Pravu dramu sada prezivljavaju Bosnjaci koji su se vratili u Stolac. Oni su permanentno izlozeni nasilju. Pjesnik Muhamed Elezovic je gotovo na smrt pretucen jer se usudio napustiti logorski zabran iz Uzinovica, naselja u kojem zive izbezumljeni bosnjacki povratnici, i krenuti prema centru Stoca. Povratak Bosanaca i Hercegovaca u njihove predratne domove izrodio se u najcrnju antipropagandu. Ako ce svima biti kao sto je Srbima u Drvaru, ili Bosnjacima u Stocu, ako ce svaki Hrvat koji se vrati u srednju Bosnu strahovati od noci, onda nikakvog ozbiljnijeg povratka nece biti. Ovakva apsurdna situacija moguca je jer je cijeli projekat postavljen na pogresne osnove. Godina koja tece proglasena je godinom povratka, a uspjeh projekta mjeri se brojem ljudi koji su se vratili. I tu je greska. Dokle god se autori projekta budu bavili brojevima, umjesto ljudima, ti isti ljudi koji su dovoljno ludi da se vrate, prozivljavat ce pakao.

U etnicki ociscenim dijelovima Bosne i Hercegovine ne postoje elementarni uslovi za povratak onih koji su bili objekt ciscenja. Ivan Lovrenovic u Feralu pise da je nakon utakmice Hrvatska - Njemacka Stocem haracila "kjukluksklanovska banda od stotinjak razbijaca". Takvi organizirani ispadi moguci su samo ako njeni akteri imaju podrsku vlasti. A u tim zivopisnim krajevima vlast je ocigledno odlucna da u miru odbrani ono sto je ocistila u ratu. I gdje smo onda na kraju dosli? Do toga da ce "Godina povratka" biti dobar biografski podatak u necijoj diplomatskoj biografiji. A to sto povratnici dozivljavaju sudbinu Hame Elezovica, manje je bitno. Etnicko ciscenje nastavlja se u miru, kao dinamicni odgovor neporazenih nacionalistickih snaga.