak je, dakle, doista vjerovao u to sto Tudjman radi, tj. vjerovao je da je nacionalno pomirenje moguce, vjerovao je da je podjela Bosne moguca! Nesto mracno i tvrdo ima u toj biografiji pokojnog hercegovackog gubernatora, nesto na cemu su mu i njegovi politicki neprijatelji odavali priznanje. On je postovao zadanu rijec. Njegovo politicko djelanje uglavnom je bilo obavijeno sutnjom, a na cesta novinarska pitanja o svojim zaslugama odgovarao je sturo da je samo izvrsavao Tudjmanova naredjenja. Taj disciplinirani vojnik partije nije znao da je izmanipuliran od samog pocetka. Nije znao! Ljude Dinare karakterizira beskrajna vjernost i lojalnost, upravo stoga sto su od pamtivjeka bili egzistencijalno ugrozeni. A Tudjman je od pocetka s njim racunao kao s takvim, jer je, mestar sviju hulja, trebao upravo jednog takvoga. Susak je vjerno izvrsavao sve naloge, ne dovodeci nikad u pitanje svoga vrhovnika, (frojdisti bi rekli da je u Tudjmanu ponovo otkrio autoritet oca) pa ni onda kada je vrhovnik sklapao mefistofelske planove o podjeli Bosne s balkanskim kasapinom, u komunistickome lovistu Karadjordjevo, u istoj onoj dvorani u kojoj su pale glave Savke Dabcevic Kucar i Mike Tripala, tih posljednjih hrvatskih europskih politicara u ovome mracnome stoljecu.

Ljudi koji su skloni relativizirati tragicne posljedice hrvatsko-bosnjackog rata najcesce su skloni tvrditi da je taj sukob posljedica srpske agresije. To, medjutim, nikako ne odgovara istini, jer je vec od 1991. godine Tudjman, nakon misterioznog sastanka s Milosevicem u Karadjordjevu, ideju o podjeli Bosne u javnosti opetovao vise puta, kao kakav svoj genijalni patent. Toj njegovoj "povijesnoj inicijativi" medju prvima se suprotstavila grupa hrvatskih intelektualaca iz Sarajeva (medju kojima je bio i autor ovog osvrta), upozoravajuci ga u jednom otvorenom pismu od 6. sijecnja 1992. da ce takav njegov pokusaj rezultirati krvavim ratom sa Bosnjacima i masovnim iseljenjem Hrvata iz Bosne, sto se, nazalost, i dogodilo. Nakon rata u kome su Hrvati i vojno i u svakom drugom smislu izgubili, priklijesten celicnom rukom Ujke Sama, Tudjman je morao potpisati Vasingtonski sporazum, u kome se obvezao ne samo da nece vise ubijati i protjerivati Bosnjake vec da mu je s njima graditi zajednicku federaciju, sto je cin koji je zaustavio rat, ali ne i Tudjmanove iredentisticke pretenzije. Podjela Bosne pokusavala se (i jos se uvijek pokusava) nastaviti diplomatskim sredstvima. Kakva je u svemu tome uloga Ivana Aralice?

Strasni plodovi rijeci
Uloga Ivana Aralice u hrvatskom ratu s Bosnjacima je kljucna, ako je posmatramo u svjetlu Klausewitzewe teze da je rat samo nasilni nastavak jedne politike. Pisac Graditelja svratista sam priznaje da je ne samo hrvatska opozicija nego i hrvatska javnost bila konsternirana Tudjmanovim odnosom prema Bosni i Hercegovini. Da bi tu javnost uvjerio u opravdanost rata s Bosnjacima, Aralica se laca pera: Polovicom ozujka 1993. (16. 17. 18. i 19.) on u cetiri uzastopna broja Slobodne Dalmacije izvodi tezu da je islam kao religija netolerantan i nepodesan za suzivot, a Izetbegovic pristasa najcrnjeg radikalnog islama i antikrscanskog dzihada. U tu svrhu, on, sa teoloskim znanjima jednog zatupljenog srednjoskolca, analizira Izetbegovicevu Islamsku deklaraciju, nalazeci u njoj dokaze o tudjmanovskoj (Huntington s ovim nema jos nikakve veze, Aralica i Tudjman u to vrijeme za njega nisu bili ni culi!) teoriji sukoba civilizacija, pa zakljucuje: "Ne Srbi, njihov je problem za nas prolazan, Muslimani postaju glavni problem nasega susjedstva, poklonimo im punu paznju." Stavimo u temporalni kontekst ovu izjavu: u to vrijeme jedna trecina Hrvatske i dvije trecine Bosne okupirane su upravo od Srba, a Bosnjaci, okruzeni sa svih strana, bez pomoci koju su od Hrvatske ocekivali, izdani i prevareni, bore se za goli bioloski opstanak. Ove ce rijeci dati puno ubrzanje hrvatskim vojnim pripremama za rat na teritoriji susjedne drzave, bit ce im ideoloska platforma. Samo mjesec dana nakon Aralicina plaidoyera za rat sa islamom (16. travnja 1993. godine) postrojbe Hrvatskoga vijeca obrane ulaze u srednjobosansko selo Ahmice i "poklanjaju mu punu paznju". Za svega nekoliko sati pobijeno je 120 bosnjackih civila, uglavnom staraca, zena i djece, a nijedna bosnjacka kuca nije ostala citava. Neke zrtve spaljene su u svojim kucama, dok su druge ubijene snajperom u pokusaju bijega. Seoska dzamija u Ahmicima sa oborenom munarom usla je i u najnoviju Brockhausovu enciklopediju, kao jedina ilustracija uz natuknicu Bosnien und Herzegowina, kao sokantno djelo suvremenog barbarskog oskvrnuca jednog vjerskog hrama. Nakon toga uslijedile su bosnjacke odmazde.

Je li, gledajuci te strasne plodove svojih rijeci, akademiku oko zaiskrilo, ruka zadrhtala? Naravno da nije. On se radovao tome idiotskome inzenjeringu, videci u njemu svoj uspjeh i uspjeh svoga sefa; on se radovao beskrajnim kolonama hrvatskih izbjeglica iz srednje Bosne, koje je Mate Boban tad pozivao (tiskom i krugovalom) da nasele kamenite hrvatske otoke, ("siroka im je Rvacka", velikodusno im je klikovao), jer je ta cijela i kosmarna krvavija knjizevniku bila tek potvrda njegovih "teorija" i "teza", njegova zapravo sovinizma i dusevnog opskurantizma.

Mjesto u historiji
Kad je, pak, rijec o samom Aliji Izetbegovicu, ciji je lik i djelo Aralica nemilosrdno i uzduz i poprijeko "proucavao", bez namjere da doticnoga branim, akademiku postavljam samo jedno pitanjce: sto bi se s hrvatskom drzavom uopce dogodilo da je Izetbegovic pristao na od Milosevica ponudjeni mu "historijski sporazum"? Ja cu mu dati jasan i kratak odgovor: u tom slucaju, u Aralicinoj zadarskoj kuci sad bi sjedio Ratko Mladic, a Hrvatska bi se mogla detaljno razgledati sa tornja Zagrebacke katedrale.

Ali, unatoc svemu tome, Bosna ipak nije podijeljena. Nemilosrdni Ujak Sam dugo je oklijevao, a onda je dao kus i Tudjmanu i Aralici, otkrivsi u njihovim izjavama o "civiliziranju" Bosnjaka tipicno vlasko-deseteracko licemjerje. Moji Hercegovci su pohitali da stave nove automobilske oznake, jer su navikli putovati, a i nova bosanska valuta im nije strana, jer se mijenja u svakoj europskoj banci za njemacku marku, po tecajnoj stopi 1:1. Kresimir Zubak se danas zalaze za sto smo se mi, hrvatski pjesnici koje Aralica ne cijeni, zalagali prije sest godina, dok jos ni jedna hrvatska kuca u Bosni nije bila srusena. Lijepi Kreso danas iznosi da je cijela Tudjmanova politika imala za cilj samo jedno: aneksiju dijela medjunarodno priznate susjedne drzave. Isto kao i srpskoj, i ovoj hrvatskoj hajduciji, u ovoj krvavoj balkanskoj prici morao je jednom doci kraj.

O cemu Aralica danas uopce jos ima pricati? Njegove feljtone iz 1993. i 1994. treba pod hitno prevesti i poslati u Haag, kao olakotnu okolnost tesko osumnjicenim hrvatskim vojnicima. Da kazu da su bili tek izvrsitelji jedne politike koja je njihovu narodu i, na koncu njima samima, dosla glave. Da posvjedoce da su samo ostvarivali stapsko-nacionalisticke Tudjman - Aralicine utopije. Da su bili lose sluge jos losijih gospodara. Mozda ce im se sudac smilovati.

U jednom nedavnom istupu skromnosti Aralica je za sebe rekao da je siguran da si je za zivota osigurao barem jos jedno stoljece slave. I tu je apsolutno u pravu, ali tek s jednom sitnom ispravkom. Svoju slavu on je za zivota postigao, ali ne kroz Graditelja svratista, neko kao graditelj stratista.

Takvo ce biti njegovo mjesto u historiji.