Kada su me molili da u praktičnim tečajevima za mlade novinare govorim o tehnikama pravljenja novinskih intervjua, dio mojih izlaganja zadržavao se na situacijama kada sagovornik insistira na dostavljanju pitanja u pismenoj formi i pismenom odgovaranju na njih. Kolegama sam uvijek savjetovao da na ovakav način pravljenja intervjua pristanu samo iznimno i kao posljednju soluciju. Razlog za ovu sugestiju leži u nemogućnosti da novinar naredno pitanje formulira iz prethodnog odgovora svog sugovornika, što najčešće rezultira lošijim kvalitetom intervjua od onog rađenog u neposrednoj, verbalnoj komunikaciji.

Iako mi je poznato da Vi Vaše novinske intervjue bazirate uglavnom na principu unaprijed dostavljenih pismenih pitanja, to je i Vama, vjerovatno, zasmetala ograničenost ovakvog načina razgovora prilikom odgovaranja na moja pitanja za intervju koji je objavljen u prošlom broju Dana. Hoću da vjerujem da je to razlog zbog kojeg ste se odlučili na postupak meni nepoznat u historiji novinarstva: da Vaš stav formulirate kao konstataciju-pitanje i pripišete ga meni!

Pošto je Vaš glasnogovornik demantirao da ste navedeno napravili, pozivajući me da ukažem na taj dio intervjua, to ovom prilikom i činim. Dakle, nakon mog pitanja: "Je li osjećaj postepenog gubitka vlasti razlog sve češćih neodmjerenih kvalifikacija i uvreda kojima obasipate Vaše kritičare? Kada to čini Vaš kolega Tuđman, to ne predstavlja iznenađenje. No, ja sam šokiran Vama do skora nesvojstvenim načinom na koji ste diskvalificirali Halida Čauševića, naprimjer, zbog njegovih stavova iznijetih u intervjuu Danima?", i Vašeg odgovora, meni ste stavili u usta sljedeće "pitanje": "Ne znam na osnovu čega tvrdite da mi je sve bošnjačko strano, a sve nebošnjačko blisko i lijepo. Vaša tvrdnja je potpuno proizvoljna."

Gospodine predsjedniče, žao mi je što moram upoznati čitateljstvo da je prethodno "pitanje" Vaša izmišljotina. Doduše, ne i jedina, ali svakako najkrupnija među onima koju ste mi stavili u usta u formi pitanja. Ako ne govorim istinu, molim Vas da me svakako demantirate. Ali ne možete protiv logike: kako da komentiram Vaše odgovore koje mi u tom trenutku još niste bili dostavili? Kao što sam napisao u uvodniku na trećoj strani, ja sam otputovao prije nego što ste Vi redakciji dostavili svoje odgovore.

S obzirom da sam i ja, kao i Vi, pogođen limitima pismene komunikacije, to ću iskoristiti ovu priliku da sada prokomentiram dijelove Vaših odgovora.

Što se tiče Vaše ocjene da mi je "sve bošnjačko strano i ružno, a sve nebošnjačko blisko i lijepo", državnički nivo Vaše ocjene prepuštam javnosti. No, za razliku od reakcija osoba do kojih je meni stalo, ja ovom Vašom ocjenom nisam iznenađen. Naime, i bahati vlastodršci prošlog režima su me optuživali zbog nepripadanja njihovoj partiji i ideologiji. Doduše, umjesto izdaje bošnjaštva pripisivali su mi izdaju prošle države. Mada, moram biti pošten, nikada pritom u formi poziva na linč, kako ste to Vi učinili. Prema tome, optužbe tipa "ko se ne slaže sa mnom, taj je protiv naroda (države...)" već su davno prozrivene. Iako imam razumijevanja i poštovanja za dio Vaših političkih odluka, sretan sam da Vaša politika nije jedina bošnjačka politika, ma koliko se Vi upinjali poistovijetiti sebe sa čitavim bošnjačkim narodom.

Što se tiče Vaše ocjene da smo "uvrijedili hiljade hrabrih momaka koji su branili ovu zemlju", poštenije bi bilo da vlastito osjećanje ne krijete iza njih. Čak i oni hrabri momci koji se neopravdano jesu osjećali uvrijeđenim, prilaze nam i objašnjavaju da su shvatili koliko su izmanipulirani. Ko je sve vrijeme podržavao i štitio Mušana Topalovića Cacu, a zatim odobrio njegovo svirepo ubistvo? Ko je njegovo tijelo mjesecima držao na jednom gradskom smetljištu? Ko je začepio usta o ovom slučaju svim državnim funkcionerima? Ko je unaprijedio i zaposlio u Stranci demokratske akcije, vojsci i policiji Cacine najbliže saradnike, ostavivši na ulici obične, časne borce? Ko je, na kraju, da se "Vlasi ne dosjete", dozvolio organiziranje grandiozne Cacine dženaze, poslavši, upadljivo, na nju i svog sina? Kada odgovorite na ova pitanja, onda ćete i znati ko je istinski uvrijedio hiljade hrabrih momaka koji su branili ovu zemlju.

Odgovarajući na moja pitanja, rekli ste i sljedeće: "Ne pratim redovno vaše novine, ali bih vam, da ima vremena, mogao navesti pregršt vaših dijagnoza i prognoza u kojima ste potpuno mašili." Gospodine predsjedniče, moram reći da sam se nakon ove Vaše rečenice osjećao pomalo neugodno, ali ne zbog drugog dijela. Naime, prije svega pedesetak dana, na bajramskom prijemu koji ste organizirali za urednike medija, pred četrdesetak ljudi ste rekli da Dane čitate redovno, "od korica do korica, jer noću ne možete zaspati". Ako ne govorim istinu, molim Vas da me i za ovo demantirate. Što se tiče mojih prognoza, da ste se malo potrudili, vjerovatno bi Vam i pošlo za rukom da dokažete Vašu tvrdnju, mada zasigurno ne i frekventnost mojih promašaja. No, niste se trebali doticati Brčkog. Iako bih volio da ste u pravu Vi, a ne ja, Brčko se, zahvaljujući Vama, već nalazi u Republici Srpskoj, a zahvaljujući Vama (i Dodiku) tamo će i ostati. Ne vjerujem da to i Vama nije jasno, mada razumijem delikatnost Vaše pozicije koja Vas sprečava da otvoreno priznate poraz i narodu saopćite pravo značenje ezopovskog obrazloženja donesene arbitražne odluke ("Teret dokaza je na vlastima Republike Srpske").

Što se tiče Vaše uvrijeđenosti mojim pitanjem o ratnim i poratnim donacijama, kretanju novca, načinu trošenja... ona najbolje odslikava prirodu Vaše vlasti. To što Vi ne osjećate obavezu prema javnosti da odgovorite na ovo pitanje, razlog je skandaloznog ponašanja Vaših državnih namještenika. Nije li nedavno akademik Filipović optužen od strane Ministarstva vanjskih poslova za krađu bezmalo pola miliona njemačkih maraka? Umjesto krivične prijave, koja bi uslijedila u svakoj normalnoj državi na svijetu, odlučili ste se za blaćenje akademika Filipovića. Da li ste Vašom "milošću" prema Filipoviću zaštitili njega ili, pak, sebe i Vaše najbliže saradnike?

U svom odgovoru na isto pitanje rekli ste: "Prije dvije-tri godine iznijeli ste u vašim novinama priču da ja sina spremam za svog zamjenika i slične gluposti..." Gospodine Izetbegoviću, u intervjuu za Dane, broj 39, iz januara 1996. godine, postavio sam Vam sljedeće pitanje: "Nijaz Duraković javno priča da ste ga jednom prilikom u Ženevi pitali za mišljenje o Vašoj ideji da Vas naslijedi Vaš sin Bakir. Da li je ideja još aktuelna?" Kao što vidite, čak i da je navod o kojem je riječ izmišljen, njegov autor nisam ja. No, zašto "glupost i izmišljanje" pripisujete meni vidljivo je iz cjeline Vaših odgovora.

To što podmetanjem ocjenjujete spominjanje Vašeg sina, navodi me na pomisao da Vi stvarno mislite da javnost ništa ne zna o njegovoj moći i uticaju, unatoč činjenici da gospodin Bakir Izetbegović nikada nije obnašao državničke ili funkcije u izvršnoj vlasti. Da čitate "časopise" po kojima pljujete, znali biste da je Vaš sin "čudotvorac", skoro pa kao i Vi: dok ste Vi bili u stanju od predratnog mlinara napraviti glavnog armijskog logističara, a od sina mu vlasnika avioflote i ko zna čega još ne, Vaš sin je u stanju od prvog fočanskog izbjeglice napraviti "čudo bosanskog otpora": modernog kapitalistu, čije je "poslovno umijeće" (poput monopolističkog položaja u snabdijevanju Goražda i ispumpavanju desetina miliona maraka iz ovog grada) valjda razlog što se našao i u sastavu državne delegacije kada ste nedavno posjetili Katar.

Poštovani gospodine Izetbegoviću, kada ubuduće budem savjetovao mlađe kolege, i dalje ću im govoriti da je intervju svojevrsna viteška forma novinarstva i da nikada ne smiju zloupotrijebiti poziciju onoga koji bira način na koji će razgovor prezentirati javnosti. No, od sada ću im redovno skretati pažnju da nikada sebe ne smiju dovesti u poziciju da njihovo pridržavanje profesionalne etike bude zloupotrijebljeno od sagovornika.

Senad Pećanin