Ne znam za druge, ali meni je vazda bila ambicija da jednog dana završim na Penziji. Tamo su bili najodaniji navijači, oni koji su patili privatno i nikad nisu pripadali beslovesnom navijačkom tijelu. Na Penziji su sjedili "Željini" prvoborci, heroji mnogih "Željinih" poraza i nekoliko pobjeda, ljudi koji su bili enciklopedija "Željine" istorije, plus Pimpek. Oni su dolazili na treninge "Želje" i stručnim okom procjenjivali talent, govoreći jedan drugome: "Dobar je mali." Kad bi "Željo" igrao na strani, šetali bi po Stadionu "Grbavica", u francuskim kapicama i mantilima (i bez ikakve sumnje, sa odijelom i kravatom ispod mantila), sa tranzistorima u rukama, analizirajući situaciju na tabeli. A situacija bi, manje–više, uvijek bila ista – "Željo" tavori u sredini tabele. Lako je bilo navijati za "Zvezdu" ili "Juventus" ili "Sarajevo". Oni su uvijek imali para i uvijek su imali kupljene igrače. Navijati za "Želju" bio je izbor koji je značio navijački život pun razočarenja i nervoze, ali je značilo i odanost i lojalnost koja nije bila zasnovana na profitu. Nastranu svi veliki "Željini" igrači (Švabo Osim, Škija Katalinski, Žvaka Baljić), meni je "Željo" uvijek bio Josip Čilić, čovjek koji je igrao za "Želju" kao da mu je to posao (kao što i jeste bio), znajući da mu nikakva naročita slava neće dopasti – čovjek koji je jednom dao gol kola sa četrdeset metara u devedesetku i kad su ga pitali da opiše proces koji je doveo do tog remek– on je rekao: "Meni sjela, ja je hekn'o." Čovjek kojeg su na treninzima i utakmicama, pred kraj karijere, zvali imenom "Faraon".

Penzija, pekara na Kovačima, Olimpijski muzej, tim redom, su mi bili najbolniji građevinski gubici u ratu. Kad je Penzija izgorila, ukinuta je mogućnost učestvovanja u oralnoj istoriji "Želje" i kreativnom vrijeđanju protivničkih igrača, sve pod stare dane. I još se pored Penzije sve ostalo promijenilo – Željo je sasvim drugi tim, a ja zadnjih šest i kusur godina živim u Chicagu, gradu koji je donedavno bio bez fudbalskog tima, a kamoli Penzije.

Ali i to se, srećom, promijenilo, eto nekidan. Prva utakmica odigrana kod kuće "Chicago Firea", fudbalskog tima iz grada Chicaga, privukla je 36.000 gledalaca na stadionu "Soldier Field", na kojem je 1994. počelo Svjetsko prvenstvo. Etničko– kulturna struktura bila je lijepo komplikovana: ljudi sa meksičkim i brazilskim zastavama; iza mene grupa Argentinaca; sa desne strane tročlana bosanska porodica (majka se smiješi čitavo vrijeme i koluta očima, jer joj je malo neprijatno, budući da sredovječne žene ne idu na utakmice u Bosni); ispred mene dva laufer–Bosanca u kožnim jaknama koji izgledaju kao privatnici, iako su vjerovatno na državnoj pomoći, dijele pljosku sa nekim (vjerovatno) Meksikancima; pored terena orkestar bubnjeva koji udara ritam sambe, a onda im se priključe neke lijepe žene, pa onda Bosanci dijele dvogled sa Meksikancima; tu je i američka porodica iz predgrađa sa dvije plavokose curice koje vjerovatno igraju fudbal u školi; grupe poljskih mladića, sa poljskim zastavama pošto "Chicago Fire" ima tri poljska reprezentativca u timu; negdje na zidu iza zadnjeg reda stoji zastava sa natpisom: "No human being is illegal" ("Nijedno ljudsko biće nije nezakonito"), što se odnosi na hajku na imigrante, kako zakonite, tako i nezakonite. Svi smo mi na južnoj tribini, gdje su karte najjeftinije – 10 USD. Dobili smo "Tampa Bay" 2:0, ali izgleda da ćemo još neko vrijeme tavoriti u sredini tabele – a naročito je dobro što se ovdje ne ispada iz lige. Ja još uvijek čuvam kartu sa te utakmice i zamišljam kako ću se za trideset godina hvaliti nekome kako sam bio na prvoj utakmici "Chicago Firea", što bi me u Sarajevu bezbeli kvalifikovalo za Penziju, za šta su ovdje male šanse. Jebiga, jedna je Penzija, ali ja sad živim ovdje i imam domaći tim za koji navijaju ljudi kojima sam sličan i koji žive u mom komšiluku. Poruka ovog teksta, dakle, je: Da bi čovjek mogao živjeti pristojan život, mora imati domaći tim, jer bez domaćeg tima ne može biti Penzije.