Pise: Dzenana KARUP
Photo: Almin ZRNO

ZENICKI SERIF

TALIJANSKA SKOLA

Na jednoj od poslijeratnih skupstina SDA Hamdija je izabran u Izvrsni odbor. "Da nije bilo tog, nikad ne bih bio prozivan za kriminal, jer odredjeni ljudi koji su se svim sredstvima borili za vlast, nisu prosli. Mnogi me ne vole i zbog toga sto uvijek kazem istinu u lice, ali i zato sto sam ovdje citav rat i znam sta je bilo. Kad se nekim ljudima pocela tresti stolica u vrhu bihacke SDA, pojavila se informacija: Hamdija je kriminalac. Neka to neko dokaze. Nisam kukavica i ne bojim se nicijih prijetnji. Ne hodam sa nekim obezbjedjenjem. Gdje ide sva raja, tu sam i ja. Dovoljno je da budem u blizini tuce i sutradan citav Bihac prica: Hamdija je kriv. U nasem gradu nema kriminala! Sva ta pisanja i price su imali cilj da ukoliko se meni nesto desi, a ljudi kazu: 'Pa, bio je svakakav'. A ja nisam bio logistika u ovom ratu, niti sam ikad igdje skupljao donacije!"

Uzor: americki filmovi
Rodjen je 1962. godine u Cazinu. Imao je tri godine kad su mu roditelji preselili u Bihac gdje je zavrsio osnovnu i Ekonomsku skolu, upisao visu i otisao u JNA na odsluzenje vojnog roka. Kad se vratio, poceo je raditi kao privatni autoprevoznik: otac kupio bratu kamion, posao nije isao i Hamdija krene na crno, bez tablica i firme. Medjutim, krene i posao, pa je ubrzo kupio sebi bolji kamion. Od 1984. godine bavio se proizvodnjom betonskih elemenata, kupio je sve potrebne masine. Tada je imao 22 godine. Onda je kupio strojeve za preradu drveta. Neposredno pred rat imao je diskoteku i kafic. A onda je augusta 1991. napustio sav posao: "Ukljucio sam se u rat. Svi su mi se smijali, jer sam otisao u rezervni sastav policije. Bilo nas je stotinjak. Kad je poceo rat, u maju 1992. godine, imao sam diverzantski vod. I prije nego sto je puklo, presretali smo auta, otimali oruzje, kampanjole. JNA je bila navukla rezervista iz Crne Gore. Oni se ponapijaju, mi ih zaustavimo i uzmemo sta hocemo."

Uzor su mu bili americki filmovi o Vijetnamu: mislio je da se tako ratuje i da se njemu nista ne moze desiti. "Traka preko cela, cetnicka uniforma i patike. Tako stanem nasred ceste i zaustavim sta prvo naidje." Po formiranju Druge bihacke brigade Hamdija sa svojim diverzantima ulazi u njen sastav. Komandant je bio Atif Dudakovic. Prvu vecu akciju, sa znacajnim plijenom, izveli su na Lohovskim brdima. Poslije toga, 16. oktobra 1992, osnovana je diverzantska ceta "Tigrovi": Abdic joj je na celu. Ostao je u brigadi do kraja januara 1994. godine.

"U to vrijeme autonomasi su bili stisli, a Peti korpus ostao bez oruzja. Predlozio sam Dudakovicu da isceniramo kako sam napustio Armiju i da se ubacim medju autonomase. Prve kontakte u Kladusi ostvario sam sa Rasimom Basicem, njihovim bezbjednjakom, i Ziletom, Irfanom Saracevicem, koji je bio ministar policije u Fikretovoj autonomiji. Uspio sam ubijediti Fikreta Abdica kako me vise nista ne zanima, iskljucivo novac. Samo u jednom navratu dobio sam 200 hiljada maraka, u kesu. Novac sam, naravno, zadrzao za sebe. Kome da ga dam? Ja sam rizikovao", prica Hamdija. U vrijeme paralelnog rada, vise od 20 puta presao je preko srpske teritorije koja je dijelila Bihac i autonomiju. Basic ga je jednom cekao sa cetnickim bezbjednjakom na mjestu gdje su se dodirivali autonomasi i cetnici.

Fikret Abdic ga je hvalio
U saradnji sa Dudakovicem, Hamdija je odavao bezazlene informacije, a zauzvrat dobijao podatke i municiju. Jednom mu je Basic rekao da moraju napraviti plan zauzimanja Bihaca. Hamdija je sjeo sa Dudakom, razradio sve u tancine, pa onda otisao kod Fikreta, rasirio karte i sve mu objasnio. Stalno je narucivao i dobijao naoruzanje i municiju. Pitali su ga sta ce mu toliko. Oko 600 autonomasa bilo je tada u bihackom zatvoru i Hamdija je rekao da hoce da ih oslobodi. Fikret ga je pohvalio: "Odlican plan". Ziletov rodjeni brat je bio Dudakov pomocnik, a sestra, koja je bila udata za Srbina, zivjela je u Bihacu. Hamdija mu je rekao kako je cuo da ce mu uhapsiti sestru, a vec je ugovorio da bude privedena na informativni razgovor. Onda je organizirao njen bijeg: kamion koji je otisao po nju i djecu bio je pun oruzja za Peti korpus. "Glumio sam svercera i pravio budalu od sebe", govori Hamdija.

I, onda je izvedena "cuvena pobuna u Bihacu". Akcija je uspjesno zavrsena, a Hamdija Abdic je postao komandant 502, prvo slavne, potom viteske brigade. Bili su u akcijama u Pecigradu, Kladusi, na Grabezu, Ripacu, Lohovu, prodoru prema Lipi, oslobadjanju brojnih sela, borbama na Hrgaru, Bugaru, deblokadi Plitvica, proboju linija i oslobadjanju Bosanskog Petrovca, Sanice, Sanskog Mosta... Zauzvrat je, kaze, od drzave dobio delozaciju iz stana. Demobilisao se maja 1996. godine. "Nisam imao nista. Samo prijatelje. Krenuli smo u biznis. U pocetku sam slepere robe dobijao na povjerenje. Ljudi su mi vjerovali jer nikad nikoga nisam zeznuo, a i bio sam komandant", kaze Hamdija.

O svom poslu prica: "Kako mozes raditi posteno kad ti dodje Hercegovac, doveze sleper soka i prodaje ga za marku? Onda plus moji troskovi i mora biti tri. Ne kradem, ne otimam, malo zeznem porez, ovo ili ono. Prije rata sam imao vise od 20 radnika. A povjerenje je najbitnije, dobijam robu na odgodjeno placanje. Do prosle godine nismo, maltene, imali nikakvih nekretnina. Postojao je restoran 'Cardak' i diskoteka koju smo iznajmili. Napredovali smo postepeno. Sklopili smo, naprimjer, ugovor sa 'Ledom' koji nam je dao kredit, opremu i hladnjace. Ove godine povecavamo ugovor sa njima. Garancija je banka, a za to moras biti dobar sa direktorom banke."

Ne kradem, ne otimam
Zajednicka firma o kojoj Hamdija govori zove se "Galaksija", a suvlasnici su Emin Pivic i efendija Muhamed Skenderovic. A svi zaposleni, oko 100 ljudi, su njihove ratne kolege: Halil Cejvan, Mirsad Susnjar, Meho, Deno, Samir... Vecina njih je ranjavana nekoliko puta, kao borci Armije BiH. U sklopu firme je fabrika za proizvodnju boja, restoran "Cardak", diskoteka "Galaksija", export-import (program 'Ledo', 'Coca-Cola' itd.), przionica i pakirnica kafe, soping-centar (robna kuca koju trenutno renoviraju), ranc udaljen 23 kilometra od Bihaca na kome prave restoran sa kancelarijskim prostorima i smjestajem za radnike. I to nije sve: uzeli su u zakup od bihacke opcine oko 300 dunuma obradive zemlje i namjeravaju da se bave poljoprivredom i stocarstvom. Vec grade popratne objekte, stale i silaze u kojima ce proizvoditi stocnu hranu. Osnovali su i finansiraju atletski i bokserski klub, a Hamdija je predsjednik NK "Jedinstvo", na cijim utakmicama u Bihacu sretni gledatelj u posljednje vrijeme moze dobiti i automobil. Efendija kaze da se rijetko sta uradi bez njih, od podrske raznoraznim muzickim festivalima, nasipanja puteva, nabavljanja kolica za RVI, brige o sehidskim porodicama (stipendiraju dvadesetero sehidske djece na fakultetima) do gradnje dzamija. Bili su jedanput na dzumi u Malom Lugu ispod Grabeza i klanjalo se u maloj i tijesnoj prostoriji: rodila se ideja, pocela gradnja dzamije, koja ce uskoro biti i zavrsena. Za dzamiju, kazu, treba milion maraka, pa iako su jos neki pomogli - oni su ulozili oko 70 odsto sredstava.

Imamo zajednicki dzep
"Galaksija" je registrirana prije rata. Vlasnik je bio Emin Pivic, koji je 1978. otisao u Austriju. Imao je tada 21 godinu. Sedam godina je 24 sata dnevno radio sa kompletnom familijom u jednom restoranu u Becu, a onda ga otkupio. Lokal je na Siphanovoj zeljeznickoj stanici gdje su u vrijeme Austro-Ugarske docekani Turci. Nakon osnivanja SDA aktivno se ukljucio u njen rad: samo u prve izbore, tvrdi, ulozio je oko pola miliona maraka, a priznaje da i danas donira SDA. Od prvog dana bio je pripadnik Armije BiH, a restoran u Becu je iznajmio. Vec '92. je bio komandir diverzantske cete, po naredjenju komandanta Ramiza Drekovica formirao je prvi vod vojne policije, u vrijeme sukoba sa autonomasima bio u MUP-u, a onda postao komandant drugog bataljona 502 brigade gdje je ostao do kraja rata. Ucestvovao je u svim njenim akcijama i dobio Zlatni ljiljan. Sad je predsjednik bihackog udruzenja Patriotske lige i clan Izvrsnog odbora SDA. "U ratu su mi poginula dva rodjena i jedan nerodjeni brat, mnogi prijatelji, i sad je nasa duznost i obaveza da se brinemo o njihovim porodicama. Radim ujutro od sedam navece do ponoci. Dalje ne idem. Rat me je iscrpio, previse sam umoran. Radio sam da se ima za zivot, a malo je od zivota ostalo", kaze Emin.

Treci ratni drug, Efendija, objasnjava otkud on u kafani: "Moje je mjesto u kafani jer je i moj narod tu". Jos dok je bio u dzematu, kaze, imao je svoj privatni biznis, masine za zicu i plastiku, a od prvog dana rata bio je hodza u vojnickim cizmama. Krenuo je kao obican borac, a zavrsio kao savjetnik komandanta korpusa Atifa Dudakovica. "Napravio sam presedan", prica Efendija: "U isto vrijeme napustio sam Armiju BiH i IVZ, mada se i dalje osjecam i vojnikom i vjernikom". Kada Hamdija nabraja sta posjeduje od nekretnina, on kaze: "Majkinu kucu, Eminovu i Efendijinu, i ovo nesto malo na tockovima". Saglasni su: "Kod nas je isti dzep. Uzimamo jedan od drugog a da i ne pitamo". Hamdija voli nogomet, a za Efendiju kaze da uziva u bilijaru: ponekad i pet sati provede pored bilijarskog stola. Od malih nogu Hamdija je zaljubljen u motore. Zarekao se jednom da ce, ako ikad bude imao para, kupiti Harleya. Culi to Efendija i Emin i natjerali ga da kupi. Efendija kaze: "Ja nisam znao ni kako izgleda, ali rekao sam, hajde kupuj". Efendiji i Hamdija i Emin priznaju: kad su sa njim, manje piju.