Pise: Zeljko CVIJANOVIC

Recimo i da je bilo tako. Ali cemu onda tolika guzva kada koju godinu kasnije jedan od "branilaca ulica svoje mladosti", ljubljeni Celo, upadne u redakciju Dana da Pecaninu proda ciglu. Poznajem covjeka: u moje vrijeme bjese poznat kao kapo Kosevskog Brda, ciji me je braniteljski nagon krajem juna '92, naravno, "uz malo prekoracenje dozvoljenih okvira", potjerao da, bez odbrane ulica moje mladosti, Kosevsko Brdo zamijenim jednim drugim. Cemu, dakle, citavo to slobodnomislece kino kada mitski Celo po istom principu i po istom nagonu kao sto je ulice svoje mladosti branio tada od mene, u mom odsustvu odluci da ih brani od Pecanina. Daleko od toga da zelim da likujem, tek moram da podsjetim na malu razliku: na mene nije strcnuo vodu vec dzebanu. Ali, tada je bio heroj, a sada je bitanga. Sto se mene tice, uvazeni Celo se najmanje promijenio, promijenili su se samo oni kojima je onda trebao, a sada im vise ne treba.

Svi zlikovci bili su Srbi, Bosnjaci i Hrvati
Ali, Celo nije vazan. Licno mi je vaznije sto, nazalost, u cijeloj toj salihbegovicevsko-bulajicevskoj opereti za mene, cak ni kao ucesnika u polemici, nema niceg podsticajnog. Malo se nismo razumjeli, malo smo se svadjali, ali razlike su tu: Salihbegovic je stekao jos ponekog bosnjackog postovaoca ("al' mu je rek'o, halal mu bilo"), a ja uvecao spisak svojih srpskih protivnika ("ma ko je on da u nji'ovim novinama kaze da smo mi pravili zlocine"). Tek, da ne bude da sam na gubitku, ponesto se od Salihbegovica i naucilo: naprimjer, da su Bosnjaci krivi (sebi, naravno) zbog svoje "indolentne naivnosti". Moram priznati da me tema o naivnim narodima, kad god mi ne dize kosu na glavi - uveseljava. Slicne rasisticke gluposti o naivnim narodima, koje sam imao zadovoljstvo citati kod mnogo interesantnijih autora od Salihbegovica - naprimjer kod Adolfa Hitlera, Sime Dodana ili Dragosa Kalajica - nisu nista drugo nego pravdanje zlocina, unaprijed ili retroaktivno, svejedno. Vracamo se na pocetak: naivni narodi imaju pravo na sve jer su najebali, a nemaju obavezu ni prema cemu, opet jer su najebali. Pa kako bi to onda trebalo da izgledaju nenaivni narodi? Jesu li to narodi koji pocinju da ubijaju na vrijeme. Nema, Salihbegovicu, naivnih i nenaivnih naroda: postoje samo vodje kojima takvi narodi s vremena na vrijeme zatrebaju i portparoli poput Vas, kojima, nekako u isto vrijeme, zatreba milost njihovih vodja. Taj ljubavni trougao najcesce kosta glava (i nasih i vasih), ali takvu krvnu vezu poslije ne moze da ugrozi nikakva polemika. Posebno ne sa "ljubaznim Cvijanovicem".

Zato mi je dodatno zao sto je Salihbegovic polemici sa Bozidarom Vucurevicem i pokojnim Ristom Dogom posvetio vise prostora nego obaranju mojih stavova. Ali potpuno ga razumijem: on bi radije polemisao sa Dogom, makar i mrtvim, nego sa mnom, on bi radije s one strane musice imao posla sa Vucurevicem i Momcilom Krajisnikom nego s Miloradom Dodikom, jer je politicka i intelektualna argumentacija Krajisnika i Vucurevica zaista takva da bi cak i dzeparos, kada bi ih izbunario, lako dokazao da je to ucinio u samoodbrani. Odatle i visak razumijevanja za Salihbegovica, koji se preko mene dopisuje sa pomenutim srpskim korifejima guslarsko-sleperske civilizacije, jer samo uz njihovu pomoc on moze dokazati da ovo iza nas nije bio medjuetnicki sukob, vec sukob dobra i zla, grada i sela, demokratije i totalitarizma. Da li je trebalo da zauzvrat citiram poneki biser Dzemaludina Latica (bilo je toga) i cio sukob predstavim kao sudar islamskog fundamentalizma i hriscanskog zapada? Ne, hvala. Zao mi je, ali ni u Vucurevicevoj prici me nema, o tome sam svoje odavno rekao i napisao. Srecom po Salihbegovica, preteklo je od prosle jeseni na srpskoj sceni jos dovoljno uvazenih imbecila sa kojima moze da nastavi dopisivanje do mile volje. Doduse, oni nerado upraznjavaju dijalog kao sredstvo komunikacije (drazi su im monolog i ono andricevsko cutanje poslije koga uvijek neko zafali), ali neka to bude Salihbegovicev problem. Buduci da je stalni saradnik uvazenog Ljiljana, Salihbegovicu, ako smijem, za taj samozadovoljni projekat preporucujem Dragosa Kalajica, rodonacelnika "sovinisticke multinacionale". On, kako sam kaze, rado nastupa u svim nacionalno ortodoksnim medijima, pa ne znam zasto bi tu cast uskratio Ljiljanu.

Ali da uozbiljimo stvar: tema naseg spora jeste kolektivna krivica za rat, u cemu se Salihbegovic bas ne snalazi. Naime, on rado diskutuje o odgovornosti tihe srpske vecine, koja je podrzala Milosevica, ali istovremeno odbacuje tezu da je u Bosni na sceni bio medjuetnicki rat. To vec nece zajedno ici. Valja Vam zato dokazati da proteklih godina ljudi u Bosni nisu ginuli samo zato sto su bili Bosnjaci, samo zato sto su bili Srbi i samo zato sto su bili Hrvati. Drugim rijecima, svi Srbi, svi Bosnjaci i svi Hrvati nisu bili zlikovci, ali svi zlikovci u Bosni najradije su govorili kako su Srbi, kako su Bosnjaci, kako su Hrvati. U toj stvari o ekskluzivnoj kolektivnoj odgovornosti Srba mozemo govoriti samo ako dokazemo da je na sceni bila njihova agresija. Nemam iluzija da Vi, Salihbegovicu, ne biste stavili ruku u vatru da je bilo bas tako. Samo onda morate jos dokazati da ja nisam imao ulice svoje mladosti ili da su one bile daleko od Sehera, u koji me najprije ljubazno pozivate da se uvjerim u stepen gradjanskih sloboda, a kada Vas ja pitam gdje cu tamo spavati, Vi poziv povucete tvrdeci da je mjesto gdje sam navikao spavati u Sarajevu beznadezno zauzeto.

Kolektivna krivica
Da li je neki Bosnjak ubijen prije nego sto Vam je Alija Izetbegovic porucio da ce za nezavisnost zrtvovati mir? Podlijeze li kolektivnoj odgovornosti masovna podrska tom najkracem nacionalnom programu na svijetu i svemu sto je uslijedilo (ili cete reci da je on sve to govorio u ime svih naroda i gradjana BiH). Ganut sam, Salihbegovicu, Vasom brigom za Srbe kojima preporucujete da zaborave da se u BiH vodio medjuetnicki rat kako bi izbjegli "tesku kolektivnu krivicu" za narod u cjelini. Ali Vi tada samo jos jednom govorite o postenim i nepostenim Srbima, gdje bi valjda prvi trebalo da srokaju ove druge, pa da poslije svi zivimo srecni i ponovo naivni od sopstvene nevinosti. Kolektivna krivica jednih ovdje i sada povlaci i kolektivnu krivicu svih drugih. Ali na preispitivanje cemo sacekati: Srbima ocito ne pada na pamet da Bosnjake i Hrvate ucvrscuju u iluziji o njihovoj nevinosti, Bosnjacima prica o sopstvenoj krivici rusi drzavotvorni projekat i predstavlja klip u tockovima njihovog zahuktalog nacionalnog romantizma, Hrvati opet vjeruju kako je pravo njihove misije starije od ostalih. Ali u osnovi sve to se svodi na jedno: na strasnu duhovnu i intelektualnu bijedu koju ostavljamo iza sebe, ciji smo sudionici i ja i Vi, Salihbegovicu. I, ne zaboravite - krivci.

Vjerovao sam, uzalud, naivan kao bosnjacki narod (vidite, Salihbegovicu, kako to grozno zvuci), da cu uspjeti da potaknem ozbiljan dijalog, jer jedino za sta smo jos potrebni sebi i jedni drugima jeste preispitivanje posljednje decenije nase istorije. Bez toga, Bosnjaci ce prezivljavati svoj neizivljeni 19. vijek, propale nacionalne projekte, pisce u slavu krvi i tla i apologete njihove "indolentne naivnosti". Srbi ce, jednako neizivljeni, i dalje vjerovati da nije sramota izgubiti od cijelog svijeta i spremati se na novih 500 godina ropstva, uzalud cekajuci da im neko najzad objasni kako se tu i kmet i gospodar isto krste.

Ali bilo je dosta: osjecanje stida i mjere pred ovim pitanjem ne dozvoljava mi da ja preispitujem bosnjacku istoriju, moj bezuspjesni pokusaj da otvorim dijalog zavrsava konstatacijom da medju Bosnjacima nema intelektualaca koji vjeruju kako u tom narodu nema odgovornosti vece od "indolentne naivnosti", koja im je, eto, dosla glave. Toliko od mene: dalja rasprava na osnovi na kojoj insistirate bila bi samo dijalog sa nekim ko se autisticno i udvaracki obraca iskljucivo sopstvenoj nacionalnoj zajednici. A to mozete i bez mene.

Na kraju, koristim priliku da se zahvalim E. Sarcevicu, koji me sa filozofskih visina slobodarskog Leipziga blagoizvolio upozoriti kako je o svemu tome on prvi pisao (da se zna u Domaji) i usput mi podijelio literaturu za dalji rad. Nazalost, nisam bas u najboljem raspolozenju za Jaspersov Schuldfrage, neka Sarcevic o tome radije prodiskutuje sa Aleksom Buhom, koji ce poslije odlaska iz politike vjerovatno imati vise vremena za samozadovoljni rodonacelnicki Sarcevicev ushit. A i blize ce mu biti. Toliko.