U vrtu Doma pisaca zivio je paun, isti onakav kakvih je bilo ispred Kuce cvijeca, posmrtnog pocivalista predsjednika Tita. Taj paun je dopremljen u Sarajevo jer je netko valjda mislio kako je ta ptica sinonim gradanske elegancije i da ce pijanim piscima on biti kao bog dobroga slucaja Kairos kojega jednom u zivotu uhvatis za percin i onda te, lakomislenog, lijenog i naivnog, vodi kroz zivot. Ali paun je samo jezovito kricao, svima ledio krv u zilama, i vise je slicio Vragu koji je zaostao u razvoju, Vragu imbecilu nesposobnom da cini zlo, ali vicnom da ga svojim glasom najavljuje.

U Domu pisaca jele su se vezirske mahmudije i veseli bosanac. Ta cudna jela su bez obzira na svoja orijentalno-nacionalna imena bila sasvim nesarajevska i tuda, kao sto je u nekom visem smislu i Dom pisaca bio otok nekog drugog, nepoznatog i zloslutnog, svijeta usred ovog naseg, jos uvijek socijalistickog, dobrosluteceg i nevino uvjerenog da ce nas svi kijameti i sve nesrece samo zaobici, kao sto su oluje zaobilazile grad Eden i kao sto uragani zenskih imena uvijek zaobidu pustinju.

Treceg aprila 1992., bilo je osam navecer, u Dom pisaca usao je visoki, uredni covjek u uniformi potpukovnika JNA. Sjeo je za stol do staklenog zida, skinuo sapku i zagladio sijedu kosu dlanom, nalaktio se i lijeno cekao konobara. Narucio je vezirske mahmudije i casu kisele. Pokreti tog covjeka, izraz njegovog lica, nacin na koji je uzimao casu, sve sto je cinio odavalo je mir i onu vrstu dostojanstva sto ju je najlakse primijetiti u ljudi koji su sve brige prebrinuli, djecu odskolovali, bolesti odbolovali i spremaju se na godisnji odmor, sasvim prazni od zlih i dobrih duhova.

Oni koji su te veceri vidjeli potpukovnika i jos povjerovali da je bas on taj glasnik koji bi mogao dati odgovore na sva pitanja nasih zivota, oni su mogli biti sigurni da nikakvoga rata biti nece i da nijedno zlo ne smije da se desi, barem do trenutka kada ce taj covjek izrazom lica ili pokretom pokazati da bi moglo biti drugacije. Ali on je mirno dovrsio svoje vezirske mahmudije, pazljivo obrisao usta platnenom salvetom i duboko uzdahnuo. Tako uzdisu svi nahranjeni, od ljudi do lavova, a uzdisu vjerovatno i komarci, i mravi, ali o njima nista ne znamo jer ih nikada nismo tako pazljivo promatrali kao sto smo promatrali potpukovnika.

Platio je, osmjehnuo se konobaru tacno onoliko koliko treba i sasvim lagano odsetao iz Doma pisaca i iz nasih zivota. Potpukovnika vise nikada nismo vidjeli. Ako se ikada i pojavio bilo je to u nekom drugom, neprepoznatljivom oblicju, u kojemu je najavljivao neku novu sudbinsku istinu. Nakon godina Dom pisaca je prividno ostao isti, ali nema vise pauna, Casablance u kojoj se rastajemo, a knjizevnicka pijanstva se uglavnom odigravaju na drugim mjestima i prije svjedoce o losim i tuznim zivotima, nego o naivnosti.