Pise: Ozren KEBO

Pisuci o svemu sto se desilo nakon i povodom Haliloviceve smrti, Zeljko Cvijanovic, saradnik Dana iz Beograda, ponovo koristi zloglasni princip izjednacavanja, pa za sve sto se desavalo podjednako optuzuje i "IVZ" (koristeci i dalje ovaj predratni tautoloski naziv) i raspojasanu rulju koja je dzenazu sprijecila. Mislim da je to dovoljan povod za reakciju.

Prvoborci, sehidi, Srbi i ostali
Nama, koji zivimo u Sarajevu, vec odavno ide na zivce zakasnjeli, neproduktivni, samosazaljivi, mazohisticki i hipertrofirani bosnjacki kult zrtve. Nemastoviti bosnjacki ideolozi potpuno su preuzeli matricu bivseg sistema i prvoboracku retoriku zamijenili sehidskom, ostavljajuci nam da samo sanjamo o neideologiziranom drustvu. Tvrdio sam i ranije, a Zeljko Cvijanovic me u to ubijedio iznova, da je od tog kulta gori jos samo raspojasani srpski princip izjednacavanja ratne odgovornosti i krivice. Kako taj princip izgleda na djelu, demostrirao nam je Cvijanovic prvo u svojoj polemici sa Ahmedom Salihbegovicem, a onda i u tekstu Strah bolji od stida, u kojem analizira nesudenu dzenazu muftiji Halilovicu.

Govoreci o odluci banjaluckih vlasti da zabrane dzenazu, Cvijanovic doslovno pise: "Njihova argumentacija, medutim, nije bila za odbacivanje. Gradonacelnik Banjaluke Dorde Umicevic rekao je da u krugu Ferhadije sahrana nije bilo ni u proslom rezimu i da su zemni ostaci Halilovicevog prethodnika bili sahranjeni na jednom od dva banjalucka groblja." Pa kako ovo moze biti uzeto kao "argumentacija" koja "nije za odbacivanje"? Otkad je to prosli rezim sadasnjim vlastima referentan po pitanju bilo cega, a pogotovo glede religije?

Prosli rezim jednostavno je ubio boga u religiji. Shodno tome, sahrane, odnosno dzenaze "u krugu dzamija" bile su zabranjene. A stoljecima prije proslog rezima to je bio obicaj. I sad, buduci da Umiceviceva argumentacija nije bila za odbacivanje, Cvijanovic jos dublje tone u glib izjednacavanja: "Licemjerno zalaganje IVZ-a da njen visoki sluzbenik bude sahranjen tamo gdje nije bio sahranjen nijedan njegov prethodnik" (opa, evo ni 50 redova od prvoizrecene tvrdnje da tu nije bio sahranjen samo onaj neposredni Halilovicev prethodnik, stigosmo do toga da tu nije bio sahranjen, gle cuda, nijedan od prethodnika - op. O.K.) "i isto tako licemjerna odlucnost banjalucke sanitarne komisije da ne dozvoli presedan, zapravo je samo visok stepen saglasnosti nacionalnih grupa u zloupotrebi svojih vjerskih institucija."

Zaista sam dirnut. U svemu tome najlicemjernijim mi se cini da je dzenazu zabranila sanitarna komisija jer ovdje se, pobogu, Cvijanovicu, radi o 1992. godine zapocetom i jos nedovrsenom projektu etnickog ciscenja "najmracnijeg mjesta u najmracnijem od svih svjetova". Steta je sto u ovom, kao ni u prethodnim Cvijanovicevim tekstovima nisam imao zadovoljstvo da procitam bilo sta sto vec ne sadrzi mainstream novije srpske pseudomirotvoracke filozofije: jesmo nesto brljali po Bosni, omaklo se tu i tamo pokoje ubistvo, pokoji grad, most i logor, ali, braco, nismo sami, i vi ste isti kao i mi, ako ne i gori. Mozda Karadzic jeste malkice, ali samo malkice, odgovoran za planetarnu golgotu Sarajeva i Srebrenice ali, nikad ne zaboravite, tu je onaj Izetbegovic, pa on je rekao da ce zrtvovati mir, a nezavisnost nikad, pa kad se spoje ta njegova i ona Karadziceva izjava da ce jedan narod nestati, eto ga, fifty-fifty, svi smo krivi, hajmo Balasevic, hajmo Indexi, Brega i Bajaga.

Dirljiv je, ali nimalo originalan pokusaj Cvijanovica da jos jednu banjalucku sramotu objasni provokacijom. Taj princip na Srni pratimo jos od 1992. godine. Kada je ubijen Hakija Turajlic, mrtvi hladni su nam objasnjavali kako je on opsovao majku iznerviranim sprskim vojnicima koji su, je li, u svom pravednom gnjevu izresetali provokatora. Ostavimo sad po strani pitanje otkud to da Turajlic, kojem vjera ne dozvoljava nikakvu psovku, psuje 17 do zuba naoruzanih srpskih vojnika. Uzmimo zdravo za gotovo tu "argumentaciju" i pretpostavimo da je licemjerni Turajlic zaista ispsovao te vojnike. Ali to je onda jos gore, jer je srpska propagandna masinerija pokusala promovirati takav vrijednosni sistem u kojem je resetanje covjeka iz automatske puske legitiman odogovor na psovku ili bilo kakvu slicnu provokaciju. A isti princip nudi nam Cvijanovic kada tvrdi da je sav onaj mrak koji se desio u Banjoj Luci tek rezultat inicijalne licemjerne provokacije IZ-a. I njene sustinske kompatibilnosti sa Umicevicem.

Dobar, los, zao
To se Cvijanovicu nije omaklo. Na istom je misaonom fonu i njegov pokusaj iz prvog teksta: "Onaj ko me ubijedi da '92. i '93. nije postojala stopostotna saglasnost izmedu Radovana Karadzica i Alije Izetbegovica o drzanju Sarajeva u blokadi, ubijedice me da su u Bosni ratovali losi momci protiv dobrih." Naravno da mi ne pada na pamet da ubjedujem Cvijanovica da je u poredenju sa Karadzicem, tom abortiranom srpskom replikom Ante Pavelica, svaki momak dobar, jer Cvijanovic je tako postavio recenicu da je u startu jasno da nema sanse da ga iko i u sta ubijedi. Ali hocu da mu do kraja razgolitim njegov princip. Evo o cemu se radi: svako ko me ubijedi da se mogu porediti neuporedive stvari, ubijedit ce me da su u Bosni ratovali sve sami koljaci, na svim stranama, da je ovo bio plemenski rat u kojem nema nevinih. Razlika izmedu Izetbegovica, te propale bosnjacke replike Josipa Broza, i Karadzica je taman onolika kolika je razlika izmedu Sarajeva i Pala, ili, recimo, da budemo potpuno u granicama ove polemike, koliko i izmedu Sarajeva i Banje Luke.

Ali tu opet dolazimo do nepremostivih razlika, jer za Cvijanovica nema razlike izmedu Sarajeva i Banje Luke. A razlika je ogromna, jer uprkos Caci, uprkos sporadicnim svinjarijama koje su Srbi i Hrvati dozivljavali od militantnih Bosnjaka, ovdje je civilizacija ipak prezivjela. Kad se neko polomi dok ne dokaze da su, uprkos svim porusenim dzamijama u Banjoj Luci, i uprkos svim sacuvanim crkvama u Sarajevu, ta dva neuporediva grada ista, (izgleda da treba sacekati jos samo koju godinu, da se stvari slegnu, ispast ce da je Banja Luka branila multietnicnost, a Sarajevo bilo najmracnije mjesto u najmracnijem od svih svjetova), onda tu, zaista, ne postoji mogucnost "podsticajnog" dijaloga. Evo kako ova Cvijanoviceva analogija izgleda kada se razlozi na sastavne elemente: BANJA LUKA (simbol etnickog ciscenja, 16 porusenih dzamija, hiljade protjeranih, silovanja, ubistva, sporadicni, ali vrijedni primjerci hrabrosti i postenja) = SARAJEVO (od silne upotrebe otrcan, ali ipak simbol zajednickog zivota, sacuvane crkve, sporadicni, ali ogavni i mucni primjeri zlocina).

Abdulah Sidran, isti onaj koji je zaista sramno polemisao sa Kusturicom i isti onaj koji zaista nije vodio racuna da radi za program kojeg gleda cijela BiH kada je govorio o begovskoj Ilidzi, ima u svojoj Sarajevskoj zbirci briljantan i - zao mi je, Cvijanovicu, ali moram to napisati - beskrajno mudar stih: Niposto reci kao jer neuporedive su stvari i nista nicem nije nalik. Hocu da kazem nesto vrlo vazno: analogija je sumnjiva metoda pri zakljucivanju cak i kad ima mnogo vise mjesta za komparaciju, nego sto ga ima u slucaju tako razlicitih civilizacijskih projekata kao sto su Sarajevo i Banja Luka.

Da se razumijemo: zlocini koje je pocinio Caco ne mogu se relativizirati nikakvom opsadom, nikakvim Karadzicem, Banjom Lukom niti Srebrenicom. Zlocin je zlocin. Ali to znaci samo jedno: sve ono sto je ucino Karadzic ne moze se relativizirati nikakvom Izetbegovicevom izjavom, nikakvim ubistvima po Sarajevu. A tu smo ponovo kod nepomirljivih stavova jer nas ceka zavrsni Cvijanovicev zakljucak iz teksta o Banjoj Luci: "...srpsko samoispitivanje nece biti moguce sve dok se ono u Sarajevu ocekuje kao potvrda ispravnosti bosnjacke politike i kao vazan kamen unitarizacije BiH", kaze Cvijanovic i odmah u sljedecem pasusu nastavlja: "Sve dok se rekonstrukcija Ferhadije na obje strane bude dozivljavala kao monumentalni spomenik Aliji Izetbegovicu, srpska vecina i dalje ce to dozivljavati u duhu paradoksa: 'Grijeh je bilo rusiti Ferhadiju, ali grijeh je i podizati je.'"

Najvise mrzim one paradokse zbog kojih lete glave. Nista licemjernije nisam procitao jos otkako je stao rat. Pa, Banjalucanima samoispitivanje ne treba zbog Sarajeva, nego, valjda, zbog njih samih. Niti je Izetbegovic -kao srpski arhineprijatelj, proglasen krivim za svaku granatu koja je ispaljena na Sarajevo - mjera stvari. Ili mozda u sanitarnoj inspekciji Banje Luke misle da ce sa svim onim zlocinima nad ljudima i spomenicima Grad i dalje moci mirno da spava? Izetbegovic je tu samo zgodan, ali proziran izgovor. Bio sam dvaput u Banjoj Luci, iako nisam imao gdje spavati, i mogu da kazem da je njihova poslijeratna depresija gusca od prijeratnog smoga u Zenici. Boze me oprosti ruzna poredenja, toliko je gusta da se nozem moze rezati. Njima samoispitivanje treba zbog njih samih, ne zbog Sarajeva.

Dovidenja u sljedecem ratu?
Ali kako do njega doci? Ne idealiziram grad u kojem zivim, niti nasjedam na medijske price o njemu kao beskonfliktnoj sredini u kojoj vladaju med, mlijeko i SDA. Med ne podnosim, od mlijeka mi se povraca, a vas se ospem od multietnicke demagogije Stranke demokratske akcije. Ali Sarajevo, takvo kakvo je, sa svim svojim manama, jos uvijek je nedostizan ideal za Banju Luku. Inace se ne bi Cvijanovicu omaklo ono dubiozno pitanje koje i protiv njegove volje kaze da on, ipak, makar i podsvjesno, vidi da nisu sve strane iste. Govorim o hipotetickom izjednacavanju krivice i odgovornosti. O kakvom je prijaznom fenomenu rijec, prvo cu objasniti na primjeru Mostara. Svi znamo fakticko stanje. Kad je Vasingtonskim sporazumom naglo prekinuto izivljavanje topova HV-a i HVO-a, imali smo ovakvo situaciju: potpuno, ali bas potpuno razorenu istocnu stranu grada (toliko razorenu da je Sarajevo prema njoj izgledalo kao da je upravo ispod cekica izaslo) i gotovo netaknutu (izuzimajuci par Perisicevih efektnih golova) zapadnu stranu. I moj prijatelj iz zapadnog dijela grada mi kaze: "Razlika izmedu Hrvata i Muslimana je sto su prvi imali oruzje, a drugi nisu. Da su imali i oni bi isto uradili, siguran sam u to." S indignacijom odbacujem ovakav nacin razmisljanja. Takva su vremena da ne mozemo da se slozimo ni oko onoga sto se desilo, a kamoli oko onoga sto bi bilo da su babi muda. A Cvijanovic nije mogao odoljeti zovu ove hipoteticke optuzbe kad u jednom od svojih odgovora Salihbegovicu postavlja pitanje: "Da li je razlika medu nama samo u tome sto su Srbi imali vise municije?" Ako se ova porazna i iracionalna eufemisticka metafora prihvati kao legitiman nacin dijaloga, onda cemo mi vjecno jedni na druge gledati preko musice, jer protiv nje nema racionalnog seruma.

Vi i mi, kolektivna i pojedinacna krivica, moralna odgovornost i individualni mir. Toliko je stvari koje cekaju odgovor. Ustvari, razgovor. Jedino je izvjesno da nam dijalog treba, ali izgleda da jos niko ne zna kako doci do njega. Milosevic i Izetbegovic pokusali su uspostaviti diplomatske odnose, ali nisu uspjeli, jer Izetbegovic ne smije pristati na uzajamno priznanje, ako zauzvrat mora odustati od tuzbe za agresiju na BiH. S druge strane, Slobodan Milosevic, ta iskompleksirana srpska replika Adolfa Hitlera, ne smije pristati na diplomatske odnose, ako Izetbegovic prije toga ne odustane od tuzbe protiv Jugoslavije. Ocvali rokeri pokusali su uspostaviti pokidane veze, pa je i to propalo jer su folirali da nikakvog kidanja nije ni bilo. Cvijanovic i Salihbegovic pokusali su preko musice doci do dijaloga, ali su ostali na musici.

Dakle, mozda bi ipak trebalo pokusati sa Grebom i Zivanovicem? Pa, oni su jedini koji jos komuniciraju u formi dijaloga. Boze, sacuvaj nas prvo od bosnjackih kultova i srpskih principa, pa nam tek onda dozvoli dijalog. Bez ocvalih rokera, musica i licemjernih argumenata. Ili su zaista u pravu oni ocvali ateisti koji tvrde da nema dijaloga dok traje obnova?