U vrijeme tog vica Sarajlije se jos uvijek nisu mogle priviknuti na novu robnu kucu, imenom Unima, zbog koje je srusena stara kavana Istra i jos neke kuce, valjda stambene, koje ova povijest ne pamti. Unima se gradila duze od godine dana, pola Titove ulice bilo je u blatu, a kada je konacno niknula, onako plava i kockasta, ljudi su bili u tipicno sarajevskom stanju skepticne fascinacije. Odmah su poceli s ogovaranjem nove robne kuce, pricali su da je ruzna, izmislili vic sa Amerikancem, ali su povjerovali da s njome Sarajevo postaje jedna autenticna metropola i pohrlili u Unimu glupo vjerujuci kako ce se tu prodavati nesto cega u drugim gradskim trgovinama nema. Godinama ih bog nije mogao uvjeriti da kaucevi, cilimi, odijela, kosulje, sijalice, igracke, kopacke i karnise iz Unime nisu nista bolje od istih stvari u Bezistanu ili Nami. Dzaba i to sto se na etiketama moglo vidjeti da je rijec o istim proizvodjacima. Stvar kupljena u Unimi je, valjda po principu hrama i posvecenog mjesta, vrijedila vise od iste stvari kupljene na drugom mjestu.

A kako je Sarajevo i tada bilo grad ne u Bosni, nego grad mimo Bosne, Banjoj Luci i Zenici Unima je bila kao noz u srce. U ono vrijeme bi se reklo "komune ne smiju biti zapostavljene u odnosu na republicko srediste", pa su i drugi gradovi navrat-nanos poceli graditi robne kuce. Banjalucka je dobila ime Boska, a zenicka Beogradjanka. Obje su, kao i Unima, nastale nasred gradskih trgova, poput srednjovjekovnih katedrala, i postale sredisnja mjesta nase samoupravne duhovnosti.

Rivalitet gradova je s robnim kucama "dobio na intenzitetu". U Zaostrogu i Drveniku bosanska su se djeca klala u plicaku oko toga cija je robna kuca bolja. Potrosacki mentalitet je, barem u jednoj sezoni, pobijedio sportski duh. Umjesto "Borca", "Celika", "Zelje" i "Sarajeva", nase uzdanice su bile Unima, Boska i Beogradjanka. Velicanstvenim djecjim lazima i zavicajnim mistifikatorskim darom slavili smo nase robne kuce. Jedan Latif iz Zenice tvrdio je da u Beogradjanki postoji bazen, a za svjedoka je zvao oca Muhameda, livnickoga radnika, koji je jedva cekao da mu prodje godisnji odmor i da se vrati kuci, pa je spremno podrzao sina i tako zbunio konkurenciju. Naime, tada se mislilo da odrasli ljudi ne lazu. Bio je to strasan udarac Sarajlijama! To da Zenicani usred robne kuce imaju bazen.

Kada je osamdesetih Unima promijenila ime u Magros, to je vec bila ruzna, dekadentna socijalisticka gradjevina koju vise niko nije volio i u koju niko nije zalazio s osjecajem posvecene velicine, tako da se ni promjena imena nikoga nije ticala. Unima je zauvijek ostala Unima. A to - zauvijek - trajat ce onoliko dugo koliko budu trajale Sarajlije. Naime, novi stanovnici grada ne prihvataju kripticna imena, nego se, sasvim racionalno, opredjeljuju za ona koja sluzbeno vaze. Sarajlije im se zbog toga smiju, ali i taj smijeh samo je potvrda poraza i inferiornosti koja je tipicna za ljude odrasle na asfaltu.

Gradjani ginu od vlastitih viceva. Nakon sto su jednom vidjeli Ameriku i nakon sto su u Americi vidjeli policijsku stanicu puno vecu od robne kuce Unima, iz maloga mozga doplovio bi im davni vic. Nas grad je tako mali, kao sto su male i nase duse u njemu, da je i robna kuca Unima (koja se zapravo sve vrijeme zove Sarajka, ali to nigdje ne pise, a ponajmanje u srcu) manja od prosjecne policijske stanice u velikome svijetu.