Pri vrhu Drvarske ulice neko je nadogradjivao kat na kuci. Kazu da se vratio iz Libije i da ce uskoro udavati kcer. Kamion s pijeskom bio je parkiran uz kucu. Za volanom nije bilo vozaca. Muklu skripu i cvilez sto su dopirali ispod kamiona niko nije cuo. Bio je pocetak juna, lijepo suncano, subotnje popodne, pa ljudi nije bilo na ulici. Onda je kamion krenuo niz Drvarsku. Sam od sebe. Niko ga nije vidio dok je prolazio pokraj prve, druge, trece, sedme kuce. Cuo se tresak, nene su izvirile iz avlija i pri dnu ulice vidjele oblak prasine koji je postajao sve veci. U tom oblaku kamion se nije ni primjecivao.

Kamion je udario u ugao kuce na pocetku Drvarske ulice, usao u sobu dvojice djecaka. Otac i majka nisu bili kod kuce. Komsije su stajale pokraj rusevine, dosla je milicija, ali niko nije znao sta treba ciniti. Skrseni namjestaj, dijelovi kamiona, gomile pijeska, cigle i crijepovi, sve je bilo tu, a da se nije moglo otkriti ima li tu neke vece i strasnije nesrece. Komsije su znale da je to djecja soba, ali se nisu usudjivali kopati po rusevinama i traziti djecu. U takvim se trenucima sudbina cini nadovrsenom i sasvim neizvjesnom. Mozda bi jedan pogresan korak ili sasvim sitna oholost bili sasvim dovoljni da se nesreca pojavi tamo gdje je po rasporedu stvari nije bilo.

Otac je dotrcao nakon dvadeset minuta. Dosao je stariji djecak. Otac se drzao za glavu i govorio nesto sasvim nerazumljivo. Milicioner je rekao: "Druze, smirite se, je li nekoga bilo u kuci?" Otac ga nije slusao, nego je poceo preturati daske. Uto je stigla majka. Rekla je Sine moj!, a da nije gledala sina koji je stajao pokraj rusevine. Tad su svi vec znali sta se dogodilo. Stigao je vozac kamiona. Plakao je i vikao: "Nisam kriv, nisam kriv!" A onda je tiho i sasvim mirno upitao: "Jesu li svi zivi?"

Sutra je na skolskim vratima bila osmrtnica. Plava osmrtnica kojom se u socijalizmu obiljezavala smrt mladog covjeka. Skolski casovi poceli su minutom sutnje za poginulog druga. I to je bilo sve. Nekoliko sedmica kasnije kuca je popravljena i vise se nikada niko, osim onih koji su ga poznavali, nije sjetio djecaka koji je poginuo u svojoj sobi jer je ucio i subotom. I njegovog brata koji je ostao ziv jer je i subotom igrao fudbal.

Drvarska ulica je jedna od najstrmijih ulica na desnoj obali Miljacke. Vozac nije bio kriv. Kamion je star i ko zna je li ikada skupio novac za novi. Ko zna sta se dogadjalo sa svim tim ljudima: ocem, majkom, sinom koji je bio los ucenik i vozacem kojega nisu ni poznavali.

Prekoputa te kuce je, dakle, dzamija. U vrijeme rata izmedju Hrvata i Bosnjaka jedan se lokalni pijanac unio u lice jednoj katolkinji koja se vracala kuci sa kanisterima, pa je rekao: "Ovo je dzamija. Znas li ti to?" Ona mu je rekla: "Znam". Ni pijanac, ni ona se vise ne sjecaju tog dogadjaja.

Ova povijest pamti svasta, ali ne i djecakovo ime. Je li on bio musliman? Osmrtnica je bila plava, a osim nje nije ostao nikakav trag. Nekog bi se moglo pitati, ali time bi bio poremecen sklad onih koji se djecaka sjecaju. Dzamija je nijemi svjedok. Razabirati duse je kao razabirati pahuljice koje padaju po Drvarskoj ulici cija strmina svoj ljudski smisao dobija samo na sankama.