Pise: Ahmed SALIHBEGOVIC

Izmedju toga da se bude upravnik u Buchenwaldu, i toga da se bude emigrant u SAD (ili jos bolje, borac antinacistickog pokreta otpora u Hamsunovoj i Quislingovoj Norveskoj, kao sto je bio Willy Brandt), postoji i necasna sredina, a to je da se npr. za vrijeme krvavih bosanskih 90-ih pise za bijeljinsku Panoramu, Srpsko Oslobodjenje i seseljevsku Javnost. To Mirko Kovac nije radio, a ja bih volio da nije ni Cvijanovic. Sto je to Sarajevo ucinilo Novom Sadu i Beogradu zbog cega se treba ispricavati? Osim sto su i do beogradskih ulica pored pokunjenih i ratom zatecenim Srba iz Bosne dosli i bosansko-srpski kriminalci, da bi i u Prestonici zavodili svoj red krvi i nepravde. Ali je taj Beograd (ne svi njegovi ljudi, ali svakako neki bitni u Klubu knjizevnika, SANU-u, vrhu drzave, vojske i crkve) izvukao iz mraka i kao svoju avangardu postavio takve mracnjake, kakvih ima u svakom narodu, ali se ne odnose svi prema njima jednako. Sarajevo nema zbog cega traziti oprost od Beograda a u obrnutom smjeru je potrebno i vise od toga, jer su otamo dolazili oruzje i municija i naredbe i dobrovoljci i rezervisti, i opet ih nisu slali svi Beogradjani (vecina ih je sutila), ali nisu, kako jasno rece Colum Murphy, niti Marsovci.

Nemoguca simetrija krivnje
Nesporne su razne kapilarne veze svih sukobljenih strana i na vrhuncu rata, ali bratstvo svih tih mafija i instinkt za prezivljavanje onih koji su bili u najtezoj situaciji i punoj visestrukoj opsadi, nista ne mogu reci o prirodi rata i sukobljenih strana, a najmanje neku simetriju krivnje, za koju Z. Cvijanovic dobro kaze da nema potrebe za njom, ali bi bolje bilo reci da se nema ni prava spekulirati o njoj. Ako se tvrdi da su Izetbegovic i Karadzic imali cvrst dogovor o drzanju Sarajeva u opsadi, onda najprije treba dokazati tako nesto, a ne unaprijed traziti da se dokaze suprotno. Rata je itekako bilo, iako je planirano da ga ne bude, i unatoc velikom nesrazmjeru u naoruzanosti. Jasnog pobjednika i gubitnika nema, ali je pitanje je li ih bilo i nakon 1945., kada je nova vlast istovremeno objesila Drazu Mihailovica i primila u svoje institucije veliki broj njegovih aktivnih sljedbenika. Nije Dayton jedino suvremeno postignuce u kome je vodjeno racuna da se odrzi balance of power, i da se izbjegne frustracija bilo koje strane, kakvu je kao uvod u Treci Reich osjetila Njemacka nakon versailleskog diktata.

A itekako bi bilo gubitnika da je NATO intervenirao prije 1995., a i pobjednika, da je tada dopustio da Peti i ostali korpusi Armije BiH i njihovi hrvatski saveznici uniste vojsku Ratka Mladica. To su pentagonski analiticari ocijenili kao opasno narusavanje stabilnosti i ravnoteze u regiji. Naravno da je Sidran nevin i posve je nevazno je li pritom i mudar (a jest) i sto sam o tome misli (a drago mu). Nevin je jer je cetiri godine sjedio u gradu na koji su pali milijuni granata, a da nije uzvratio nijednom negativnom generalizacijom o srpskom narodu.

Koji bi to "svijet u RS" nesto trebao priznati Sidranu - jesu li taj svijet srebrenicke zene, koje danas kao i Sidran zive u Sarajevu, ili je to njihovih osam tisuca pobijenih muzeva, oceva i brace, koji su ostali u RS, ili su to Srbi pobjegli iz Hrvatske u RS prije tri godine, ili su to zlocinci u RS, ili je to tamosnja tiha vecina? I zasto bi Sidrana ili bilo koga za stav ove potonje dvije grupe uopce trebalo biti briga? Sarajevo je i dalje gdje je nekad bilo, i to Zeljko Cvijanovic treba moci osobno doci provjeriti, kao i svi drugi koji sami nisu pocinili stvarne zlocine, ali Vrbas drugacije huci kroz banjalucki Kastel, jer je u Sarajevu za vrijeme opsade popravljana pravoslavna crkva, a u Banjoj Luci nije ispaljen ni jedan metak, ali je nestalo svih sesnaest gradskih dzamija i gotovo svi koji su u njih zalazili, a da se oni koji to pocinise do danas nisu pokajali, pa ce i obnova i povratak teci samo suprotno njihovoj volji.

Dobri i losi momci
U Drugom svjetskom ratu su Amerikanci imali logore u koje su internirali gradjane SAD njemackog i japanskog porijekla, a konc-logore su prvi primijenili Britanci u burskom ratu. Na Dresden je istovareno 4700 tona bombi bez vojnog opravdanja, i pritom je pobijen veliki broj gradjana. Masakr u Katynskoj sumi su doista pocinili Sovjeti, kako je to tvrdio Goebbels. Britanci i Francuzi su dugo koketirali s Hitlerom, a Churchill je javno polagao nade u Mussolinija. Pa ipak, ni jednom pristojnom Nijemcu ne pada na um traziti ispriku ili relativizirati krivnju i banalizirati genocid - barem su dvije stvari tu nepremostive - ipak je Berlin bio taj koji je zapoceo rat, te jos vaznije, drugi nisu sistematicno ubijali "nize rase". Obje su razlike vrlo jasno prisutne i u slucaju Bosne i Hercegovine.

Najveca je greska tvrditi da je ucesce u proteklom ratu bilo odredjeno necijom nacionalnom pripadnoscu. Ipak se radilo o samo dvije strane, dobrima i losima. I na obje je strane bilo saroliko drustvo, pa su "multietnicki" bili i oni koji su tezili sto vecoj etnickoj "cistoci". Na jednoj su strani stajali Fikret Abdic, Radovan Karadzic i Mate Boban, sa istim nalogodavcima iz Karadjordjeva, ali i Lew Mackenzie i Johann Schmidt i knjizevni mitraljezac Limonov, a na drugoj Jovo Divjak, Dragan Vikic, Midhat Hujdur, Blaz Kraljevic, ali i Steve Douet i Gari Kasparov. Na jednoj je strani Peter Handke, na drugoj su Tilman Zuelch i Helmuth Zilk. I u najnovijoj filmskoj produkciji, ljudi su se jasno i nepovratno svrstali - na jednoj je strani Oliver Stone, a na drugoj Michael Winterbottom. I medju drzavnicima, unatoc svim njihovim medjusobnim razlikama i slicnostima, na jednoj su strani Milosevic, Tudjman, Cosic i Bulatovic, a na drugoj Gligorov, Kucan, Rugova, Kljuic, Bogicevic, Mesic i Izetbegovic. Treba biti vrlo neupucen ili povrsan ili zlonamjeran pa jasno ne vidjeti da na istoj strani ne mogu biti ne samo generali Mladic i Halilovic nego i Praljak i Spegelj.