Arhiva DANI 80
KAKO PRIPREMITI ZLOCIN
| Polemicki poligon se nastavlja. Cvijanovic odgovara Salihbegovicu. Obecava da nece vise. Isto obecanje ocekujemo i od Salihbegovica. Ipak, bez obzira sto ova polemika prelazi u trakavicu, ona, narocito s one strane musice, nudi iznimno zanimljive i inspirativne teze za razgovor o kolektivnoj krivici, srpsko-bosnjackim nesporazumima, agresiji i medjuetnickom ratu. Naslo se mjesta i za Celu, Vucurevica, Krajisnika, Dodika, Bulajica, Latica... Izgleda da je poenta ovog visenacionalnog postjugoslavenskog udesa na naivnim narodima. Ili, pak, na "naivnim narodima". Ili, prije svega, na vodjama. Pa, bujrum: birajte |
Pise: Zeljko CVIJANOVIC |
| |
| PA LIJEPO: SLOZILI SMO SE BAR DA NE poznajemo mnogo vecih daveza od Remarquea. Mozda bi za ljubav buducih srpsko-bosnjackih odnosa mogli i nastaviti o tome: sve bi to, vjerovatno, povecalo promet u i ispod cuvene sarajevsko-paljanske kafane "Dejton", uglednog srpsko-bosnjackog ugostiteljsko-trgovackog objekta za specijalne namjene, gdje je pitanje ratne krivice rijeseno recenicom: "Jebi ga, valja od neceg' zivjeti". Jer, sve ostalo sto mi Ahmed Salihbegovic otpisuje u najmanju ruku preporuka je za pisca udzbenika savremene istorije za Bosnjake polaznike policijskog kursa ili politickog konsultanta u aktuelnom filmu Veljka Bulajica. Eto, usput, i odgovora zasto je taj, kako to Salihbegovic voli reci, "posteni Srbin" (pardon, Crnogorac) blagoizvolio svoje Kozare i Neretve vaskrsnuti u Sarajevu. Jer, to je posljednji prostor nekadasnje Jugoslavije gdje je mitomanija privredna grana (Srbi i Hrvati su se malo kao iscrpili), to je posljednje mjesto na zemaljskom saru gdje se jos ne trepnuvsi moze reci - kako mi to Salihbegovic nabacuje, a Bulajic sve pazljivo snima - da su na jednoj strani (bosnjackoj) "kriminalci stali u obranu ulica svoje mladosti, i pritom neki od njih prekoracili dopustive okvire", dok su na drugoj (srpskoj) "najokorjeliji zlikovci pustani iz zatvora i ludnica (...) da sto vise pobiju i poruse". Recimo i da je bilo tako. Ali cemu onda tolika guzva kada koju godinu kasnije jedan od "branilaca ulica svoje mladosti", ljubljeni Celo, upadne u redakciju Dana da Pecaninu proda ciglu. Poznajem covjeka: u moje vrijeme bjese poznat kao kapo Kosevskog Brda, ciji me je braniteljski nagon krajem juna '92, naravno, "uz malo prekoracenje dozvoljenih okvira", potjerao da, bez odbrane ulica moje mladosti, Kosevsko Brdo zamijenim jednim drugim. Cemu, dakle, citavo to slobodnomislece kino kada mitski Celo po istom principu i po istom nagonu kao sto je ulice svoje mladosti branio tada od mene, u mom odsustvu odluci da ih brani od Pecanina. Daleko od toga da zelim da likujem, tek moram da podsjetim na malu razliku: na mene nije strcnuo vodu vec dzebanu. Ali, tada je bio heroj, a sada je bitanga. Sto se mene tice, uvazeni Celo se najmanje promijenio, promijenili su se samo oni kojima je onda trebao, a sada im vise ne treba. Svi zlikovci bili su Srbi, Bosnjaci i Hrvati Zato mi je dodatno zao sto je Salihbegovic polemici sa Bozidarom Vucurevicem i pokojnim Ristom Dogom posvetio vise prostora nego obaranju mojih stavova. Ali potpuno ga razumijem: on bi radije polemisao sa Dogom, makar i mrtvim, nego sa mnom, on bi radije s one strane musice imao posla sa Vucurevicem i Momcilom Krajisnikom nego s Miloradom Dodikom, jer je politicka i intelektualna argumentacija Krajisnika i Vucurevica zaista takva da bi cak i dzeparos, kada bi ih izbunario, lako dokazao da je to ucinio u samoodbrani. Odatle i visak razumijevanja za Salihbegovica, koji se preko mene dopisuje sa pomenutim srpskim korifejima guslarsko-sleperske civilizacije, jer samo uz njihovu pomoc on moze dokazati da ovo iza nas nije bio medjuetnicki sukob, vec sukob dobra i zla, grada i sela, demokratije i totalitarizma. Da li je trebalo da zauzvrat citiram poneki biser Dzemaludina Latica (bilo je toga) i cio sukob predstavim kao sudar islamskog fundamentalizma i hriscanskog zapada? Ne, hvala. Zao mi je, ali ni u Vucurevicevoj prici me nema, o tome sam svoje odavno rekao i napisao. Srecom po Salihbegovica, preteklo je od prosle jeseni na srpskoj sceni jos dovoljno uvazenih imbecila sa kojima moze da nastavi dopisivanje do mile volje. Doduse, oni nerado upraznjavaju dijalog kao sredstvo komunikacije (drazi su im monolog i ono andricevsko cutanje poslije koga uvijek neko zafali), ali neka to bude Salihbegovicev problem. Buduci da je stalni saradnik uvazenog Ljiljana, Salihbegovicu, ako smijem, za taj samozadovoljni projekat preporucujem Dragosa Kalajica, rodonacelnika "sovinisticke multinacionale". On, kako sam kaze, rado nastupa u svim nacionalno ortodoksnim medijima, pa ne znam zasto bi tu cast uskratio Ljiljanu. Ali da uozbiljimo stvar: tema naseg spora jeste kolektivna krivica za rat, u cemu se Salihbegovic bas ne snalazi. Naime, on rado diskutuje o odgovornosti tihe srpske vecine, koja je podrzala Milosevica, ali istovremeno odbacuje tezu da je u Bosni na sceni bio medjuetnicki rat. To vec nece zajedno ici. Valja Vam zato dokazati da proteklih godina ljudi u Bosni nisu ginuli samo zato sto su bili Bosnjaci, samo zato sto su bili Srbi i samo zato sto su bili Hrvati. Drugim rijecima, svi Srbi, svi Bosnjaci i svi Hrvati nisu bili zlikovci, ali svi zlikovci u Bosni najradije su govorili kako su Srbi, kako su Bosnjaci, kako su Hrvati. U toj stvari o ekskluzivnoj kolektivnoj odgovornosti Srba mozemo govoriti samo ako dokazemo da je na sceni bila njihova agresija. Nemam iluzija da Vi, Salihbegovicu, ne biste stavili ruku u vatru da je bilo bas tako. Samo onda morate jos dokazati da ja nisam imao ulice svoje mladosti ili da su one bile daleko od Sehera, u koji me najprije ljubazno pozivate da se uvjerim u stepen gradjanskih sloboda, a kada Vas ja pitam gdje cu tamo spavati, Vi poziv povucete tvrdeci da je mjesto gdje sam navikao spavati u Sarajevu beznadezno zauzeto. Kolektivna krivica Vjerovao sam, uzalud, naivan kao bosnjacki narod (vidite, Salihbegovicu, kako to grozno zvuci), da cu uspjeti da potaknem ozbiljan dijalog, jer jedino za sta smo jos potrebni sebi i jedni drugima jeste preispitivanje posljednje decenije nase istorije. Bez toga, Bosnjaci ce prezivljavati svoj neizivljeni 19. vijek, propale nacionalne projekte, pisce u slavu krvi i tla i apologete njihove "indolentne naivnosti". Srbi ce, jednako neizivljeni, i dalje vjerovati da nije sramota izgubiti od cijelog svijeta i spremati se na novih 500 godina ropstva, uzalud cekajuci da im neko najzad objasni kako se tu i kmet i gospodar isto krste. Ali bilo je dosta: osjecanje stida i mjere pred ovim pitanjem ne dozvoljava mi da ja preispitujem bosnjacku istoriju, moj bezuspjesni pokusaj da otvorim dijalog zavrsava konstatacijom da medju Bosnjacima nema intelektualaca koji vjeruju kako u tom narodu nema odgovornosti vece od "indolentne naivnosti", koja im je, eto, dosla glave. Toliko od mene: dalja rasprava na osnovi na kojoj insistirate bila bi samo dijalog sa nekim ko se autisticno i udvaracki obraca iskljucivo sopstvenoj nacionalnoj zajednici. A to mozete i bez mene. Na kraju, koristim priliku da se zahvalim E. Sarcevicu, koji me sa filozofskih visina slobodarskog Leipziga blagoizvolio upozoriti kako je o svemu tome on prvi pisao (da se zna u Domaji) i usput mi podijelio literaturu za dalji rad. Nazalost, nisam bas u najboljem raspolozenju za Jaspersov Schuldfrage, neka Sarcevic o tome radije prodiskutuje sa Aleksom Buhom, koji ce poslije odlaska iz politike vjerovatno imati vise vremena za samozadovoljni rodonacelnicki Sarcevicev ushit. A i blize ce mu biti. Toliko. |
Objavljeno u broju 80 DANA, 20. JULI / SRPANJ 1998.
Home - Novi broj - Arhiva - Uz ovaj broj - Intervju DANA - Bosanski barometar
© Copyright Nezavisni magazin DANI, 1998.