Upravo se tako nedavno ponovo očitovao kardinal Puljić u jednom zanimljivom saopćenju, što ga je objavila sarajevska štampa.

U njemu iz kardinalova ureda obavještavaju javnost o tomu da je uzoriti gospodin primio predsjednika Hrvatskoga narodnog vijeća dr. Ivu Komšića sa suradnicima, te da su razgovoru prisustvovali dr. Pero Sudar, pomoćni biskup, fra Petar Anđelović, provincijal, i dr. Franjo Topić, predsjednik HKD-a Napredak. A razgovaralo se, kaže saopćenje, "o netom održanom Saboru Hrvata Bosne i Hercegovine, o novom ustrojstvu HNV-a i o sadašnjoj situaciji u BiH". Iz čudnovato aluzivno sročenog teksta moglo se odmah nazreti - kasnije su informacije to dodatno potvrdile - da je cijeli ovaj susret kardinalu imao poslužiti za neku vrstu pravdanja i naknadne afirmacije vlastite uloge u nekim prošlim važnim zbivanjima, za relativizaciju učinka HNV-a u njima, kao i za optuživanje "nekih novinara" za "jednostrano tumačenje i spekuliranja oko stava kardinala Puljića" prema posljednjem zasjedanju Sabora i HNV-a.

I sam spadam među te "neke novinare". (Vidi: Pobuna svećenstva, Feral Tribune, 16.2.1998.). U povodu pisma što ga Puljić uputio HNV-u, u kojem se izričito zabranjuje svećenicima da se politički angažiraju, potrudio sam se objasniti kako se on na taj restriktivni način uznemiri i posegne za zabranama samo onda kad se ukaže mogućnost da se neki svećenik politički angažira tako da to pomrsi račune HDZ-u. Od 1991. do danas to je tako notorno i do dosade evidentno, da se, izgleda, samo Vinku Puljiću čini kako se to ne vidi! To je sve. Sastavljač saopćenja trebao bi se, možda preventivno!, baviti tim i takvim kardinalovim pismima i istupima, a ne novinarskim tekstovima.

Kad čovjek ne bi imao prečeg posla i važnijih tema, bilo bi zanimljivo pitati HNV-ove sudionike sastanka kod kardinala slažu li se oni s interpretacijom razgovora iznesenom u saopćenju, pa ako se slažu, kako je moguće da vlastitu ulogu odjedanput vide tako neznatnom i malom, kako je opisano u saopćenju, a ako se pak ne slažu, zašto ne korigiraju javno to sa čime se ne slažu.

Toliko o tomu.

Šta Puljić kritizira?
U kardinalovu saopćenju ima jedna nota koja izaziva mnogo ozbiljnija pitanja. Nakon ponovljenog stava o apstiniranju Crkve od politike, tamo se kaže: "...njezina (Crkvina) je uloga biti kritička svijest i savjest u društvu te brinuti se za opće moralne vrednote i opće dobro svojih vjernika kao i svih ljudi. Crkva će i dalje podržavati one pojedince, organizacije i stranke koji promiču ne samo riječima nego i u praksi temeljna ljudska prava: pravo na dom, povratak svih na svoje, pravo na rad, pravo na slobodu vjere i jednakopravnost svih građana BiH i u ovim okolnostima posebno brigu za omogućavanje katolicima Hrvatima da ostanu u BiH. One koji budu radili protiv ovih principa, Crkva će i dalje prozivati i pozivati da odustanu od svojih neljudskih planova."

Kritička svijest i savjest u društvu - zar baš tako i zar baš sve to? Ovako se ozbiljne riječi ne izgovaraju i ovako teške obaveze ne preuzimaju olako. Da bi se moglo uopće pomisliti na sebe u ulozi kritičke svijesti i savjesti - mora se prije svega imati sposobnost i kulturu autokritičnosti. Katolička crkva uopće, ona u Hrvata posebno, a bosanska i pogotovo, s tom sposobnošću i s tom kulturom stoje veoma jadno. O tradiciji autokritičnosti da se i ne govori. Ta, gdje li je rodno mjesto tipskoga autoritatizma i smiješne dogme o nepogrešivosti! Roma locuta, causa finita! Papa i Vatikan tek započinju s nekom novom praksom, veoma oprezno i dozirano. U Hrvatskoj jedna čedna, ali neuobičajeno jasna Bozanićeva moralnodruštvena figura, ona o "grijehu struktura", kadra je gore od ikakvoga krvnoga, društvenoga, financijskoga kriminala potresti "Crkvu u Hrvata"!

Što tek reći za Crkvu u Bosni? Ne samo da nije dozrela ni do prvoga, najnižeg stupnja autokritičnosti, nego baš naprotiv, kritiku svojih postupaka proglašava neprijateljstvom i znakom mržnje, a na usta svojih prvih ljudi više puta javno je deklarirala stav da nije vrijeme kritizirati "svoje", jer to oni "drugi" mogu uzeti kao slabost ili zloupotrijebiti! Tako, kad se pokuša preciznije utvrditi što je do sada bilo predmetom demonstracije Puljićeve "kritičke svijesti i savjesti", ispada da su to, zapravo, samo islam, muslimani, "opasnost od islamizacije", kako on voli reći, i ništa i nitko drugi.

Problem je jednostavan i jednostavno nerješiv. Da, ima mnogo razloga da se kritički govori i upozorava na nedemokratske, suštinski nebosanske pa i protubosanske (zato i protuhrvatske) elemente u politici SDA i dijela bošnjačkih političara. Ali nikakva smisla, a bogme ni efekta nema ako se to radi s pozicije nesposobnosti za jednako principijelnu i glasnu kritiku "svojih". A pogotovo je smiješno i promašeno kada Puljić, kao čovjek vjere, zapravo i ne govori o stvarnim političkim opasnostima što dolaze od dijela bošnjačke nomenklature, nego o "islamizaciji" kao problemu. Ako je to uopće smislena upotreba termina, on može značiti samo jačanje vjere, vjerskoga pripadanja, prakticiranja vjere. Kakvu opasnost ili odbojnost u tomu može vidjeti čovjek vjere, makar i druge, ili upravo zato što je druge vjere? Smije li on, posve principijelno, o tomu misliti i govoriti kao o opasnosti?

Šutnja sarajevskog Kaptola
O sindromu "malograđanske i sentimentalne ljubavi spram hrvatstva", kao nesvjesnom, ali zato ne manje efektivnom obliku ordinarnoga nacionalizma, sve je znao i sve je napisao još prije sedamdeset godina Miroslav Krleža, ali što to vrijedi. Taj je, po njihovomu, "mrzio Crkvu", a ni Hrvat nije bio bogzna kakav.

Kada, pak, Vinku Puljiću njemačka štampa spočitne nacionalističke sklonosti i istupe, ili kad se pročuje da mu to isto pripisuje Madeleine Albright u svojim skorašnjim vatikanskim susretima, onda u sarajevskom Kaptolu nitko nema toliko kritičke svijesti i savjesti da to bar tehnički, bar hipotetički uzme u razmatranje, ako već ne i na znanje, nego se te opaske indignirano odbijaju. Valjda i oni svi "mrze Crkvu i uživaju u njezinu blaćenju". Liberali, masoni, truli zapadnjaci i prerušeni ljevičari!... - i tako stoljećima.

Brinuti se za opće moralne vrednote svojih vjernika - još jedna glavobolna problematična floskula iz Puljićevih repertoara, a u najtješnjoj vezi s prethodnom. Bilo bi vrlo potrebno vidjeti prethodnu eksplikaciju: što to kardinal zapravo razumije, sasvim konkretno i taksativno, pod općim moralnim vrednotama? Jer, i minuli rat, ali isto tako i godine nakon njega, ništa ne pokazuju u ogoljelijemu obliku od opće deformacije moralnih vrednota, kako Puljićevih tako i svačijih drugih, vjernika i nevjernika jednako. Ne znam može li se ikako drukčije brinuti za opće moralne vrednote svojih vjernika, nego jasnim, upornim, dosljednim, nepotkupljivim, pa i nemilosrdnim ukazivanjem na grešku i grijeh. A toga je u Puljićevih vjernika (po cijeloj vertikali - od najobičnijih do visoko rangiranih, o, osobito ovih potonjih) bilo i ima toliko da bi tu bilo posla napretek, dan i noć. Na posljednjemu zasjedanju HNV-a, koje Vinka Puljića toliko žulja (iako, uzgred rečeno, nije donijelo nikakvu realnu opasnost za postojeću hrvatsku politiku u Bosni), sasvim simbolično i retorično bilo je baš kardinalu postavljeno pitanje famoznoga počiteljskoga križa: ne bi li upravo njegova zadaća bila otići tamo i svojim ga rukama skinuti?

Takva su pitanja, naravno, enervantna i dosadna, i nitko ih ne voli. Ali, nije li takva sama priroda moralnih zahtjeva? Onaj tko kao vrhovni princip djelovanja proklamira moralne vrednote, nema pravo odmahivati rukom na njih kao na pretjeranosti i moralna cjepidlačenja i zanovijetanja. A ako se uporno o njih oglušuje, ili ih relativizira, kako je to Vinko Puljić redovito radio u vezi s najgorim stvarima koje su se događale među njegovim vjernicima (zatiranje tuđe vjerske baštine i svetinja, progoni, ubijanje i ulogorivanje ljudi druge vjere), onda gubi moralnu vjerodostojnost. To naprosto drukčije ne može biti. Fiktivni ili stvarni "mrzitelji" Crkve s time nemaju ništa.

Trivijalni interes
Već je prije negdje rečeno: zabranjujući svećenicima da se politički angažiraju hic et nunc, Vinko Puljić ne prepoznaje upravo presudni moralni moment i moment općeg dobra svojih vjernika kao i svih ljudi u neophodnosti promjene političke paradigme u Bosni i Hercegovini na predstojećim izborima. Time on daje svoj doprinos očuvanju statusa quo, koji ovu zemlju uništava na drugi način, gotovo isto tako efikasno kao i rat.

Jer, stvari stoje ovako: tko na izborima u rujnu ove godine dobije vlast u Bosni i Hercegovini, unići će s njome u treći milenij, jer će imati pune četiri godine. S obzirom na aktualnu političku ponudu i potražnju u ovoj zemlji, to zvuči zastrašujuće. Izgleda, naime, da su sve manje šanse da postojeća etnokonfesionalna politička shema, potpuno nesposobna da zemlju povuče u bilo kakav razvoj i napredak, bude zamijenjena nekom drugom - modernijom, efikasnijom, univerzalnijom. Nisu vladajuće etno-partije bogzna kako jake i politički konkurentne: naprotiv, one su bez ikakve vizije i programa, mrtve i nepokretne, a održavaju se samo na čvrstoj uzajamnosti straha i trivijalnoga interesa, te prešutne konjunkture političkih i vjerskih establishmenata, dok zemlja sve dublje tone u socijalni i civilizacijski mrak. Ali, prava alternativna energija, htjenje, znanje i volja - kao da se i ne naziru.

(Feral Tribune)