Bosanski barometar #73

To da je Jacques Chirac dokazani prijatelj BiH, tvrdnja je o kojoj bi se moglo diskutirati. No, da je nakon posljednje posjete BiH, Sarajlijama, u najmanju ruku, manji prijatelj, sad je već neupitno. Komentari Sarajlija koji su 7. aprila ujutro krenuli u bajramske posjete porodicama, prijateljima ili, jednostavno, u šetnju gradom, najbolji su dokaz tome. "Ako je i od prijatelja, previše je", tek je najblaža konstatacija ljudi koji su pokušavali probiti još jednu sarajevsku blokadu. Glavni grad BiH blokiran je svaki put kad u posjetu državi dolazi neko iz svijeta. Gradski prijevoz stane, ulice budu zatvorene i očišćene od automobila, masa pješaka koji se nađu na trotoaru samo neupućenim djeluje kao špalir za dragog gosta. Dobro, to je, valjda, sudbina glavnih gradova država čija je vlast zaražena svijetlim tradicijama pokreta nesvrstanih. Međutim! Ako je Chirac, kao i svaki dokazani prijatelj, odlučio da kvari praznik svom domaćinu Izetbegoviću (zaista, šta bi se dogodilo kad bi Izetbegović izrazio želju da Chiraca posjeti za Božić?), zašto su u svoje prijateljstvo upetljavali Sarajlije? Nisu li u kalendar morali pogledati i ljudi iz francuskog, a mnogo prije njih i ovdašnjeg, domaćeg protokola!? U diplomatiji se ovakve stvari vjerovatno zovu skandalom ili, najmanje, gafom. U stvarnom životu koristi se neki drugi, mnogo manje diplomatski rječnik.

Radi se, ustvari, o katastrofalnom potezu u paketu: Ministarstvo vanjskih poslova BiH ugovorilo je, a državni protokol organizirao posjetu francuskog predsjednika Jacquesa Chiraca Sarajevu upravo za prvi dan Bajrama. U cijeloj priči pitala se, naravno, i francuska strana, ali... Gosti se, sasvim sigurno, ne bi uvrijedili da im je skrenuta pažnja na samo jedan detalj: stranom državniku neophodno osiguranje napravit će haos na sarajevskim prazničnim ulicama. Uza sve ono što državi i gradu može donijeti posjeta političara Chiracovog kalibra, organizatori cirkusa morali su voditi računa i o štetama. Tu su domaćini apsolutno podbacili! I uopće nije problem u tome što je Sarajevo preživjelo još jednu blokadu, a zlobnici predlagali da glavni grad malo preseli u Zenicu, Tuzlu, Mostar ili Banju Luku. Problem je u tome što je interes nečega tako apstraktnog kao što je država, stavljen iznad interesa nečega tako konkretnog kao što je građanin. I nema tog protokola i te diplomatije koja može dokazati ispravnost takvog reda vrijednosti. A sve je moglo biti riješeno dogovorom sa Francuzima: pa ti famozni diplomatski kodeksi i jesu tek zbirka dogovora o lijepom ponašanju, i prema gostu, ali i prema domaćinu! Osim toga, državni protokol BiH očito je zaboravio onu tako jednostavnu i običnu sitnicu: zašto bi Francuzi, na kraju krajeva, cijenili naše običaje, našu kulturu, historiju, religiju, nas same, ako to nećemo mi!?

"Desnim krošeom me je udario Ivica Pinjuh, zamjenik glavnog urednika filmskog časopisa Sineast. Bilo je oko 00.40 sati, na Obali Kulina bana. Pao sam na tle, nekoliko trenutaka sam, valjda, bio bez svijesti", izjavio je novinar Dževdet Tuzlić nakon što mu je pomenuti filmski kritičar pokazao šta znači kada se sila argumenata zamijeni argumentom sile. Pinjuha je, navodno, pogodilo to što je Tuzlić u Tribini čitalaca Oslobođenja bacio jedan kritički pogled i, bukvalno, svega u jednoj rečenici, jedva spomenuo list koji Bimbo uređuje. Suma sumarum, Tuzlićevo lice završilo je u prašini Obale Kulina bana iz prostog razloga jer ne misli isto kao i poznati univerzitetski radnik i bokser. Da li to znači da bi dejstvovala hladna i topla oružja da je, ne daj bože, Tuzlić na stranicama Oslobođenja, na profesionalnoj osnovi "razvalio" Pinjuhov način razmišljanja? Ostaje pitanje: do kada će se u ovoj zemlji slijediti mračni i primitivni nagoni koje su neki ovdašnji "intelektualci", izgleda, naslijedili iz prošlog sistema kada je svako onaj ko nije mislio i pisao "kako treba" dobijao po gubici? Možda poređenje Pinjuhovog krošea sa nedavnim žestokim polemikama među književnicima ili novinarima nije umjesno, ali je fakat da, bez obzira na nivo ispoljene netolerancije, ni jedna od tih polemika nije završila fizičkim obračunom na ulici. Izgleda da Ivica Pinjuh uvodi neke nove/stare navike u kulturu "dijaloga" u Sarajevu.

Nakon ukidanja njihovog monopola na učešće u Privremenoj izbornoj komisiji, Robert Barry je vladajućima strankama još jednom pokazao na što je sve spreman. Poslije višemjesečnih i neuspješnih natezanja pri uspostavljanju Skupštine općine Srebrenica, Barry je odlučio da Skupštinu, jednostavno, ukine i osnuje Upravni odbor, koji će odsad nadzirati ovu nekadašnju zaštićenu zonu. U poređenju sa malokrvnim Robertom Frowickom, koji bi ili pustio na volju SDS-u i radikalima ili našao neko rješenje gore od toga, Barry izgleda kao pravo osvježenje. U vrijeme kada u Srebrenici vlada anarhija i kada ni poslanici Koalicije nemaju pravu sigurnosnu zaštitu, ovo je skoro jedini pravi izbor. Njegov odbor će biti sastavljen od devet ljudi: četiri Bošnjaka i četiri Srbina, koje će po svom nahođenju izabrati entitetski premijeri, i međunarodnog upravitelja. Istina je, doduše, da je Koalicija CD BiH, koja je u lokalnoj skupštini imala 24 poslanika, a SDS i SRS zajedno 20, prošla najgore. Ali, tako joj i treba. Jer, igrati se politike, napuštajući skupštinsku salu na prve taktove "Bože pravde", minirajući sjednice na taj način, upravo je ono što je šovinistička srpska linija htjela od njih. Bošnjaci mogu povratiti Srebrenicu jedino pametnim i sofisticiranim potezima i političkim driblinzima koje četništvom zadojeni trenutni vladari ovog grada neće moći prokužiti.

Svađa unutar HSS-a BiH dostigla je tačku ključanja na sjednici Izborne skupštine ove stranke na kojoj je za novog predsjednika izabran Ilija Šimić. U danima pred ovu sjednicu putem medija trajao je, za ovu stranku, neočekivan i nesvakidašnji sukob na relaciji između bivšeg v.d. predsjednika Stanka Sliškovića i dijela stranke koji je on nazvao "satelitima Ive Komšića". Samog Komšića Slišković je optužio da dovodi bh. Hrvate u zabludu "predstavljajući se velikim provoditeljem Dejtonskog sporazuma i svojevrsnim hrvatskim Dodikom". Uslijedila je paljba iz svih oružja na bivšeg v.d. predsjednika koji je, "u celofanu", etiketiran kao "protagonista uništavanja HSS-a" (Komšić), kao čovjek koji HSS trpa među ultradesničarske organizacije (Dubravko Lovrenović), a završni udarac zadao mu je Dragan Vikić sa javnom optužbom da ga je podmićivao nudeći 200.000 DEM. Jedini problem za posmatrača zbivanja u najjačoj opozicionoj hrvatskoj stranki je što mu, ni nakon posljednje sjednice, ništa ne može biti jasno. I Slišković i Komšić su poznati javnosti kao deklarirani protagonisti probosanske politike. I umjesto da im osnovni cilj bude borba za ukidanje monopola HDZ-a na predstavljanje bh. Hrvata te artikuliranje programa kojim će pridobiti biračko tijelo, oni su ionako mali broj Hrvata koji su glasali za njih dodatno zbunili međusobnim trvenjima. Tipično bosanski.

Kada nekoga izaberete za gradonačelnika onda očekujete da će u najkraćem mogućem roku taj "dečko koji obećava" istinski početi upravljati Gradom. Ali, avaj! Novi šef Sarajeva niti upravlja bosanskom prijestonicom, niti sopstvenom administracijom. Čovjeku je trebala bruka vremena da sebi i "svojima" nađe prostor za stolovanje, pa ima smisla postaviti pitanje koliko će mu trebati vremena da nađe i prostor za djelovanje. To bi, je li, trebao biti naš glavni grad, ali kompetencije gospodina Rasima su toliko jadne i čemerne da se već sada mirne duše može reći kako je SDA zajebala cijelu međunarodnu zajednicu, opoziciju i svog političkog partnera HDZ. Pristala je na konstituciju Grada, kako bi se, navodno, sačuvao urbani duh Sarajeva, što je vrhunska podvala jer je duh Sarajeva i dalje ostao kantonalni. Kanton sve odlučuje, Kanton ima pare, Kanton ima moć, Kanton je SDA... A Rasim? Šuti. Šuti njegov inžinjerski duh, šuti duh bivšeg federalnog ministra, šuti duh rođenog Sarajlije dok se grad "odgrađuje" a njegova časna, gospodska funkcija reducira na najbjedniji protokol, protokolarčić takorekuć.

Gospodin Gačanović, da ne bi ostao u historiji gradonačelnika ovoga grada upisan malim slovima, morao bi se pobuniti protiv proklete kantonalne prakse koja hoće da gospodari sarajevskim vazduhom i sarajevskom zemljom, ne dvojeći nijednoga trenutka kako je gradonačelnik tek puka lutka na koncu, marioneta njihovog budžetskog carstva. Ne usprotivi li se svom sopstvenom minimiziranju, utrt će put za definitivno preseljenje ove važne i prestižne institucije na ahiret.

Premijeri dva bosanska entiteta, pod budnim okom međunarodne zajednice, koja voli njihov naglašeni pragmatizam, obećali su svojim biračima, a onda to obećanje osnažili vlastoručnim potpisima, vozove. Onomatopeja huhu, huhu, huhu trebala bi uskoro postati zaštitni znak Sarajeva, Zenice, Doboja, Tuzle, Banje Luke, Mostara i inih bosanskih gradova koji na kraju grada raspolažu sa željezničkim stanicama. Aminujući novu bosansku željezničku korporaciju, premijeri Dodik i Bičakčić obećali su da će ta korporacija zaista i djelovati, što bi predstavljalo istinski integristički doprinos hiperdecentraliziranoj i hiperdevastiranoj bosanskoj privredi. Hoće li tako zaista i biti, opet, u dobroj mjeri, ovisi od dvojice entitetskih premijera. Edhem Bičakčić i Milorad Dodik bi, vrlo je moguće, da nije bilo rata i okolnosti zbog kojih su zaplivali u političke vode, danas surađivali kao uspješni privrednici, što daje nadu da njihov potpis na stvaranje prve bosanske korporacije nije standardni balkanski trik.

Predstavnici najviše izvršne vlasti u dva dijela BiH će svojim čestim kontaktima, kao što to kaže federalni premijer, "raščistiti teren za funkcioniranje državnih organa". To, naravno, te organe neće učiniti odmah boljim i korisnijim, ali će, primjerice, uspostaviti normalan (za sada samo) komercijalni željeznički saobraćaj. Uspostavom te prve javne korporacije u BiH te najavama uspostave korporacija u oblastima energetike i telekomunikacija, probijen je led u još jednom dijelu Daytona koji nije proveden.

Završne utakmice Kupa BiH u košarci po prvi put su održane na tzv. dijelu Federacije sa hrvatskom većinom, u Čitluku. Na finalni turnir plasirale su se ekipe tuzlanske "Slobode", sarajevske "Bosne", "Brotnjo" iz Čitluka te "Široki" iz Širokog Brijega. Trijumfirala je ekipa "Širokog", što za neupućene predstavlja prvorazredno iznenađenje, ali košarkaši ovog kluba, uz podršku frenetičnih navijača, pobjedama nad "favoritima" iz Sarajeva i Tuzle ovjerili su vizu za Evropu i najavili dolazak kvalitetnih evropskih ekipa u dvoranu niklu na hercegovačkom kršu. Ipak, čini se da je nadmetanje košarkaša bilo pomalo u sjeni očekivanja u vezi sa organizacijom mini-turnira, pogotovo njegovim sigurnosnim aspektom. Međutim, izvještaji i izjave košarkaških radnika te atmosfera koju prenose dnevni listovi idu u prilog otrcane fraze da je pobijedio sport. Naime, domaćini u Čitluku su se dobro potrudili da sve liči na pravi državni turnir. Utakmice je pratilo po 2.500 gledalaca, svi prateći elementi ovog zahtjevnog turnira funkcionirali su besprijekorno, pa se košarkaškim radnicima iz zapadne Hercegovine mogu uputiti samo pohvale. Ovaj turnir uveo je hercegbosanske klubove u Federaciju pa se možemo nadati da će Zapadnohercegovački kanton prestati biti kolonija susjedne Hrvatske, barem u košarkaškom smislu. Posebno značajan momenat u čitlučkom turniru je što je razbijen monopol ekipa iz Sarajeva i Tuzle u predstavljanju bh. košarke. Oni će izvući možda najveću korist iz svojih osrednjih rezultata bolje se pripremajući za završnicu prvenstva. Jer, ako ima kvalitetnijih, zašto zatvarati oči pred tom činjenicom.

dobar potez	loš potez	onako
vrlo dobar potez	grozan potez
odličan potez	katastrofalan potez

	JACQUES CHIRAC
	DRZAVNI PROTOKOL
	IVICA PINJUH BIMBO
	ROBERT BARRY
	HRVATSKA SELJACKA STRANKA BiH
	RASIM GACANOVIC
	BICAKCIC I DODIK
	KUP BiH U KOSARCI