Ovo je dio obavijesti koju je potpisao predsjednik olovskog Općinskog savjeta Stranke za BiH Taib Gogić, uz opasku: "Nas pet vijećnika radimo na kolektivnom iseljenju u Ameriku." Doktor Haris Silajdžić, predsjednik Stranke za BiH, nema vremena da se bavi olovskim slučajem: prepravlja, kažu, sinopsis za film. Ukoliko Spielberg ne prihvati veliki bosanski spektakl iz Silajdžićeve filmske radionice, možda se kopredsjedavajući ozbiljnije pozabavi sudbinama osnivača svoje stranke: materijala i ovdje ima sasvim dovoljno za dobru filmsku priču. Istina, žanr je nešto drugačiji.

Na Harisovom putu
Taib Gogić je tipičan gubitnik Silajdžićevog političkog kockanja: jedan od osnivača SDA u Olovu, nakon prvih demokratskih izbora 1990. predsjednik općine, ostao je bez funkcije tokom rata zbog unutarstranačkih mimoilaženja da bi se na političku scenu vratio kao osnivač Stranke za BiH na ovom prostoru. Pošto je valjano obavio Harisovu misiju i zajedno sa ostalima priskrbio značajnu većinu Koaliciji, izgubio je upotrebnu vrijednost. Sad može gdje hoće: u politici više nema šta da traži, čak bi i GDS-u bio teret.

Na identičnom je principu Haris Silajdžić odradio pola Bosne: Zihniju Aganovića u Travniku, Mustafu Cerovca u Tešnju, Hamdiju Kulovića u Zenici, Munira Jusufovića u Brčkom, Abduselama Sijerčića Pelama u Goraždu... Aganović je ekonomista iz Jajca, također jedan od osnivača SDA, predratni član Patriotske lige, borac Sedme muslimanske, potom ratni predsjednik travničkog okruga. Nedovoljno savitljiv, nije prepoznao SDA sistem vrijednosti dajući prednost Armiji ispred stranačkih moćnika. Pometen je u velikom pospremanju SDA od prvoboraca tokom 1993. godine. Kada je čuo Silajdžića kako objašnjava svoju neopozivu ostavku (drugu u nizu) i razlaz sa SDA: "Radi se o monopolu odlučivanja u jednom uskom krugu ljudi", prepoznao se. I zakoračio Harisovim stazama. Vrlo brzo je izračunao koliko se preračunao, no već je bilo kasno: uspio se domoći Sarajeva, priznaje, "da se skloni od propitivanja izborne baze", i danas čuva svoje radno mjesto daleko od politike.

Mustafa Cerovac, predratni direktor "Pobjede" u Tešnju, proslavljeni ratni komandant OG Sedam-jug, vjerovao je u konkretne rezultate, herojsku odbranu prostora na kojem je komandovao i 106 uništenih oklopnjaka. Pokazalo se to kao strategijski kriva procjena: nije bio član SDA, što je, uz podatak da živi u miješanom braku, bio sasvim dovoljan razlog za smjenu sa komandnog mjesta. Završio je kao pukovnik u vrijeme kada su SDA komandanti brigada dobijali činove brigadira. Sklonjen je u hladovinu Generalštaba, na vlastiti zahtjev demobilisan, a podobnost za direktorsko mjesto u "Pobjedi" nije uspio dokazati ni kao jedini kandidat na konkursu. Poslanik Stranke za BiH u Skupštini Zeničko-dobojskog kantona samo najbližim prijateljima priznaje da je kasno shvatio da svi Harisovi putevi vode u SDA.

Hamdija Kulović, inžinjer metalurgije, predratni, ratni i poslijeratni direktor Željezare u Zenici, bio je prvi komandant Željezarskog, kasnije Trećeg bataljona 303. viteške brigade. Iako su ga Srbi na početku rata optuživali da je u Iranu kupovao oružje za SDA, zvanično se u Stranku upisao tek 1995. nakon što je konačno ozbiljno shvatio prijetnje tadašnjih općinskih stranačkih funkcionera kojima se dopadala ideja o klijanju zdravog krompira iz temelja željezarskog kompleksa. U Stranku za BiH prešao prepoznavši nešto što je trebalo biti ekonomski program. Danas u ostavci, jer sam ne može naći 50 miliona dolara za pokretanje proizvodnje u Željezari.

Munir Jusufović, predratni predsjednik Izvršnog odbora u Brčkom, ratni gradonačelnik, poslijeratni nezadovoljnik odnosom zvanične sarajevske vlasti prema Brčkom. U međuvremenu skinut sa izborne liste SDA. Zatim: Amira Bukurović, novinar, direktorica AB radija iz Visokog. U vrijeme njenog angažiranja na stvaranju tamošnjeg ogranka Stranke za BiH, radio je izgorio. Mnogi su tada te dvije stvari dovodili u vezu, iako je zvanična istraga eliminisala podmetanje požara.

Miljenik
I tako redom... Dvije su konstante koje prate Silajdžićevu jaku ekipu iz vremena nastajanja Stranke za BiH: kvalitet i nesuglasnost sa SDA. Istina, znatan je broj i onih koje je Silajdžić poveo sa sobom javno se razilazeći sa "državnim režimom koji kontroliše 99 odsto medija u BiH", kako je tada govorio. Muharem Cero, također jedan od SDA prvoboraca iz Viteza, bio je ministar u Silajdžićevoj vladi, baš kao i Faruk Smailbegović. Obojica su Silajdžićevu ostavku shvatili i kao svoju i podržali njegov novi projekat. Prvi je danas jedan od savjetnika u Silajdžićevom kabinetu, drugi se udomio na direktorsko mjesto u Unisu. Safet Halilović bio je na čelu Gradskog odbora SDA u Sarajevu i bez mnogo je dvoumljenja krenuo za Silajdžićem. No, za razliku od svih onih koji su u malim bosanskim čaršijama javno zagovarali novu Stranku za BiH dovodeći sebe nerijetko u vrlo (čak po život) opasne situacije - ekipa kojom je premijer u ostavci u Sarajevu bio okružen i kasnije je daleko lakše uspijevala da prati Silajdžićeve zaokrete, pa je daleko bolje i prošla.

Oni koji su pravili posao po provinciji - danas su gubitnici. Kada je prvi zanos prošao, većina ih se probudila svjesna da su sav svoj ugled (koji je u čaršijama bitan faktor opstanka i ostanka), znanje i imanje povjerili lijepim obećanjima sujetnog Silajdžića, koji, zapravo, nikada i nije bio opozicija. Samo je njegova pozicija u jednom času bila dovoljno klimava da se odluči na radikalan korak. Mada ima i onih koji tvrde da čak ni takvu odluku nije donio sam, već mu je bila namijenjena od strane predsjednika Izetbegovića, koji, kažu također zagovarači ove teze, Silajdžića dovoljno poznaje da njime uvijek može dirigovati.

Elem, zvanično je Bosna bila razlog što se Silajdžić na mala vrata vratio u SDA: istupio je, uoči samih prošlih izbora, kao najveći zagovarač ideje stvaranja Koalicije. Tako je nastao blok koji je pojačao SDA ućutkavajući, zapravo, njene najveće oponente na terenu. Kada je 12. decembra 1996. godine Haris Silajdžić postao kopredsjedavajući Vijeća ministara BiH, bio je to njegov povratak među odabrane Bošnjake. Samo su rijetki podsjećali na stanje deset mjeseci starije: bio je jedini krivac za sve što nije valjalo u BiH i Daytonu, imami su na džumama vazili o šejtanima s njegovim likom, a u Cazinu je dobio i demokratske batine. Ništa više nije bilo važno: Silajdžić se vratio tamo gdje je i počeo (kažu da se ubice redovno vraćaju na mjesto zločina), a najveće zasluge za ovaj čin predsjednika Izetbegovića pripisane su Safetu Oručeviću. Nekoliko večeri ranije u Predsjednikovom je stanu i donesena odluka o ovoj značajnoj kandidaturi.

Izetbegović je svakako vrlo bitno odredio Silajdžićevu političku sudbinu: još od prvih demokratskih izbora u BiH kada ga je lansirao kao aduta SDA. Bio je dugo vremena miljenik, pa čak i kada se sredinom 1993. Silajdžić zavadio sa SDA. Kod Predsjednika je zadržao svoje pozicije: sam Silajdžić njegovao je brižno takav odnos čak i nakon čitave plejade neopozivih ostavki. Izetbegoviću se dogodilo da ga pred kamerama javno izruži, Silajdžiću se nije omakla nijedna opaska na Izetbegovićev račun. Cjepidlake kažu: sem one izjave u kojoj se Silajdžić identifikovao kao neko ko ne puzi po minderima. No, prenaglašeni individualizam i nesklonost ka timskom radu dvije su ključne Silajdžićeve osobine koje su njegovi protivnici redovno umjeli iskoristiti.

Podržati Sijerčića ili ne?
Ono što se ne može a ne primijetiti: u toku gotovo jednogodišnjeg odsustvovanja Harisa Silajdžića iz vladajuće garniture, dešavali su se duboki SDA procesi u kojima su, s manje ili više pompe, politički sahranjeni gotovo svi njegovi protivnici. Ljuti Silajdžićevi neprijatelji pogubili su i pozicije i vlast i moć, i to - brzinom svjetlosti. Dame su dobile prednost: Amila Omersoftić prva je bacila rukavicu premijeru, da bi ubrzo za njim i ona postala otpisani SDA-ovac. Omersoftićevu je pokušao odbraniti Bakir Alispahić. Neprikosnoveni policajac to je prestao biti na izravan američki zahtjev: ni dva mjeseca nakon Silajdžića, Alispahić je izopćen iz Vlade ali i sa mjesta direktora netom osnovane Agencije za istraživanje i dokumentaciju.

Amerikanci su svoj zahtjev za smaknuće sa funkcionerske fotelje ponovili još jednom - adresa: Hasan Čengić, tada zvanični zamjenik ministra odbrane, nezvanično najmoćniji jastreb u SDA jatu i najjači Silajdžićev oponent. Početak sukoba SDA sa Silajdžićem obično je definisan vremenom kada je ozvaničen devizni račun sa kojeg je Čengić mogao uzimati pare, a tadašnji bh. ministar vanjskih poslova nije. No, ni jedno od ovih političkih udaljavanja nije prošlo bez domaćih aminovanja. Ozbiljniji analitičari skloni su tezi da se baš svako odigravalo uz prećutnu saglasnost samog predsjednika Izetbegovića. Ova je priča zaokružena kada je SDA mjesto kopredsjedavajućeg pripalo povratniku Silajdžiću koji se danas sudi pred Ustavnim sudom za ono u čijem je potpisivanju u Daytonu osobno učestvovao. I to je politika.

Uprkos njoj ili baš zbog nje - Silajdžić i dalje figurira kao najozbiljniji pretendent na nasljednički bošnjački prijesto. No, pojavila se jedna prepreka: Abduselam Sijerčić Pelam. Ovaj Goraždak, sa već ispričanom političkom pričom tako prepoznatljivom kada je o osnivačima SDA i Stranke za BiH riječ, nije pristao da ostane gubitnik. Odlučio je da progovori i sa samo jednim intervjuom postao personifikacija svih bosanskih, bošnjačkih i SDA problema. Isplivali su odjednom i koncepcijski, i finansijski, i rođački razlazi, a da bi radnja dobila filmski zaplet, protivnik Silajdžićevom vijećniku nije niko drugi već dokazani Silajdžićev suparnik iz čuvene porodice Čengić. U ovom slučaju, čak ni Silajdžić ne može ostati po strani niti primijeniti već okušani recept. Na sijelima koja organizira, po već tradicionalnom bošnjačkom običaju, u svome domu, traži odgovor na pitanje: podržati Sijerčića ili ne? Jasno mu je da od ove odluke dobrim dijelom zavisi i sam, no ono što mu nije jasno jeste kako će reagirati Izetbegović. Dalje odmotavanje goraždanskog klupka moglo bi srušiti Predsjednikov svijet ako se dokaže da Sijerčićeve optužbe imaju osnova, a jedno takvo rušenje ovoj i ovakvoj Silajdžićevoj politici ne donosi pobjedu. Zato je pred njim, konačno, jedna samostalna politička odluka.