HAFIZOVIĆ: Mogli bi biti. U svakom slučaju, u odnosu na druge, mislim da bi ih se moglo svrstati u ponajbolje, ali kad kažem mogli bi biti, u tom slučaju uvijek otvaram perspektivu za to da oni treba stalno da rastu, jer musliman zapravo znači biti neko ko teži toj jednoj savršenoj praksi, jednoj totalnoj univerzalnosti. Musliman, zapravo, znači stajati u stavu svakidašnje životne ravnoteže i iz te ravnoteže onda možete obujmiti cijeli svijet. To se ne može u jednom potezu, ne može u jednom danu, ne može u jednom životnom vijeku, u ljudskom vijeku, u životnom vijeku čovjeka pojedinca, nego je to jedan složen, jedan dugoročan egzistencijalni proces, proces koji traje, koji nikada ne smije ni u duhovnom ni u fizičkom smislu da prestane.

DANI: Kako tumačite monopol Rijaseta Islamske zajednice kada je u pitanju odlazak tih koji bi mogli biti ponajbolji muslimani na hadž?

HAFIZOVIĆ: Oni, naravno, neće reći da je to monopol, ali čovjek iz svakidašnjice, naš obični čovjek je to tako nekako vidio. Meni se zaista desilo na više mjesta i u više prilika da čujem iz usta različito profiliranih ljudi gotovo jedinstvenu ocjenu. Svi smatraju da to jeste jedan ružan monopol. Čini mi se i samom da takav jedan napor i takav jedan pokušaj da se gotovo, da tako kažem, ediktom uvjetuje građanima muslimanima da izvrše jedan fars, jednu svoju vjersku dužnost, nije dobar. Mislim da je to stvar koja nimalo ne ide u prilog jednoj instituciji kakva je Rijaset. Mislim da je to nešto što će samo doći kao dodatno breme, kao dodatan teret koji će danas-sutra sve više pritiskati Rijaset i Islamsku zajednicu u njenom svakidašnjem radu. Štaviše, shodno nekim islamskim standardima koji su nikli iz same naravi islamske vjere, jedan takav postupak ne bi se mogao nikako opravdati. Kako u islamu ne postoje anateme, tako u islamu ne postoje ni edikti, ne postoji praksa, ne postoji institucija koja bi mogla opravdati nakanu da se neke stvari rješavaju snagom administrativne odluke. To kako ću ja ići na hadž, kako će uopće neko od muslimana otići na hadž, to je, doista, stvar tog čovjeka, svakog čovjeka pojedinca. Ono što Rijaset u tom slučaju treba da uradi je da osigura najprikladniji, pa i najjeftiniji način odlaska na hadž, obzirom na tešku egzistencijalnu situaciju u kojoj se mi danas nalazimo. A ko će posao tehnički završiti, to je najmanje važna stvar, to je nešto što ne bi trebalo da bude u nadležnosti Islamske zajednice, nego u nadležnosti ljudi koji bi to uradili na bolji način.

Hadž i saudijski diktator
DANI: Profesore Hafizoviću, iako je život poslije rata daleko od sreće i materijalnog blagostanja, nije li, u najmanju ruku, neuputno da veliki broj bosanskih hadžija odlazi da izvrši taj fars zahvaljujući parama jednog prononsiranog despota kakav je saudijski kralj Fahd?

HAFIZOVIĆ: To je stvar o koju se svako na neki način spotakne i to je nešto što nikoga ne ostavlja ravnodušnim. To je, otkako je taj način odlaženja na hadž ovdje postao nekom vrstom prakse, predmet kritike kod naših ljudi, nekad malo žešće, nekad malo blaže. Uvijek se postavlja pitanje otkuda jednom kralju, na kraju krajeva, novac. On jeste prvi čovjek, ali odakle mu toliki novac i odakle mu pravo da selektira ljude, da kaže - ove godine toliki broj tih i tih ljudi će ići na hadž. Mislim da je to jedna praksa koja je, doista, nešto što ipak nije najprimjerenije islamu. Ako već postoji takva praksa onda bi, vjerovatno, bila obaveza, evo, na Islamskoj zajednici, na Rijasetu, na drugim njegovim institucijama, da barem nekako, na jedan trijezan način, razrade strategiju slanja na hadž, da imaju, ukoliko ta praksa potraje duži niz godina, jedan dugoročniji plan, ali plan koji bi išao za tim da takovrstan odlazak na hadž zaista pripadne ljudima koji zadugo neće biti u situaciji da o sopstvenom trošku odu na hadž. Druga je stvar što ljudi inače postavljaju pitanje da li je taj hadž validan ili nije. To je nešto što u krajnjoj liniji ostaje u Božjem nadgledstvu.

DANI: Ali, o trošku saudijskog diktatora na hadž odlaze i mnogi javni ljudi Bosne, oni čija je odgovornost, zbog same vrste posla kojim se bave, velika. Neki od njih bivaju na taj način kupljeni i više nikada neće napisati riječ kritike kako protiv feudalne saudijske vlasti, tako i protiv domaćih vlastodržaca. Zar to nije bolno?

HAFIZOVIĆ: Bolno jest u svakom slučaju. I velim, to je praksa pred kojom smo mi još pomalo zatečeni, iako ona egzistira nekoliko godina. Ja mislim da je to nešto što se ne može samo u jednom vremenskom odsječku razriješiti. Cijelu tu stvar čovjek bi zaista morao elaborirati na teorijskoj razini. Ta elaboracija bi u sebe uključila brojne aspekte pa čak i one koji bi postavili pitanje samog moralnog karaktera, pitanje moralne naravi uopće jednoga takvoga čina. Mene je, recimo, pogodila takva jedna privilegija. Ja sam zaista imao sreće da budem jedan od hadžija '94. godine. Naravno, bio sam jako iznenađen, sve je to došlo jako brzo i ja sam to iskoristio, ali ni u jednom momentu ta privilegija me nije navela na pomisao kako bih ja od tog momenta trebao prestati govoriti o nekim stvarima, pa čak i o tome, o toj praksi. Velim, ako ta praksa postoji i ako postoji nakana da ona dugoročnije egzistira, onda bi zaista trebalo u dobroj mjeri razmisliti kako i na koji način da ona bude uozbiljena.

Šta je to vehabizam?
DANI: Iz Saudijske Arabije je stigla i jedna nova interpretacija islama koja je sada u žiži javnosti, taj famozni vehabizam. Ja bih Vas zaista molio da nam date jednu znanstvenu interpretaciju vehabizma i da na neki način odredite njegovu poziciju u Bosni?

HAFIZOVIĆ: O vehabizmu se u zadnje vrijeme kod nas puno govori. To pitanje se iznova aktualizira, tim prije što ta vrsta pojave sve više provaljuje u naš svakidašnji život. Odmah da na početku ustanovimo: vehabizam je stanoviti selefizam. Kažem, stanoviti, zato što selefizam, zapravo, u načelu znači tradicionalizam. To je jedno tradicionalno mišljenje ili gibanje, jedan misaoni tok koji ide za tim da stalno kod pojedinca muslimana i kod muslimanskog naroda razvija svijest o njegovim izvorima. To je, dakle, jedan tradicionalizam koji nas vazda nastoji nekako vezati i držati uz naše duhovne izvore, uz korijene. Vehabizam je, kažem, stanoviti selefizam zato što postoje i drugi obzori kod selefizma, postoje druge škole, drugi tokovi koji na jedan drugi način i kroz neke druge moduse također pokušavaju istu vrstu svijesti razvijati kod muslimana. Vehabizam je, načelno govoreći, jedan, hajde da kažemo, interpretativni tok, iako je to za sami vehabizam prejak naslov. Njega je teško porediti sa drugim interpretativnim tradicijama islama i drugim misaonim tokovima. Vehabizam ne može biti isto što i sunizam, još manje može biti isto što i sufizam, na kraju krajeva, što i šiizam. Svaki od ovih tokova treba respektirati, svaki ima svoje sadržinsko pokriće iza koga leže vijekovi sasvim relevantno napisane literature. Dakle, vehabizam je zapravo jedan misaoni tok koji se utemeljio negdje koncem 17. i početkom 18. vijeka. Njegov duhovni rodonačelnik je Muhammed 'Abdulwahab, stanoviti reformator, porijeklom iz Saudijske Arabije. To je čovjek koji je revnovao, čak, ja bih rekao, jednoj vrsti redukcionističkih ideja, u tom smislu, što je želio muslimanski narod, muslimansku zajednicu, muslimane uopće, vezivati uz te primarne izvore ali pod uvjetom da muslimani uvijek ostaju kod svojih izvora i da nikad ne nastoje ni na koji način, znanstveno, teorijski i sl. posredovati i odmišljati te izvore. Ja za vehabizam kažem da je, uvjetno rečeno, interpretativni tok koji nema svoju literaturu, koji nema svoga mišljenja, jedan duhovni tok koji zaista zagovara krajnje reduciranje čovjeka kao pojedinca i muslimana kao zajednice.

DANI: Šta su duhovni temelji vehabizma?

HAFIZOVIĆ: Vehabizam, de facto, kao fenomen počiva na nekoj vrsti političke nagodbe između već pomenutog Muhammeda Ibn 'Abdulwahaba i rodoslovnika današnje kraljevske dinastije Sauda. Oni su se naprosto nagodili da u novoj državi koju su pokušali uspostaviti i na kraju je i uspostavili, ravnomjerno podijele nadležnosti: da politička vlast pripadne toj porodici Sauda, a što se religijskih poslova i religijskog života tiče, to će biti u nadležnosti Muhammeda Ibn 'Abdulwahaba i, kasnije, njegovih sljedbenika. Preraspodjela na neki način i dan-danas funkcionira u Saudijskoj Arabiji i možda još negdje drugdje u nekim drugim dijelovima muslimanskog svijeta, tamo gdje se vehabizam uspio nametnuti kao jedina religijska praksa.

DANI: Je li vehabizam magistralni religijski tok u Saudijskoj Arabiji?

HAFIZOVIĆ: To je, rekao bih, jedini tok. Sad, je li on magistralan, to je druga stvar. Teško bi bilo reći da je magistralan. Zašto? Magistralan je onaj tok koji je u svojoj sadržinskoj nutrini vrlo bremenit, vrlo raskošan, to je tok koji u sebi fokusira raskošnu literaturu, to je tok koji u sebi ima jedno prepoznatljivo duhovno rodoslovlje. Vehabizam to nema. Nakon Muhammeda Ibn 'Abdulwahaba, koji je napisao knjige što se u povijesti muslimanskog mišljenja izučavaju kao stanovita interpretativna literatura islama, mi nemamo nekog relevantnog autora koji bi mogao eventualno produbiti, proširiti, domisliti ideje Muhammeda Ibn 'Abdulwahaba, ideje za koje ja mislim da su u poređenju sa drugom muslimanskom literaturom više nego osrednje. To su ideje koje su, na kraju krajeva, polučile neke svoje duhovne rezultate koji se mogu sažeti u jednu misao. Vehabizam je redukcionizam. Jer, ako vi, a meni se to desilo '94. godine na hadžu, tragajući za literaturom koja tamo funkcionira, ne nađete ništa relevantno što bi mogli kupiti i ponijeti kući, jedino što možete poslije takvog iskustva zaključiti jeste to da je vehabizam više jedno ideološko usmjerenje negoli škola mišljenja. To je neki moj stav i ja bih mogao možda nekom drugom prilikom dati dodatnu argumentaciju.

Havina odjeća
DANI: A otkuda sklonost, haj'mo reći, kod jednog dijela bosanske mladosti da prihvati takvo jedno redukcionističko, arhaično učenje?

HAFIZOVIĆ: Pazite, kad čitate ove intervjue sa ljudima koji su bili i valjda još uvijek jesu bosanski muslimani, ali se sad radije predstavljaju kao pripadnici tog selefističkog vehabističkog pokreta, možete primijetiti kako oni svoju predvehabističku muslimansku poziciju smatraju nekom vrstom grijeha i njihove neupućenosti u islam. Oni su tek progledali onog časa kad su se opredijelili za vehabizam! Ono što vehabizam u svojoj propagandi promiče jeste to kako je on jedini autentični predstavnik islama, što je nonsens. Ne samo da takvo što vehabizam za sebe ne može tvrditi, nego nijedan interpretativni tok u islamu ne može sebi priskrbiti tu privilegiju. Kao što, recimo, ne možete povući znak jednakosti između islama i sufizma, ili islama i šiizma, ili bilo kojeg drugog duhovnog gibanja u islamu, jednako tako tu vrstu znaka jednakosti još manje možete povući između islama i vehabizma. Islam je duhovna zbilja. To je naše duhovno tlo pod nogama. To je, hajde da kažemo, i duhovni i fizički čokot iz koga se onda izvija i razvija ono što zovemo univerzalnim muslimanskim genijem. Ne možete vi jedan vehabizam poistovijetiti sa islamom. Ne možete vi poistovijetiti horizontalu i vertikalu. To su dva različita polja. Ne možete ono što je produkt ljudskog genija poistovijetiti sa onim što je produkt samoga božanskoga genija.

DANI: Ali, profesore Hafizoviću, kako se moglo desiti da najrigidnija interpretacija islama tako naglo i neočekivano prodre u bosanski islam? Molim Vas da kao vrstan znalac ove problematike kažete treba li žena u islamu biti pokrivena ili ne? Treba li žena po Kur'anu da vidi ili ne vidi?

HAFIZOVIĆ: Ne samo da žena treba da vidi, čovjek musliman uopće treba da vidi, jer musliman, evo, ne dijeleći ga na muško i žensko, musliman kao takav treba da gleda, treba da ima i fizičku i duhovnu bit. Nažalost, cijeli razgovor o ženi u islamu gotovo se svodi na neke krajnje efemerne stvari, recimo, kao što je to pokrivanje. A što se baš tiče tog famoznog pokrivanja, nužno je kazati da Kur'an najprije preferira jednu posebnu vrstu odjeće, a to je duhovna odjeća kao najbolja odjeća. Kada je u pitanju kultura odijevanja u islamu, to načelo ide u prvi plan. A što se tiče fizičke odjeće, način na koji bi se muslimanka trebala odijevati se najbolje prepoznaje u instituciji namaza. Tako kako muslimanka staje pred Boga, takva može da ide i napolje. Ako njeno otkriveno lice može da vidi Kabu, ako može u namazu žena muslimanka da stoji otkrivenog lica i zbori na neki način s Bogom, ja ne vidim što bi to ijedan čovjek naše svakodnevnice ovdje ili negdje u svijetu bio svetiji pa da bi žena muslimanka onda trebala pred njim da pusti veo, da pusti nikab, da pusti to platno ispred očiju kako ne bi gledala svijet. Na kraju krajeva, ja tu nekad budem malo ciničan i kažem, budući da je Kur'an univerzalna objava, da on onda u sebi fokusira i sve pretpovijesne i povijesne vijekove, pa i ono povijesno razdoblje u kome se javio i u kome je djelovao poslanik Adem. Šta to znači? Vi u Kur'anu, između ostalih kazivanja, imate i kazivanje o Ademovom Džennetu ili Raju. Kad tražite neke potanke podatke vezane za način njihovog odijevanja u tom periodu i u takvom jednom okolišu, onda kažete kako je Hava bila u Džennetu odjevena: imala je jednu pregaču od smokvina lista. Svako danas ima priliku da vidi smokvu i da vidi kakav je njen list. Dakle, dva smokvina lista, jedan sprijeda i jedan straga. Tako je bilo, da budemo banalni. Ako je Hava u Džennetu mogla takva biti, šta fali da žena muslimanka sasvim otvorena pogleda i lica danas hoda ulicama, pristojno odjevena kao kad hoće da klanja. Zar to nije dostatno, zar to nije nešto što temeljito korespondira sa naravi islamske vjere. Nastojanje da se ženi muslimanki zatvore oči i da se ona naprosto pokrije tako da ne vidi svijet, smatram stanovitim ekstremizmom.

Zakovanost i napredak islama
DANI: Kada bi napravili jedno putovanje kroz vrijeme, otišli do Muhammeda a.s. i pozvali ga da bude gost ovog umirućeg stoljeća, šta mislite, bi li on nosio kravatu i oblačio se npr. kod Versacea?

HAFIZOVIĆ: Ja pretpostavljam da bi, jer je poslanik islama, sudeći po njegovim riječima i djelima, prema njegovom životnom stavu u onom vremenu, na neki način bio moderan čovjek. Bio je čovjek čija riječ i čiji ukupni životni stav sasvim korespondiraju njegovom vremenu. Na kraju krajeva, poslanik islama je poticao iz aristokratskog kruga. Dabome da se kaže da je on bio i pastir, ali u svetoj povijesti, u svetim tekstovima to ima jedan drugi simbolizam, jedno drugo značenje. To je nešto što više udara na jedan duhovni dignitet kojeg imaju svi, ili preko kojeg se prepoznaju sve glasonoše riječi Božje i prije Muhammeda a.s. Smatram, dakle, da njegov ukupni životni stav i Objava koju je donio, svjedoče o islamu kao religiji čiji duhovni izvori sa svojim univerzalnim porukama mogu biti učitani u svaki vremenski čas. I ne samo da mogu, nego moraju. Iskonski sveti zakoni moraju biti u skladu sa vremenom, moraju razumjeti to vrijeme. Na tragu takvih standarda koji se crpe iz Kur'ana i Poslanikova hadisa u šerijatskom pravu je izvedeno i pravilo koje kaže da se zakonima vremena primjeravaju stanoviti religijski zakoni.

DANI: To je velika vrijednost islama, ali nažalost, najmanje se primjenjuje među muslimanima. Naime, upravo tamo gdje sunce izlazi i gdje je islam rođen, dakle, na Istoku, imamo suton slobodnog mišljenja, potpuno zakovane zakone koji su možda imali smisla prije 1.000 godina, ali danas sramote muslimane. U čemu je problem? U muslimanima ili u islamu?

HAFIZOVIĆ: Naravno, problem ne može biti u islamu. Svi problemi se uglavnom mogu pojaviti kod muslimana, ili među muslimanima. Ni svi muslimani nisu isti. Postoje muslimani različitih podneblja. Postoje muslimani koji pripadaju različitim mentalitetima. To je paradoks da je upravo na izvoru islama islam zakovan, umrtvljen, reduciran do kraja, nekako zaleđen u jednom vremenu, u jednoj kulturnoj i povijesnoj tradiciji. Mislim da je problem u mentalitetu ljudi koji tamo žive, što ne znači da je taj mentalitet bogom dat tako da se ne može razvijati i da nije mogao duhovno, kulturno i u svakom drugom smislu rasti. Drugi razlog zašto je taj mentalitet ostao u duhovnom smislu riječi, da kažemo, patuljast, je upravo u jednoj doktrini kakva je vehabizam. Narav te ideologije je takva da ona ide za tim da čuva izvore, da ti izvori, naprosto, na neki način ne teku dalje, da se konzerviraju onakvim kakvim jesu.

DANI: To je nešto zbog čega islam pati, pati na Zapadu, pati u Bosni...

HAFIZOVIĆ: Nije tu krivica u islamu. Islam, takav kakav jeste, ponuđen je i drugim podnebljima i doživio je u tom interpretativnom smislu strahovit napredak. Sjetite se nekadašnje Andaluzije ili muslimanske Španije. Vi znate da je tamo bila grandiozna duhovna kultura, do te mjere raskošna da je ona i danas, i bit će još zadugo, predmet kulturološkog propitivanja, kako ljudi u islamu, tako i onih koji dolaze iz drugih kulturnih, civilizacijskih i religijskih krugova. Jedino je na svom izvorištu islam ostao, na neki način, zakovan. Kad sam rekao da je problem u tom mentalitetu, ja ću to ilustrirati jednom činjenicom. Naime, u prvim razdobljima muslimanskog mišljenja postojao je veliki strah od toga da li da se uopće tumači kur'anski tekst ili Poslanikov hadis, ili da se ne tumači. Jedan nevjerovatan, gotovo nerazumljiv strah je bio prisutan i ljudi obično u prvom, pa i u drugom stoljeću nisu htjeli o tome da razmišljaju, već su taj duhovni pothvat Kur'ana i hadisa prenosili onakvima kakvi jesu. Tek prva mišljenja, prva novija tumačenja tradicije u islamu krenut će u nekim drugim geografskim prostorima, ali ne na tlu Saudijske Arabije. To je i danas, na neki način, ostalo tako, taj, da kažemo, sindrom. Jedan, ne mogu reći urođeni strah, ali strah koji nije nikada de facto prevladan nekako je na tim prostorima i danas ostao da vlada. I danas jedan takav fenomen kao što je vehabizam radije pristaje uz činjenicu - dajte da čuvamo izvore ne pokušavajući da ih na bilo koji način tumačimo, ne pokušavajući da temelje poruke izvučemo iz izvora i da ih učitamo u ovo vrijeme. Možete li neko razdoblje povijesti čuvati za sva vremena? A intencija je, zapravo, ta.

Bog nije diktator
DANI: Jeste li zadovoljni ijednom islamskom državom u današnjem svijetu?

HAFIZOVIĆ: Naravno da nisam, s obzirom na ono što ja mislim da bi islamska država trebala biti. Ono što se danas u stanovitom smislu tu i tamo u islamskom svijetu pokušava zvati islamskom državom gotovo da nije ni embrio onoga što islamska država treba da bude. Mislim da se islamska država ne može realizirati a da se prethodno ne odmisli jedna strategija kako i u kom smislu ta islamska država treba da se utemelji, kako da se razvija i kako da se dovrši u nekoj svojoj sadržini.

DANI: Prihvatate li egzistenciju onih ideja u Bosni koje su s onu stranu Boga, koje hoće da kažu: Bog je mrtav?

HAFIZOVIĆ: U svakom sučaju da, zašto da ne. Svaki čovjek ima nešto što se zove njegovo osobno ljudsko dostojanstvo, njegova sloboda, korpus njegovih pojedinačnih građanskih prava, prava za koje se svako zalaže, prava bez kojih neće biti demokracije, za koju još ne znamo šta je, ali, vjerovatno, i demokracija na neki način može biti sinonim za ono što danas zovemo nekom idealnom državom u kojoj će cijeli ljudski rod biti sretan, ne samo muslimani ili samo kršćani, već cijeli ljudski rod.

DANI: To mi liči na savršenstvo, a ja svako savršenstvo doživljavam kao izgledni, pa čak i izvjesni totalitarizam.

HAFIZOVIĆ: Iz ove naše svakidašnje perspektive to tako jeste. Za Boga se kaže da je savršen, ali Bog ipak nije diktator, nije apsolutista. Možda ja na to suviše romantičarski gledam kao teolog, na osobit način ljubeći Boga ne mogu da mu vidim mahane. Ako je Bog pojam savršenstva onda znači da u njemu ne stanuje bilo koja vrsta jednoumlja. Pa i Poslanik je rekao da je različitost u mišljenju milost.

DANI: Neke muslimanske nacije, ako pogledamo njihove političke sisteme, izbacili su iz svoje prakse taj Poslanikov hadis.

HAFIZOVIĆ: Nisu svi. Neki su ga zaboravili. Neki za račun jedinstva, ali to je klasično jednoumlje na koje bi se sigurno i Poslanik stresao. Za račun toga jednoumlja su ga zaboravili, ali hoću reći da taj Poslanikov hadis koji je naprosto aksiom, u toj jednoj idealnoj državi kojom bi ravnalo savršenstvo, ne bi izgubio na snazi. Taj aksiom ne bi bio nepoželjan, naprotiv, on više ne bi bio aksiom u teoretskom smislu riječi, to bi već bio aksiom koji bi bio pretočen u neku vrstu aktivnog, egzistencijalnog ethosa. Ta različitost u mišljenju bi bila jedna snaga zahvaljujući kojoj bismo mi uopće egzistirali kao savršeni. Odavde, sa ove vremenske distance, iz ove svekolike naše nesavršenosti, uopće je taj ideal teško pojmiti.

Vještičije jaje
DANI: Da li je SDA kao stranka na vlasti politički instrumentalizirala islam? Preciznije rečeno, da li je novi moral u Bošnjaka, koji se manifestira inflacijom tzv. vjere na folklorističko-političkoj ravni, iskreni izraz slobodne volje bosanskih muslimana ili, pak, zloupotreba vlasti?

HAFIZOVIĆ: Današnja politička zbilja i kod nas u Bosni i drugdje nije oslobođena sindroma instrumentalizacije, pa se tako i vjera instrumentalizira u političke svrhe. U Bosni je to prisutno na jedan intenzivniji način, svi je upražnjavaju, ne samo SDA. SDS je, na kraju, Boga proglasio Srbinom, do te mjere je dakle taj sindrom instrumentalizacije otišao. Sve političke stranke, osobito one koje imaju najviše političke moći, a to su vladajuće stranke, taj fenomen upražnjavaju onako kako im se dopušta. Ja mislim da ta pojava inače nije dobra. U više navrata sam govorio da će političari i teolozi, kao i cijeli narod s kojim rade, svaki u svojoj domeni, biti sretniji ako tog sindroma instrumentalizacije bude što manje. Dovoljno je druge nesreće da bismo na taj način pokušavali da uspostavimo tu vrstu svadbenog veza koji nikad neće donijeti dobroga potomka. Ni u fizičkom ni u duhovnom smislu. Ja tu obično upotrebljavam jednu metaforu, kažem iz tog veza se obično zametne vještičije jaje, a to jaje nikad ne prijeđe u fazu embrija i nikad ne završi sa konkretnim ljudskim obličjem nego prije vremena provali u svijet. Mislim da smo mi to u dobroj mjeri mogli vidjeti ili osjetiti. Naravno, to uvijek može biti puno gore i tragičnije ukoliko se ustraje na takvoj vezi. Ja mislim da bilo koja politička stranka, danas je to SDA, sutra to može biti neka druga bošnjačka stranka, može i bolje i punoljetnije i savršenije funkcionirati, a da se toliko ne vezuje za jednu, recimo, vjersku zajednicu, ili obratno. Pa ne treba, valjda, nijednoj vjerskoj zajednici dodatni legitimitet mimo onoga kojeg joj Bog daje! Ne treba, valjda, taj legitimitet tražiti kod političara, u političkoj partiji.

DANI: Ali, ja bih rekao da je vladajuća bošnjačka politička stranka u dobroj mjeri instrumentalizirala islam u najbjednijem političkom smislu. Vi ste ne jednom kazali da je danas problem u Bosni taj što se teolozi bave politikom, a političari vjerom, što je SDA i potvrdila izbornim sloganom - "u svojoj vjeri, na svojoj zemlji".

HAFIZOVIĆ: Da. Naravno, ja se tog stava ne odričem. Ja i dalje tako mislim. Još uvijek traje vrijeme konfuzije, još uvijek ovdje stvari nisu na mnogim razinama riješene, na ključnim razinama nisu bistre, još uvijek vlada vrijeme neke smušenosti. Još se ovdje ne nazire jedna sretnija perspektiva unutar koje bi se mogao desiti izlazak iz ove totalne krize u kojoj se mi nalazimo. Istina, to o čemu pitate je manir, možda još uvijek u manjoj mjeri, ali to je još uvijek manir kod naših vjerskih dostojanstvenika i političara. Političari, valjda u nedostatku nekih konstruktivnijih političkih vizija, radije pribjegavaju nekim vrijednostima koje više pripadaju polju religije. Onda se takvim vrijednostima razmahuju, a teolozi, da li iz razloga svog višegodišnjeg odsustvovanja iz javnog života ili iz nekih drugih razloga, na kraju, zašto ne reći i to, možda i iz razloga neposjedovanja neke autentičnije teološke vizure, radije pribjegavaju razmahivanju onih vrijednosti koje više pripadaju polju političkog. To je gotovo jedan univerzalni obrazac i univerzalni manir koji važi za političare i vjerske dostojanstvenike ma iz koje političke strukture i religijske forme dolazili. Kod Bošnjaka se to, u nekoj mjeri, malo više koristi negoli kod drugih. Ja, naravno, kad kazujem takve rečenice, govorim to iz razloga što mislim da bi bilo vrijeme da se prestane s tim, pa da svako počne raditi to za šta je pozvan da radi. Dakle, kada govore kardinal Puljić ili reis Cerić ili neko treći, onda bi to što govore najprije trebalo biti utemeljeno na primarnim religijskim vrelima.

DANI: Da li SDA ima utjecaja na Islamski fakultet?

HAFIZOVIĆ: Vjerovatno da ima. Islamski fakultet ipak je jedna strateška obrazovna institucija u bošnjačkom narodu i nije nevažno kako ta ustanova funkcionira. Vjerujem da SDA nije indiferentna, nije im svejedno kako funkcionira taj fakultet, ko tamo i šta radi. E, sad, da li je taj utjecaj izravan ili neizravan, s obzirom na najnoviji ustav Islamske zajednice koji je otprilike stvoren tako da Fakultet islamskih nauka više ne prepoznajete kao autonomnu ustanovu, to je pravo pitanje. Nekad je fakultet imao autonomiju, sada je nema ni u jednom procentu. On je pod totalnom jurisdikcijom Rijaseta Islamske zajednice...

DANI: A Rijaset pod totalnom jurisdikcijom SDA...

HAFIZOVIĆ: E, sad, odnos između Rijaseta i ove najmasovnije političke partije Bošnjaka je takav kakav jeste. To svako može vidjeti i ne može se poreći da utjecaj ne postoji. Da li je on izravan ili neizravan, to je stvar procjene.

Rušdi i kazna za grijeh
DANI: Jeste li čitali Salmana Rušdija?

HAFIZOVIĆ: Da. Čitao sam Djecu ponoći i, naravno, ne znam kako bi čovjek odolio da ne pročita i njegove Satanske stihove koji su izazvali buru na svjetskoj razini.

DANI: Kakav je Vaš stav o ovom piscu, njegovom djelu i, naravno, ubistvenoj fetvi ajatolaha Homeinija?

HAFIZOVIĆ: Salman Rušdi je, možda, u neku ruku, zaista jedna tragična figura, jedna tragična muslimanska osoba koja je uradila to što je uradila. Žao mi je. On je musliman, bilo istinski musliman ili musliman samo imenom. To, naravno, nije stvar moje procjene niti bilo koga drugoga. To je stvar između njega i Boga. Bog najbolje zna u kojoj mjeri je on musliman. Nije mi žao što je napisao jedno takvo štivo kao što su Djeca ponoći ili neka druga djela, ali mi je žao što u takvom jednom štivu kao što su Satanski stihovi kritiku nije upravio na svakidašnju muslimansku praksu, jer u domenu misleće tradicije islama ne postoji ništa što se ne može kritizirati. U toj sferi ne postoji ništa sveto da se može kazati to je tako i to ne smije trpjeti nikakve kritike. Međutim, Salman Rušdi je ipak pokušao da kritizira temeljni duhovni autoritet islamske vjere, poslanika Muhammeda a.s. koji nije običan čovjek, to je čovjek u kome je fokusiran jedan osebujan božanski fluid, to je osoba koja je rasla u okrilju božanske volje, kako se to kaže u tom našem teološkom vokabularu. Dakle, Rušdi je kao musliman dotakao ono što je najsvetije i što ipak izmiče kritici. Jer, pazite, vi možete recimo kritizirati Muhammeda kao sina Abdullahova, ali kritizirati ga kao Poslanika Božjeg, kritizirati ga u tom identitetu, znači kritizirati Boga samoga. Dakle, kritizirati nešto što je nadnaravno, nešto što izmiče svakoj vrsti ljudske prinadležnosti. Da je Rušdi slučajno kršćanin, pa da je o Poslaniku napisao to što je napisao, to ne bi bilo ni prvi ni posljednji put. Na Zapadu je punih šest vijekova pisana literatura koja je dolazila iz pera najviših crkvenih velikodostojnika u kojoj su se na krajnje bezobziran način vrijeđale sve temeljne vrijednosti islama, svi duhovni autoriteti muslimana. Naravno, nikad nikome u muslimanskome svijetu nije palo na pamet da izda tu vrstu fetve. Neko ju je mogao izdati, ali ta vrsta fetve ne bi bila obavezujuća, jer se takva fetva može provesti samo nad nekim ko je musliman, jer musliman nema pravo da vrijeđa svoje svetosti, a da nekažnjeno prođe. Prema šerijatskim propisima musliman mora podnijeti kaznu za svoj grijeh. Nemusliman može i goru uvredu da iznese, ali vi nematu tu snagu da protiv nemuslimana iznesete jedan takav edikt kakav je ova fetva.

DANI: Ali, otkuda pravo ajatolahu Homeiniju da "odapne strijelu"?

HAFIZOVIĆ: Druga je stvar ima li Homeini legitimitet da to uradi ili ne. To je sasvim druga situacija. Rušdi kao musliman tu vrstu kritike apriorno ne može da razvija, on može da kritizira npr. ashabe, može da kritizira razne autore u muslimanskome svijetu, može da kaže - ovaj teolog Objavu nije baš najbolje promislio ili nije na najbolji način profilirao osobu Poslanika, dakle, za sve ono što je plod ljudskoga mišljenja - otvoreni smo za svaku moguću vrstu kritike - ali, što se tiče onoga nadnaravnoga u islamu, musliman tu prema šerijatskom zakonu ne može da izriče kritiku. Može je izreći, ali onda zaista mora biti kažnjen. Druga je stvar da se treba postaviti pitanje autoriteta koji treba da izrekne fetvu. Je li to Homeini koji je u Rušdijevom slučaju to i bio ili je to trebao biti neko drugi, e, to je do muslimanske uleme, oni tu moraju dati neki relevantan odgovor. S druge strane, Homeini je objavio fetvu koja na kraju nije ni provedena.

DANI: Da, ali je čovjek živi kao ukleti pas...

HAFIZOVIĆ: To je sve nepovoljno, ali imate jednu drugu situaciju koja opet ilustrira krajnju netolerantnost. U kršćanstvu vam ne smije pasti na pamet da kritizirate biblijski tekst, da kritizirate crkvenu predaju ili crkveno učenje, dakle ključna vrela kršćanstva. Međutim, šta se tamo dešava? Imate, recimo, slučaj Leonarda Boffa (latinoamerički teolog oslobođenja koji se zalagao za socijalno-revolucionarnu ulogu Crkve, op. a.) koji čak nije ni kritizirao Crkvu, a osuđen je na godinu dana šutnje, pa je morao ići Papi da položi račun za svoju misao koja je, uz to, konstruktivna. To je bio pokušaj da se u jednome vremenu na nov način osvijetli i objasni jedan biblijski tekst. To je za svaku pohvalu. Drugo, imate slučaj Bonhoffera koji je zagovarao tzv. areligiozno kršćanstvo. Nije Boga htio izgurati iz društva, on je samo želio da napravi neki sretan spoj između onoga što je Augustin zvao božjom državom i onoga što Hervay Cox zove sekularnim gradom i sekularnom državom. Htio je da to pomiri. Samo zato što je tu vrstu sinteze pokušao praviti, što je pokušao da promiče jedan novi teološki profil u smislu teologije areligioznog kršćanstva, on je odrobijao 20 godina zatvora i tu su, naravno, crkven krugovi kumovali da on dobije takvu kaznu. Sve do Hansa Kinga, što je najnoviji slučaj, koji je jednom blagom kritikom pokušavao da iznova vrednuje cijelu kršćansku povijest, i vrednujući je, on, naravno, nije mogao mimoići Crkvu kao temeljnu instituciju. Crkvenom učiteljstvu se učinilo da je on sebi malo previše slobode dopustio i oni su ga anatemirali, makar je na drugom vatikanskom koncilu donesena odluka da više nema anatema i isključenja.

DANI: Sve je to prokleto tačno, ali Salman Rušdi nije teolog, već pisac koji ne mora robovati nikakvom autoritetu...

HAFIZOVIĆ: Čovjek je pisac, njemu niko nije zabranjivao da piše. Ali, on je kao musliman, pa čak samo i u načelnom smislu, posegnuo za nečim za čim nije smio. Ne zato što se to Homeiniju ne sviđa, nego zato što šerijatski zakon to ne dopušta. Imate kur'ansko pravilo - nema prisile u vjeri - ali, kad se neko već nađe u svojoj vjeri, sasvim dobrovoljno, bez nagovora, tad on snosi potpune konsekvence za svaku vrstu uvrede koju uputi na račun temeljnih duhovnih autoriteta. Kur'an je Božji dar, to je riječ Božja. Poslanik, profiliran snagom takve riječi, na neki način je Božja svojta. Postoji nešto što pripada nebu. Mogu li ja, imam li ja to pravo kritizirati? A imam tako jedno široko polje da kritiziram, toliko predsjednika država, naprimjer. Kamo sreće da je Salman Rušdi napisao jedno djelo u kome je mogao da iskarikira sve vladare u muslimanskom svijetu. To bi puno više koristilo muslimanima. Ovako, uvrijedio je sve muslimane. Nije uvrijedio Poslanika. Može li se glasonoša riječi Božje uvrijediti, može li se Boga uvrijediti? Ne može, činjenica je da se uvrede uvijek nama vraćaju u lice. Druga je stvar ko je fetvu trebao donijeti. O tome treba diskutirati.

Intervju s Rušdijem
DANI: Da li bi Vi kao glavni i odgovorni urednik časopisa za filozofiju Znakovi vremena, čiji je izdavač Naučnoistraživački institut "Ibn Sina", objavili intervju sa Salmanom Rušdijem?

HAFIZOVIĆ: Kako da ne. Bih u svakom slučaju, potpuno svjestan odgovornosti, jer sa njim se može razgovarati i o mnogim drugim stvarima, možemo razgovarati i o Satanskim stihovima, možemo razgovarati... bilo bi zanimljivo ako bi on bio do te mjere otvoren da nam kaže kakvi su motivi njega vodili kod pisanja romana. Možda bi i bio neki red čovjeka saslušati na miru - šta su to bili temeljni poticaji, šta su bili temeljni motivi da on napiše jedno takvo štivo. Na kraju krajeva, on je izjavljivao da zapravo se nepravedno optužuje za nešto što nije uradio. Ovamo mu je kritika priricala to da je on uvrijedio Poslanika, a on je tvrdio da mu to uopće nije bila namjera. Hiljadu i jedan razlog da se s čovjekom nakon sve te bure na miru porazgovara i ako čak i jest učinio to što kritika misli da jest, da bude otvoren i kaže šta su bili njegovi motivi, šta ga je na to navelo.

DANI: Možda Vam jednoga dana ja ponudim intervju sa Rušdijem?

HAFIZOVIĆ: Ja to ne bih odbio.

DANI: Hvala Vam lijepo, uživao sam u razgovoru.

HAFIZOVIĆ: Hvala i vama.