Pise: Dzenana KARUP
Photo: Almin ZRNO

Prvi gazda - Naser Oric
Posjetioci su uglavnom stranci iako ima i domacih gostiju, "ali, naravno, dolaze samo oni koji imaju dovoljno para", objasnjava vlasnik kluba tridesetpetogodisnji Edin Tanjo. Svako pice - od cole do whiskyja - kosta deset maraka. "Mislio sam spustiti cijene, ali onda bi poceo dolaziti svako, i to vise ne bi bilo to. Uostalom, svugdje u svijetu po nocnim barovima je ovako, jer ljudi izlaze u kafice i restorane svako vece, a u nocni bar dolaze jednom mjesecno i za to izdvajaju odredenu sumu novca. Cijene svih vrsta pica su iste osim koktela koje piju djevojke kad im naruce gosti, a kosta 15 maraka."

Dok razgovaramo jedna djevojka igra na podiju, dvije sjede za sankom nezainteresirano posmatrajuci salu, a cetvrta popravlja sminku na jednom od brojnih ogedala postavljenih svuda okolo. Na pitanje otkud ideja za otvaranje ovakve vrste nocnog kluba u Sarajevu, Edin kaze: "Ih, kakvih ja imam ideja." Ponosno istice da je kompletan lokal sa inventarom njegovo privatno vlasnistvo. Dalje prica da je sve vrijeme rata bio u BiH, angaziran u Armiji, prvo kao jedan od bliskih suradnika Juke Prazine, a od kraja 1992. kao komandir diverzantske jedinice u Hrasnici. Poslije rata je sa prijateljem otvorio gril na tramvajskoj stanici na Ilidzi i tu zaradio pocetni kapital koji je onda ulozio u nocni klub.

Tanjo zove jednu od djevojaka da nam se pridruzi. Stolu prilazi Tanja, crnka duge kovrcave kose, obucena u upadno bijeli kostim koji bljesti pod fluorescentnim osvjetljenjem. Kao i ostale djevojke, nosi iskljucivo zlatni nakit. Najupadljiviji je veliki privjesak mjeseca i zvijezde medu njenim grudima. Edin kaze da je presla na islam, sto ona veselo potvrduje. Ima 24 godine. Rodena je u Krivojrogu, koji je, prica, nekada bio najveci industrijski centar bivseg SSSR-a, a danas je samo jedan od brojnih siromasnih gradova Ukrajine. U svojoj zemlji je pohadala "univerzitet za koreografiju". Zavrsila je dvije godine i poslije radila kao uciteljica plesa.

"Nisam zavrsila fakultet jer sam se udala", prica Tanja i smijuci se priznaje da je tada imala sedamnaest i po godina. Na komentar da je bila mlada kaze da su kod njih djevojke koje imaju preko dvadeset godina "stare babe koje niko nece". "Gore je skroz drugaciji mentalitet. Drugaciji ljudi, obicaji, zivot." U braku je rodila dvije kcerke, koje sada imaju sest i sedam godina, i razvela se. Djeca su s njenom majkom, a ona u Bosni "zaraduje novac za njihov zivot". Prica da je u Ukrajini mogla i dalje biti uciteljica plesa i primati placu od 76 maraka, ali je od prijateljice, koja je prvo radila a onda se udala ovdje, cula da se u Bosni i Hercegovini moze mnogo vise zaraditi i - dosla je. I njene kcerke plesu, kaze, a Edin predlaze da to pogledamo. Na televizoru postavljenom visoko iznad sanka, zahvaljujuci videokaseti koju je Tanja donijela iz Ukrajine, pojavljuje se djevojcica od sedam godina obucena u kostim trbusne plesacice sa velom na licu. Odlicno plese.

Snimak sa djevojcicom ostaje na ekranu, jedna od djevojaka u klubu sve izazovnije igra, a mi nastavljamo razgovor. Tanja je u Sarajevo dosla prije dva mjeseca i kaze da joj se jako svida. Ovo joj nije prvi posao u Bosni - prosle godine radila je u Tuzli. "Bila sam zaposlena kod gazde Nasera Orica. On je vlasnik nocnog bara u Hotelu 'Tuzla', gdje su se u zadnje vrijeme bili specijalizirali za orijentalni ples", prica Tanja i veselo ustaje da se presvuce u kostim trbusne plesacice kako bi nam pokazala svoje umijece. Edin, u meduvremenu, objasnjava da je Tanja u Tuzli imala tri ugovora, a jedan traje tri mjeseca, jer djevojke su strankinje i ne mogu u BiH dobiti radnu dozvolu na duzi period. Osim Tanje, u nocnom klubu nastupa jos jedna Ukrajinka, jedna Rumunka i jedna djevojka iz Moldavije. Sve one, osim Rumunke, dobro govore bosanski jezik.

Na pitanje da li su ovdasnje djevojke zainteresirane za posao u njegovom klubu Edin odgovara: "Jednu noc je dosla sestra Amele Sehovic. Plesala je negdje do dva ujutro i kad je gostima bilo najljepse hoce da ide. Trazila je da joj placam dnevnicu 150 maraka. Pitao sam je sta ona misli? Zna li ona koliku platu ima Clinton? Otisla je." Usput, djevojke za svoj posao primaju placu od hiljadu maraka, imaju obezbijeden stan i hranu, a i dobar baksis. "Zarade ponekad vise i od mene", kaze gazda Edin. Zive, objasnjava, svi zajedno, a jedna od djevojaka dobacuje da je Edin njihov tata.

U Bosnu dolaze da zarade
Uz orijentalne zvuke koji su u klubu glasno odjeknuli, pojavljuje se Tanja u crvenom kostimu. Dok ona igra ispred naseg stola izvijajuci se vjesto i zavodljivo pred fotoreporterom Dana, na gazdin poziv prilazi Ceca. Upoznajemo se. Ceca je iz Moldavije i ima dvadeset godina. U desnom uhu nosi nekoliko halkica raznih velicina, a na lijevoj nozdrvi nausnicu sa malim kamenom. Edin kaze da je pupak sljedeci, sto ona potvrduje i dodaje da ce to uraditi jer joj se "puno svida". Ceca je prije dolaska u Sarajevo radila u "Gogo baru - Why not" koji se nalazi u Donjoj Hrgavi, u blizini meduentitetske pijace "Arizona". "Gogo bar", vlasnika Sluganovica, "Como", i Oricev "Moulin rouge", jedini su, prica Tanja, nocni barovi u BiH. Dalje kaze da ih ima jos nekoliko na pijaci "Arizona", ali: "U njima ima prostitucije, tako da se ne mogu porediti sa nama, jer mi radimo na puno boljem nivou. Prostitucija je na Zapadu lagalizirana i smjestena u kuce strogo opredijeljene za tu vrstu biznisa. Ali, kako je kod nas to jos uvijek zabranjeno, djevojke koje rade kod mene samo zabavljaju goste, a sve imaju uredne papire."

Nastavljamo razgovor sa Cecom koja prica da je u Bosnu dosla jer kod njih nema ni para ni posla. U Moldaviji ima majku, brata i staru majku. Dok je tamo zivjela, pokusavala se snaci: "Na pijaci sam prodavala votku, imala svoju stolicu, svoj biznis, i zaradivala 30, 40 maraka sto nije bilo dovoljno ni za hljeb i mlijeko." Edin primjecuje da Ceca ima novi zlatni lancic na kome visi plocica. Pita je sta pise, a ona kaze: "Sapko". Nama objasnjava: "To je moj konobar, Sandzaklija. E, u mene ti je sve zaljubljeno", i prica da je jedna od mogucnosti da djevojke nakon tri mjeseca ostanu u BiH da se udaju. Medutim, on ne zeli da se petlja u to. Ceca je, kao i Tanja, od drugarica saznala da se ovdje moze dobro zaraditi. Rade svaku noc tako da preko dana uglavnom spava i povremeno izade negdje na kafu. Upoznala je, kaze, puno ljudi ovdje i vec ima dosta prijatelja. Svoj posao ovako opisuje: "Igramo. Gosti nam salju pice. Mi im se smijemo. I to je to." Kad joj istekne ugovor Ceca odlazi kuci, da svojoj majci dâ novac, i onda se opet vrati u Bosnu da radi. Priznaje da ne zna sta ce biti kad ostari, odnosno za nekoliko godina, kad vise ne bude mogla nastupati u barovima. Trenutno je zadovoljna svojim zivotom jer je "ovaj gazda puno bolji od prethodnih". Zavrsavamo razgovor jer je na redu Cecin nastup.

Kebara je super
U nocnom klubu "Como", od 10. februara 1998. godine kada je poceo raditi, promijenilo se puno djevojaka. Prvo su nastupale plesacice iz Bugarske. "Sad to zavisi od onoga sto se moze pronaci", prica Tanjo. Na pocetku mu je, kaze, bilo tesko jer niko nije htio da mu otkrije nacine na koje funkcionira ovaj biznis "koji je isti kao kad imas kafic, samo sto nema kokuza". Poslije je upoznao neke Madare koji se bave istim poslom i oni mu pomazu da pronade nove djevojke kada ovima koje rade isteknu dozvole. U Rumuniji i Madarskoj ih ima mnogo koje rado dolaze jer u Bosni je mogucnost zarade puno veca s obzirom da je konkurencija manja.

Jedina plavusa koja nastupa u baru je Irina. Ona je i najstarija: ima 29 godina i svjesna je, kaze, da se ovim poslom moze baviti jos najvise dvije godine. Edin je, otkako je dosla, zove Kebara. Irina govori bosanski, ali su joj mnoge rijeci, kao i ova, nepoznate. Pretpostavlja da je to nesto lose, ali Edin joj objasnjava: "To je nesto super, odlicno. Toliko je lijepo da ne postoji ni u jednom rjecniku na svijetu." Irina je rodena u Ukrajini, gdje ima majku, oca i kcerku iz propalog braka. Zavrsila je medicinsku skolu, ali i trgovacku. Radila je vise poslova pokusavajuci prezivjeti u toj siromasnoj zemlji gdje su place "male i cekas ih po nekoliko mjeseci, a sva roba preskupa". Jedno vrijeme je, prica, radila u prodavnici, a onda se pocela baviti "biznisom" u Poljskoj. To je otprilike podrazumijevalo da je svaki vikend nosila robu iz Ukrajine u Poljsku i obrnuto. U Poljskoj je upoznala "puno prijatelja koji su imali svoje prodavnice i koji su mi narucivali robu koja im je bila potrebna". Onda je cula za mogucnost da zaradi puno vise, napustila svoj "biznis" i krenula na put. Radila je u "Gogo baru", ali "tamo je bilo bezveze".

Zbog viza potrebnih za dobijanje radnih dozvola Irina je sa Edinom putovala u Madarsku jer se "tamo puno brze dobijaju". Na povratku ih je u Bijeljini, na Pavlovica mostu, zaustavila "granicna srpska policija" i pravila im probleme jer nisu imali tranzitne vize. Djevojke su se bile prepale da ce ih Edin ostaviti, ali nije, nego im je pomogao da srede te probleme i zajedno sa njima se vratio u Sarajevo. Irina prica: "Govorili su mi tada na granici da ne idem u Bosnu jer su tamo sve muslimani i da mi nece biti dobro, a ja sam njima odgovorila da kod nas zive svi narodi skupa i da se slazu." Sad joj se ovdje toliko dopalo da tvrdi kako nikad nece otici iz Bosne. Vec ima planove kako ce to izvesti - ali ih ne zeli otkrivati. Svake godine ide u Ukrajinu i sa svojom kcerkom odlazi na odmor na Crno more.

Klub napustamo oko jedanaest sati uvece. Iza nas ostaje samo nekoliko gostiju. Edin kaze da je razlog tome situacija na Ilidzi (policijske racije, op.aut.), kao i ljetni period, odnosno godisnji odmori. Inace, bar radi puno bolje i ima vise gostiju. U tom trenutku covjek zaduzen za obezbjedenje prilazi Edinu i govori da u bar zeli uci neki mladic koji ima pistolj. Edin odbija. Prilazi prijatelj naoruzanog momka koji i dalje ceka pred vratima i ponovo moli da ude. Edin opet odbija i potom nama objasnjava: "Klub je prije bio otvoren za sve goste i desavalo se da neki prave probleme. Sad smo poluzatvorenog tipa. Ovaj momak sto je htio uci potrosio bi nocas sigurno 300 maraka, ali znam da je problematican i da ce napraviti belaj. Pare mi nista ne znace, vise volim raditi u miru."