Pise: Aleksandar HEMON

Kad se u septembru '92. George Bush obratio naciji da joj kaze da ce poslati trupe u Somaliju, to je ucinio iz sobe u Bijeloj kuci, s prozorima iza ledja. Nacin na koji su ga osvijetlili cinio ga je blijedim i dvodimenzionalnim, a prozori iza njegovih ledja izgledali su nestvarni kao tapete. Bush je za vrijeme svoje vladavine lagao koliko i Clinton, samo ne o pusioni, nego o drugim stvarima (porezi, logori u Bosni itd.) i nije znao proizvesti odsjaj u oku. Dok je tog jesenjeg dana Bush presvlacio americku javnost i nevjesto se mrstio da pokaze da je iskren, kroz prozor iza njega moglo se vidjeti drvo u dvoristu Bijele kuce i jedan zuti list kako leluja prema zemlji. Ko god da je primijetio taj list (a takvih je vjerovatno malo), vjerovatno je tog trenutka vidio Busha kao covjeka na kojem su godine vec izvrsile svoje sitne operacije, nekoga ko, bez obzira na svoju moc, jezdi istom brzinom kao i svi mi prema neizbjeznoj vjecnoj zimi. Meni je Bush odjednom izgledao beskrajno tuzan i prazan i nezasticen. Da se to desilo Clintonu, list bi sigurno bio na njegovoj strani, u saradnji sa odsjajem - jedan od njegovih bezbrojnih savjetnika, u odijelu i kravati, sjedio bi na grani, odbijajuci napade suverenih vjeverica i pustao list po list, sve dok kamera ne bi uhvatila list koji najbolje pada.

Kad se Clinton obratio naciji u ponedjeljak 17. augusta, nije bilo prozora iza njegovih ledja. On je govorio iz Mapne sobe u Bijeloj kuci, koja se tako zove jer je iz te sobe Franklin D. Roosevelt pratio razvoj dogadjaja i komandovao americkim armijama u Drugom svjetskom ratu. U toj istoj sobi, Clinton je pricao sa Kenneth Starrovim istraziteljima, ali oni vjerovatno nisu bili posebno impresionirani istorijom sobe. Clinton je naciji momacki priznao da mu je cuna bila upetljana sa Monicom Lewinsky. Sa stegnutom vilicom i spektakularnim odsjajem, po ko zna koji put se obratio naciji trazeci od nje da mu vjeruje i da se vise ne bavi raznim pusionama i flekama, jer postoje, izmedju ostalog, obaveze koje se ticu "nacionalne sigurnosti." I ne lezi vraze, u cetvrtak 20. augusta, ranom zorom, poletjese rakete prema logoru u Afganistanu i fabrici u Khartumu. Da nije bilo Monice i fleke na njenoj haljini, rakete bi vjerovatno opet poletjele, jer je jedna od doktrina spoljne americke politike da se izvrsi odmazda nad americkim neprijateljima koji pretjeraju - sjetimo se bombardovanja Libije ili rata u Zalivu. Cak i da je Clinton bio nesklon odmazdi, vjerovatno bi morao popustiti pod pritiskom svojih spoljnopolitickih, bezbjedonosnih i vojnih savjetnika. Ali isto tako nema sumnje da postoji veza izmedju fleka na Monikinoj haljini (kupljenoj u Gapu) i fleka na satelitskim snimcima koje predstavljaju fabriku u Khartumu i objekte u bazi u Afganistanu.

Clinton, medjutim, vjerovatno nije mislio da ce falusne rakete odvratiti paznju od njegovih falusno-oralnih vragolija u saradnji s Monicom. Bombardovanje je za Clintona uradilo dvije stvari. Prvo, stavilo je petominutne pusione u Ovalnoj sobi u kontekst moci - predsjednik od kojeg se ocekuje da ima muda u sukobu sa americkim neprijateljima mora nekad isprazniti ista, ako su slucajno neprijatelji nesmotreno neskloni saradnji. Drugim rijecima, sve dok je predsjednik sposoban da istovari tovar raketa na neprijatelje, moze mu se oprostiti sto mu Hillary nije dosta. Drugo, Monica i bombardovanje su doveli njegov status zvijezde do neslucenih (i nesnosljivih) visina. Svi kanali na televiziji posvetili su milione minuta Clintonu, naslovne strane su ga prepune, u talk-showima voditelji i gradjani, kojima se misao iznenada ukazala u glavi, brinu o Predsjedniku i situaciji u koju ih je dovela prva cuna Amerike. Clinton je jedini americki predsjednik o kojemu je za njegove vladavine snimljen film (Primary Colors, u kojem ga glumi John Travolta). Bracni par Thomason, holivudski producenti, njegovi su bliski prijatelji i savjetnici i cesto mu pomazu da unaprijedi svoj image. Nedavno je Clinton ucestvovao u priredbi koja je sluzila da se prikupi par miliona dolara za siromasnu Demokratsku partiju i koja je odrzana u skromnom domu Kim Basinger i Aleca Baldwina.

William Jefferson Clinton samo je glumac koji glumi predsjednika u filmu koji se zove Sjedinjene Americke Drzave. Vecina Amerikanaca (oko 60 posto) ga smatra dobrim predsjednikom, dok ga vecina istih Amerikanaca (malo vise od 50 posto) smatra nemoralnim i lazovom - zamislimo gledaoce u kinu koji znaju da je glavna zvijezda supak i hohstapler, ali ga vole gledati, vole odsjaj u njegovom oku, misle da je dobar glumac i gledace svaki film u kojem se ukaze. Pogotovo ako u njemu Bill Clinton prvo kara obilno obdarenu mladu zenu, zatim se kaje, da pokaze psiholosku dubinu, a onda - kad dodje stani-pani, kad konacni obracun postane neizbjezan - uleti u kafanu punu zlih Arapa i ispali, s boka, ne vadeci pistolje iz futrola, sedamdeset pet raketa i sve ih pobije