Bosanski barometar

Safa je sigurno jedan od najboljih bosanskih politicara. Prvo je, kao prvi bosnjacki, pa i prvi bosanski politicar, izasao u javnost sa kompletnom dokumentacijom o utrosku i posljednjeg dinara donacija i drugih sredstava kojima je obnavljan Mostar od kada je on na celu administracije. Nakon sto je stekao simpatije javnosti za tu neocekivanu transparentnost, Orucevic je govorom na zajednickoj dzenazi ekshumiranim zrtvama iz masovnih grobnica u Mostaru i ostalim podrucjima Hercegovine, zabiljezio jos jedan plus u svojoj politickoj karijeri.

Za razliku od reisa Cerica, koji se nije proslavio u svojoj nakani da zavodljivim recenickim akrobacijama skrije sitnicavost svoje vjerske poruke na dzenazi u Sutini, gradonacelnik Mostara jasno je porucio: "I u ovim najtezim trenucima moramo iznalaziti snagu da oprostimo i krenemo u izgradnju zajednickog zivota... Sa zlocincima ne mozemo i necemo obnoviti povjerenje. Svi oni imaju imena i prezimena i nemaju prava da se kriju iza svoga naroda. Niti ijedan narod ima pravo prikrivati odgovornost pojedinaca i bilo kakve ludjacke politike koju su provodili". Konkretizacija zlocina, poziv na oprost koji ne ostavlja mjesta ni za kakvu sumnju u casnost te namjere, odvajanje zita od kukolja, sve to preporuca prvog covjeka Mostara kao politicara ne samo ovoga trenutka, nego i kao politicara buducnosti. I ako koji bosnjacki politicar iz SDA struktura prvi zadobije povjerenje gradjana srpske i hrvatske nacionalnosti, onda je to gradonacelnik prelijepog grada na Neretvi.

Na dva razlicita skupa, jednom tuznom (dzenaza bosnjackim zrtvama genocida na mostarskom mezarju Sutina) i jednom radosnom (tradicionalni mevlud na vrelu Bune kod Blagajske tekije), reis Mustafa ef. Ceric i njegov zamjenik Ismet ef. Spahic nisu lijepo zborili. Zborili su ruzno. Na prvom skupu, bolnom ispracaju posljednjih ostataka ubijenih nevinih ljudi, zena i djece, prvi covjek IZ BiH uzeo je sebi za pravo da on odredjuje mjeru bosnjacke tragedije i kako se odnositi prema njoj, pa je tako porucio i ovo: "Moguce je osvetu savladati, ali nije moguce zlocin oprostiti". Sve do ovoga trenutka reis Ceric je u svojim javnim obracanjima govorio da se moze oprostiti ali da se ne smije zaboraviti. Ovo sad je korak dalje u redukciji religijske misije na zemlji. Cemu onda Medjureligijsko vijece sastavljeno od lidera bosanskih vjerskih zajednica ako ne zbog oprosta? Vrh Pravoslavne crkve je svojim aminovanjem zlocina, sustinski, davno napustio Bozju poslanicu, ali IZ, koja je sve vrijeme rata osudjivala zlocin i pozivala muslimane da ne unistavaju druge bogomolje, sada preko rijeci svog prvog covjeka poziva ne na nezaborav, nego na neoprastanje. Tako eventualno moze govoriti radikalno desno usmjereni vojni komandant ili politicar ekstremne desnice, ali vrhovni vjerski poglavar ne. On mora pozvati na oprost kao moralni cin i samo zazivati medjunarodne i nacionalne sudove da casno obave svoj posao glede optuzenih ratnih zlocinaca. Rijeci su mocno oruzje teologije. Treba obazrivo s njima. Reisov zamjenik, ef. Spahic, takodjer nije odolio Iblisovom izazovu, pa je preuzeo opasne vjerodajnice porucujuci masi okupljenih vjernika: "Pocasceni smo jer pripadamo najboljem ummetu i jedinoj ispravnoj Allahovoj vjeri"(!?). Ko to od svih zivih ljudi na zemlji moze na jednom javnom neznanstvenom skupu kazati kako je vjera kojoj pripada najbolja! To je moralna nizbrdica, to je neodgovorno i samo moze skoditi islamu kao svjetonazoru koji promice ljubav medju ljudima.

Raskorak izmedju neocekivano dobrih proslogodisnjih igara reprezentacije i haoticne situacije kakva vlada u strukturama nogometne organizacije traje vec mjesecima. Samo se cekao trenutak kada ce ovo neprirodno stanje konacno prouzrociti da i igraci koji brane boje BiH na terenu pokazu kakvi ih fudbalski funkcioneri vode. Petica koju je zbrda-zdola skrpljena bosanska ekspedicija primila u Argentini izbacila je na povrsinu sve prljavstine i sav diletantizam ljudi iz NS BiH. Reprezentacija bez selektora (koji i pored sjajnih rezultata neshvatljivo dugo trpi ponizenja od strane kompanjona Pusina - Musovic), sastavljena od igraca koji su se medjusobno upoznavali po holovima evropskih aerodroma, i koja nema odigranu niti jednu utakmicu punih sest mjeseci, trebala je, po logici stvari, primiti ne pet nego deset komada od jedne od najjacih svjetskih selekcija. A za sve nabrojano, opet, kriva je skupina ljudi koji vec godinama ljubomorno drze Savez pod svojom sapom, nedozvoljavajuci ikome iole sposobnom da mu se priblizi. Pritom, svoje neznanje i karijerizam skrivaju iza rezultata igraca, mada su Jusuf Pusina i njegova druzina najmanje zasluzni, recimo, za pobjedu nad Danskom na Kosevu. Umjesto organizacije serije prijateljskih utakmica u rezultatski pozitivnoj atmosferi, njihov najvisi domet je bila jadikovka za polomljenim stolicama nakon gradskog derbija u Sarajevu. Na zalost bh. nogometa, oni nisu u stanju shvatiti da je za put u fudbalsku Evropu potrebno nesto vise od jednog opremljenog stadiona.

Pokrovitelji izlaska bh. nogometnih klubova u evropska takmicenja iz UEFA-e napravili su najvecu medvjedju uslugu ovom sportu kada su, nekoliko kola prije kraja prvenstva, odlucili objaviti koji ce klubovi razigravati play-off u zapadnom Mostaru, odnosno Sarajevu. Namjerno ili ne, prepustili su balkanskom mentalitetu da rezira zavrsnicu sezone u fudbalskoj ligi veceg dijela Federacije. Pocela je nevidjena borba za cetvrto mjesto koje vodi na Kosevo, a u kojoj je bilo bitno samo imati bod manje od treceg, bez obzira sto je to u ostroj suprotnosti sa pojmom fudbala kao igre koja je smisao zivota za milione ljudi u svijetu. Tim koji je furiozno odigrao proljetni dio prvenstva i sa samo jednim porazom zasjeo na pomenuto cetvrto mjesto, "Zeljeznicar", nije odolio iskusenju da ne pobijedi nekoliko puta slabiju ekipu "Zmaja od Bosne" na Grbavici. Mucno je bilo gledati "Zeljine" profesionalce kako namjerno grijese, gube lopte i stoje po terenu, a jos mucnije slusati vjerne "Zeljine" navijace kako skandiraju igracima iz Tuzle. Medjutim, cast i postenje su na ovim prostorima davno izgubili cijenu, a u ovom slucaju su ustupili mjesto, izmedju ostalog, i strahu. (Ne)regularnost i sigurnosni aspekt pojedinih utakmica zavrsnice kosarkaske lige moguci su uzroci bjezanja od odlaska pod Bijeli brijeg, ali ni to nije pravo opravdanje. Skandaloznu igru prvotimaca "Zeljeznicara" i radovanje navijaca kada Tuzlaci u posljednjih pet minuta utakmice postizu dva gola, moze "opravdati" jedino to sto bi istu stvar napravili igraci i navijaci bilo kojeg drugog kluba sa ovih prostora. Balkan ostaje Balkan, a "Zeljo" cetvrti.

Nakon sto su Dani u svom proslom broju podsjetili javnost da se u ovoj zemlji jos uvijek prave dossieri "bezbjedonosno interesantnih licnosti", predsjednik SDP-a je promptno reagirao, upucujuci otvoreno pismo sefu drzave.

Tom prilikom Lagumdzija je zatrazio od Izetbegovica da "da nalog stranackim i drzavnim kreatorima i saradnicima zaduzenim za politicko-policijske aktivnosti da putem sredstava informiranja javnosti prezentiraju sve sto se nalazi u tzv. dossieru Zlatko Lagumdzija - ukoliko on postoji...".

Ciljajuci direktno na sebe, Lagumdzija je pokazao zavidnu dozu licne hrabrosti trazenjem javnog objavljivanja svoga dossiera, ali takav neocekivani zahtjev AID ne moze ispostovati. Ne moze, jer nasljednici "dugih koznih mantila" bi tako priznali da "male tajne velikih majstora kuhinje" uistinu postoje, ne samo kod Olivera Mlakara i Steve Karapandze vec i kod njih. S druge strane, Lagumdzija je pokazao i politicku zrelost, ne limitirajuci je cinizmom kao losom konstantom svoje licnosti, kada je u otvorenom pismu Izetbegovicu najavio da ce SDP, u slucaju preuzimanja vlasti, oblast politicko-policijskih dossiera zauvijek urediti u skladu sa evropskim demokratskim normama. Zivi bili pa vidjeli.

Odgovarajuci na Lagumdzijino pismo o tajnim dossierima, predsjednik Izetbegovic potvrdio je da u njemu cuci sklonost ka demokratiji. Istovremeno, lider SDA je svojim ponizavajucim odgovorom predsjedniku SDP-a, otkrio da u njemu cuci i nadmenost, kao i sklonost ka marifetluku. Iako je njegov seretsko-pucki odgovor prvom covjeku najvece opozicione partije u Bosni primljen sa simpatijama u dobrom dijelu carsijske javnosti, ipak je ocinsko pismo Zlatku prvoklasni primjer intelektualne i politicke neodgovornosti.

S indignacijom odbacujuci i pomisao da bi se On mogao baviti dossierima, Izetbegovic se izdigao iznad te necasne rabote i svisoka porucio profesoru Lagumdziji: "Primio sam Vase dugo pismo, ali moram priznati da ga nisam sasvim razumio". Nakon sto je ovako diplomatski tresnuo vodeceg SDP informaticara, Izetbegovic je u nastavku svog kratkog i efektnog pisma potvrdio da mu nije stran "problem sa rukama" Poncija Pilata: "Nikada se nisam bavio dosjeima, ne bih ih uzeo u ruke ni stipaljicama, gade mi se". Poznavajuci gospodina Izetbegovica, treba mu vjerovati da ne voli dossiere, da su oni s onu stranu njegove metafizike. Ali, kao predsjednik drzave ciju policijsku infrastrukturu lider jedne opozicione partije optuzuje za "podmetanja u biografiji", Izetbegovic je morao uznastojati da bez povrijedjene sujete, hladno i racionalno, odgovori na pitanja postavljena u Lagumdzijinom pismu. Kako to nije ucinio i kako se oko tog slucaja nije ocitovao ni gospodin Ademovic kao sef bosanske tajne sluzbe u tranziciji, javnost i dalje ostaje zbunjena: ima li Zlatko dossier ili ne?

Atmosfera koja se stvara oko zavrsnice kosarkaskog play-offa ne obecava sretan kraj ovog takmicenja, mada ostaje nada da ce se ukljucivanje klubova iz Hercegovine u prvenstvo BiH okoncati hepiendom. Medjutim, ono sto zabrinjava jeste navijanje publike u Sarajevu i Citluku, koje je, to se moze reci bez ikakve ograde, prevazislo sportsku strast i pretvorilo se u medjunacionalno suceljavanje sa ganganjem i pjevanjem. Ipak, nas u ovom slucaju primarno interesira Sarajevo.

Kada je u Skenderiji gostovala kosarkaska reprezentacija Hrvatske, navijanje publike, iako poentirano neukusnim skandiranjem "Gazi, gazi ustase", predstavljalo je trenutak ciste gradske srece, opcu katarzu zbog svih ratnih frustracija kojima je Bosna bila izlozena zbog neprijateljske politike Zagreba. Osjecalo se tada da to neukusno skandiranje nije bilo obojeno ocajnickom potrebom za mrznjom. Medjutim, aktualno skandiranje publike na utakmicama u Skenderiji nekako se otelo kontroli i sada prisustvujemo grupnoj proizvodnji mrznje, koja nije na talasima obicnog navijanja, koja nije ad hoc karaktera, vec se usancuje kao potreba gledalaca da upute jasnu politicku poruku. Sarajevu to ne treba, a ako glavni grad BiH udje u kontinuitet takvog navijanja, bit ce to znak da se desila strasna stvar: da se Sarajevo naviklo na nepostojanje drugog, da je skandiranje "Gazi, gazi ustase" sasvim prihvatljivo i legitimno... Ako je glavni grad BiH na putu da se svojim sportskim mentalitetom spusti na razinu jednonacionalnih sredina kao sto je, recimo, Citluk, onda je ovaj play-off bio suvisan, jer je producirao zatomljene strasti, tako nepotrebne u ovoj godini probudjene nade za Bosnu.

Cime je pokojni Gojko Susak "kupio" Jacquesa Kleina pa ovaj americki guverner Bosne gotovo svaku priliku koristi da bivseg Tudjmanovog ministra odbrane proglasi demokratom nad demokratama, politicarem kakvih u Bosni i Hercegovini nema niti ce jos zadugo biti? Klein to obrazlaze time sto je Susak uvijek drzao do obecane rijeci. Bacajuci u blato sve druge bosanske politicare, americki administrator je izbacio iz takta i Aliju Izetbegovica, kojega su na to, do sada, natjerali samo neki casopisi. Nakon Kleinovog intervjua Oslobodjenju u kome je jos jednom potcrtao kvalitet lika i djela gospodina pokojnika, predsjednik drzavnog predsjednistva odlucio je da javno odgovori Westendorpovom zamjeniku, etiketirajuci ga opravdano grubim rijecima. Samo su grube rijeci mogle oprati Kleinovu skandaloznu apoteozu bivsem gubernatoru Herceg-Bosne, s cijim su imenom na usnama razne Tute, Stele i drugi ubijali Bosnjake po Hercegovini i zatvarali ih u koncentracione logore. Zahtijevajuci od gospodina Kleina da ne namece kao demokratski uzor Bosnjacima njihovog osvjedocenog krvnika, Izetbegovic je na aroganciju visokog Amerikanca odgovorio s jednakom mjerom. Vecina Izetbegovicevih navoda su tacni, sem onoga o strancima kao tutorima. Htjeli mi to priznati sebi ili ne, nas narod voli strane tutore i vecina relevantnih istrazivanja to i potvrdjuje. Zasto je to tako, trebao bi se upitati i sam predsjednik Izetbegovic. Sve u svemu, Alija je bio dobar, Klein los, a sve se zavrsilo tako da je prije nekoliko dana Izetbegovic primio Kleina i da su se, kako navodi dnevni tisak, zadrzali u srdacnom i prijateljskom razgovoru.

dobar potez	los potez	onako
vrlo dobar potez	grozan potez
odlican potez	katastrofalan potez

	SAFET ORUCEVIC
	REIS DR. MUSTAFA EF. CERIC I NAIBU REIS ISMET EF. SPAHIC
	NOGOMETNI SAVEZ BiH
	NK "ZELJEZNICAR"
	ZLATKO LAGUMDZIJA
	ALIJA IZETBEGOVIC
	SARAJEVO
	ALIJA IZETBEGOVIC