Arhiva DANI 77
NEMA OCVALE ISTINE
| Tekst Zeljka Cvijanovica iz proslog broja naseg magazina izazvao je niz razlicitih reakcija, u sirokom rasponu od potpunog prezira i odbacivanja do odobravanja naseg pionirskog pokusaja da pokrenemo javni dijalog sa onima cije je misljenje o prethodnom ratu krajnje provokativno. Ovom prilikom objavljujemo reagiranje naseg zagrebackog suradnika koji se upustio u polemiku sa Cvijanovicevim "opasnim tezama" |
Pise: Ahmed SALIHBEGOVIC |
| OBJAVOM TEKSTA ZELJKA CVIJANOVICA San ocvalih rokera i beogradske ankete koju je priredio Goran Kojic, Dani su 25. maja o.g. ucinili jos jedan korak u obnovi bosnjacko-srpskog dijaloga i uspostavi bosansko-jugoslavenskih veza, potrebnih i neizbjeznih, ali samo u nekim oblicima i opravdanih. Tekst Zeljka Cvijanovica ima zanimljivih teza, ali i poluistina, koje mogu biti opasnije i od neistina, a tu su i faktografske greske. Takva netocnost je da Mirko Kovac, casni hercegovacki Srbin (iz Bilece) i knjizevnicki prebjeg iz Beograda u Zagreb, nije osudio greske i zlodjela na hrvatskoj strani, nego samo na srpskoj. Kovac je svo vrijeme glasan u osudi postupaka hrvatske vlasti i ekstremista i prema Hrvatima, a ne samo Srbima (ili Bosnjacima). Dovoljno govori i cinjenica da je otisao u Rovinj (kao i Bora Cosic), a ne u npr. Zagreb. Neumjesno je ipak od njega traziti da posve izjednaci ulogu Srbije i Hrvatske, jer se one i ne mogu staviti bas u istu ravan. Nije M. Kovac taj koji se kiti titulom novog Thomasa Manna, jer mu je, kao i svim drugim cestitim ljudima, od Bogdana Bogdanovica do Srdje Popovica i Filipa Davida, i previse jada u neposrednoj okolini da bi se zanosio mislju o svojoj velicini. Ali ga je neukusno dovoditi u razinu norveskog hitlerista Knuta Hamsuna. Izmedju toga da se bude upravnik u Buchenwaldu, i toga da se bude emigrant u SAD (ili jos bolje, borac antinacistickog pokreta otpora u Hamsunovoj i Quislingovoj Norveskoj, kao sto je bio Willy Brandt), postoji i necasna sredina, a to je da se npr. za vrijeme krvavih bosanskih 90-ih pise za bijeljinsku Panoramu, Srpsko Oslobodjenje i seseljevsku Javnost. To Mirko Kovac nije radio, a ja bih volio da nije ni Cvijanovic. Sto je to Sarajevo ucinilo Novom Sadu i Beogradu zbog cega se treba ispricavati? Osim sto su i do beogradskih ulica pored pokunjenih i ratom zatecenim Srba iz Bosne dosli i bosansko-srpski kriminalci, da bi i u Prestonici zavodili svoj red krvi i nepravde. Ali je taj Beograd (ne svi njegovi ljudi, ali svakako neki bitni u Klubu knjizevnika, SANU-u, vrhu drzave, vojske i crkve) izvukao iz mraka i kao svoju avangardu postavio takve mracnjake, kakvih ima u svakom narodu, ali se ne odnose svi prema njima jednako. Sarajevo nema zbog cega traziti oprost od Beograda a u obrnutom smjeru je potrebno i vise od toga, jer su otamo dolazili oruzje i municija i naredbe i dobrovoljci i rezervisti, i opet ih nisu slali svi Beogradjani (vecina ih je sutila), ali nisu, kako jasno rece Colum Murphy, niti Marsovci. Nemoguca simetrija krivnje A itekako bi bilo gubitnika da je NATO intervenirao prije 1995., a i pobjednika, da je tada dopustio da Peti i ostali korpusi Armije BiH i njihovi hrvatski saveznici uniste vojsku Ratka Mladica. To su pentagonski analiticari ocijenili kao opasno narusavanje stabilnosti i ravnoteze u regiji. Naravno da je Sidran nevin i posve je nevazno je li pritom i mudar (a jest) i sto sam o tome misli (a drago mu). Nevin je jer je cetiri godine sjedio u gradu na koji su pali milijuni granata, a da nije uzvratio nijednom negativnom generalizacijom o srpskom narodu. Koji bi to "svijet u RS" nesto trebao priznati Sidranu - jesu li taj svijet srebrenicke zene, koje danas kao i Sidran zive u Sarajevu, ili je to njihovih osam tisuca pobijenih muzeva, oceva i brace, koji su ostali u RS, ili su to Srbi pobjegli iz Hrvatske u RS prije tri godine, ili su to zlocinci u RS, ili je to tamosnja tiha vecina? I zasto bi Sidrana ili bilo koga za stav ove potonje dvije grupe uopce trebalo biti briga? Sarajevo je i dalje gdje je nekad bilo, i to Zeljko Cvijanovic treba moci osobno doci provjeriti, kao i svi drugi koji sami nisu pocinili stvarne zlocine, ali Vrbas drugacije huci kroz banjalucki Kastel, jer je u Sarajevu za vrijeme opsade popravljana pravoslavna crkva, a u Banjoj Luci nije ispaljen ni jedan metak, ali je nestalo svih sesnaest gradskih dzamija i gotovo svi koji su u njih zalazili, a da se oni koji to pocinise do danas nisu pokajali, pa ce i obnova i povratak teci samo suprotno njihovoj volji. Dobri i losi momci Najveca je greska tvrditi da je ucesce u proteklom ratu bilo odredjeno necijom nacionalnom pripadnoscu. Ipak se radilo o samo dvije strane, dobrima i losima. I na obje je strane bilo saroliko drustvo, pa su "multietnicki" bili i oni koji su tezili sto vecoj etnickoj "cistoci". Na jednoj su strani stajali Fikret Abdic, Radovan Karadzic i Mate Boban, sa istim nalogodavcima iz Karadjordjeva, ali i Lew Mackenzie i Johann Schmidt i knjizevni mitraljezac Limonov, a na drugoj Jovo Divjak, Dragan Vikic, Midhat Hujdur, Blaz Kraljevic, ali i Steve Douet i Gari Kasparov. Na jednoj je strani Peter Handke, na drugoj su Tilman Zuelch i Helmuth Zilk. I u najnovijoj filmskoj produkciji, ljudi su se jasno i nepovratno svrstali - na jednoj je strani Oliver Stone, a na drugoj Michael Winterbottom. I medju drzavnicima, unatoc svim njihovim medjusobnim razlikama i slicnostima, na jednoj su strani Milosevic, Tudjman, Cosic i Bulatovic, a na drugoj Gligorov, Kucan, Rugova, Kljuic, Bogicevic, Mesic i Izetbegovic. Treba biti vrlo neupucen ili povrsan ili zlonamjeran pa jasno ne vidjeti da na istoj strani ne mogu biti ne samo generali Mladic i Halilovic nego i Praljak i Spegelj. |
Objavljeno u broju 77 DANA, 8. JUNI / LIPANJ 1998.
Home - Novi broj - Arhiva - Uz ovaj broj - Intervju DANA - Bosanski barometar
© Copyright Nezavisni magazin DANI, 1998.