Pise: Dzenana KARUP
Photo: Almin ZRNO

TALIJANSKA SKOLA

SVE NA POVJERENJE

Zavrsetak rata promovirao je novu drustvenu elitu. Iako je "elita" imenica zenskog roda, ona u Bosni i Hercegovini tradicionalno podrazumijeva iskljucivo muskarce. Tu se nije nista promijenilo, bas kao ni u statusnim simbolima koji svjedoce o drustvenom polozaju. Dakle: bijesni automobili (elita je ostala konzervativna), mercedesi i BMW-i su i dalje bez premca; vlasnistvo nad restoranima i diskotekama na najatraktivnijim lokacijama u gradu (novi trend predstavlja otvaranje cafe-slasticarni); drustvo najatraktivnijih "koka" (iskljucivo godista "koja Titu ne pamte"); javna manifestacija bliskosti sa politicarima sa vrha (in je sjedenje u prvom redu na javnim skupovima); naglasavanje vlastite religioznosti (redovni odlasci na dzumu); karitativni rad (skrb o odanim nasljednicima koji su u ratu ostali bez roditelja); zdravi zivot (nista alkohol, samo sokovi i marihuana); donatorski merhametluk (sportski klubovi i izgradnja novih dzamija); preziranje upotrebe sile (osim kada je "neizbjezno"); ekoloska svijest (kupovina ranceva u blizini gradskih centara, zemljoradnja i uzgajanje zivotinja); ljubav prema skupim motorima i psima (uz organiziranje internih kladionica prilikom tradicionalnih borbi pasa); mobiteli (ipak, "Ericsson", posljednji modeli); pratnja (upadljivi nabildani momci koji idu iza)...

S prvim postdejtonskim danima, "u dijelu Bosne pod kontrolom Armije BiH" pocelo je zauzimanje pozicija koje omogucavaju status "glavnog" u kvartu, gradu ili regiji. Samo takav status pruza mogucnost obavljanja raznih poslova kojima je skoro preko noci moguce steci bogatstvo o kojem obicni smrtnici mogu samo sanjati. "Trosim izmedju dvije i tri hiljade maraka dnevno", kaze jedan od sagovornika Dana, a drugi objasnjava da 250 maraka invalidnine koju je zaradio ucescem u ratu bude dovoljno "taman za bijelu dzigericu kojom hranim svoje kerove". Medjusobni obracuni pretendenata za "prijesto" prvih mirnodopskih mjeseci u Sarajevu punili su rubrike crnih novinskih hronika. No, sve je preko noci prestalo povratkom u grad Ismeta Bajramovica Cele, legendarnog komandanta sarajevskih momaka, koji je prvih ratnih dana osujetio namjeru vozaca jugo-tenkova da parking prostor potraze na ulazu u zgradu Predsjednistva Bosne i Hercegovine. Njegovim povratkom trka za tronom postala je izlisna. Bez ispaljenog metka, Celo je uspostavio "jurisdikciju" u svim dijelovima grada nad svim poslovima koji su u "opisu nadleznosti" svih najsilnijih momaka u svim urbanim sredistima svijeta. Na razocarenje mnogobrojnih pretendenata na to mjesto i na zadovoljstvo vlasti koja je znala da ponovo ima partnera u ciju se rijec moze pouzdati.

No, Bajramovicev povratak nije oznacio samo splasnjavanje tenzija medju jakim momcima u Sarajevu. I u Tuzli, Zenici, Mostaru i Bihacu rat je stvorio novu mocnu elitu, kojoj su na celu jaki momci kojima diskutabilnost ocjena ratnih uloga za vecinu postovalaca ne umanjuje ratne zasluge. Radi se o Naseru Oricu u Tuzli, Bakiru Handanovicu u Zenici, Ziji Orucevicu u Mostaru i Hamdiji Abdicu u Bihacu. Iako su culi jedni za druge, do Celinog povratka u Sarajevo nisu se poznavali, medjusobno kontaktirali i poslovno saradjivali. No, zahvaljujuci Celinom neprijepornom autoritetu i preduzimljivosti, te sirenju poslova i poklapanju interesa, danas funkcioniraju otprilike kao "Asocijacija guvernera bosnjackih kantona u sjeni". Njihove ispovijesti na nasim narednim stranicama prvi su medijski izlazak iz sjene, s tim sto je "guverner" Tuzlansko-dobojskog kantona Naser Oric otkazao vec dogovoreni razgovor za Dane uz obrazlozenje da mu je "Saja (Senad Sahinpasic, op.a.) rekao da ne govori".

S obzirom da se radi o prvom javnom predstavljanju clanova "Asocijacije guvernera u sjeni", to ovog puta nije bilo potrebe za takvim predstavljanjem predsjednika "Asocijacije" Ismeta Bajramovica. Njega i citaoci Dana a i sira javnost vec dobro poznaju. Ovih dana je zauzet dresurom cistokrvnog lipicanera koji je pravo iz Sapca stigao na njegov ranc u blizini Sarajeva. Istovremeno, Celo svakodnevno ocekuje da iz Amerike stignu specijalno sedlo i ular za konja, "kaubojke" za sebe, kao i kadilak "reponja" i "Harley Davidson" za parenje ociju Sarajlijama. U medjuvremenu, Celo dotjeruje svoj prestizni cafe "Estradu", mijenja automobile, blago preferirajuci novog "Nissan patrola", kvarca se i opusta u solariju kod Emice i kao clan predsjednistva FK "Sarajevo" donira kupovinu baklji za "Pitare".

Ispovijesti i fotografije nasih sagovornika mozda vam pomognu da otkrijete dio odgovora na pitanje zasto generacije tinejdzera mastaju da jednog dana zauzmu Celino, Naserovo, Bakirovo, Zijino ili Hamdijino mjesto i zasto na hiljade najljepsih djevojaka trose i posljednje marke da bi kafu popile bas u lokalima u koje navracaju nasi sagovornici.