Brcko, kao sto je poznato, u Daytonu nije pripalo Federaciji. Istina, nije ni Republici Srpskoj, bar ne definitivno. Zato novoizabrani lideri manjeg bosanskog entiteta upravo vode politicku ofanzivu sa samo jednim ciljem: zadrzati Brcko u RS-u i nakon 15. marta kada bi arbitar Roberts Owen trebao konacno razmrsiti posavski cvor.

Ostane li strateski najbitniji bosanski grad u sklopu srpskog entiteta, bit ce to dokaz da je arbitrazni proces, dogovoren zadnje noci pregovora u americkoj vojnoj bazi, izgubio svaku vezu sa pravom i dobio politicke dimenzije u kojima fakti rijetko igraju glavnu ulogu. Jer da je arbitraza ostala u domenu nauke koja ne priznaje nista drugo do gole cinjenice, cijela bi prica imala predvidljiv kraj. Ovako, ostaje nada da na Owena nisu uticali ni Biljana Plavsic sa kojom je iza zatvorenih vrata, usred beckog rocista, razgovarao 54 minute, ni Milorad Dodik sa svojim obecanjima i ultimatumima, ni medjunarodni predstavnici koji odavno predlazu status quo, ni svi drugi pritisci srpske strane koja je, za razliku od Federalne komisije davno shvatila da su politicki interesi jaci od svih brojki zajedno. A ako je navedeno ipak ostavilo traga, onda ce biti zaboravljeno sve sto karakterise brcansku pricu, od okupacije i genocida, preko lepeze opstrukcija mirovnog procesa do napada Molotovljevim koktelima na patrolu SFOR-a.

Zapetljavanje brcanskog cvora pocelo je 30. aprila 1992. godina dizanjem u zrak savskih mostova. Jedinice JNA, Crvene beretke Kapetana Dragana, Srpska narodna garda Ljubise Savica Mauzera, uz manju grupu pripadnika srpske Teritorijalne odbrane i arkanovce koje u grad dovodi brcanski arhitekta Pedja Bojanic, sve do sedmog maja kontrolisu pojas uz rijeku Savu vodeci zestoke ulicne borbe sa braniteljima. Nakon utvrdjivanja srpskih snaga i uspostavljanja linije fronta u juznom dijelu grada, Brcko postaje mjesto stravicnih zlocina. Ciscenje bosnjackih naselja, zapoceto u prvom satu okupacije, prate likvidacije na ulicama i odvodjenje civila u takozvane sabirne centre: garnizon JNA, SUP, Sportsko drustvo Partizan, Drustveno preduzece Laser, Dom kulture...

Kljucnih 56 sati

Na bosanskom sjeveru je tih dana stvoren i geto za vidjenije Bosnjake i Hrvate u naselju Bijelo Polje. Vec osmog maja je osnovan logor Luka u kojem je, prema informacijama Ujedinjenih naroda ubijeno 3.000 ljudi, sto je Luku svrstalo na drugo mjesto liste bosanskih mucilista, odmah iza Omarske. Od 11. maja logorom zapovijedaju nedavno uhapseni Goran Jelisic Adolf i jos uvijek slobodni Ranko Cesic. Takodjer u maju, srpske vlasti formiraju i logor za zene u restoranu "Vestfalija". Rezultat sistematske genocidne politike u brcanskoj opcini u kojoj je prije rata zivjelo 44 odsto Bosnjaka (38.771), 25,4 odsto Hrvata (22.163) i 20,8 odsto Srba (18.133), jeste: 3.500 ubijenih civila, 10.000 mucenih zarobljenika i 500 silovanih zena. Uz to, sruseno je 18 dzamija i tri katolicke crkve.

I pored svega, jedinice Armije BiH i HVO-a drze polozaje u juznom dijelu grada sve do augusta 1993. godine. U tom periodu, srpska avijacija redovno bombarduje polozaje 108. brigade koja, zajedno sa drugim armijskim jedinicama iz tog kraja, uspijeva u novembru 1992. presjeci famozni koridor i drzati ga 56 sati uz znatne ljudske gubitke. Tada je Brcake 800 metara dijelilo od jedinca HVO-a Orasje, ali do spajanja koje je moglo promijeniti tok bosanskog rata, nije doslo. S pocetkom bosnjacko-hrvatskih sukoba u srednjoj Bosni, 108. ostaje bez municije i nakon srpske ofanzive slijedi povlacenje od dva kilometra, do mjesta danasnje medjuentitetske linije.

Bez obzira na dva kljucna fakta na koja se pozivaju zagovornici prihvatanja ratne realnosti, dakle na promjenu demografske strukture stanovnistva i srpsku vojnu okupaciju grada, Brcko je, prema svim planovima mirovnih posrednika koji su borbe pokusavali zaustaviti iscrtavanjem mapa, ostajalo Bosnjacima, a nakon uspostave Federacije i Hrvatima. No, to u Daytonu nije pilo vode, pa je mjesto zestokih bitaka postalo predmet rada pravnika. Pristajanjem na takvu opciju, Izetbegovic je, izmedju ostalog, sebi zatvorio vrata sjevera: predsjednik u brcanske krajeve nije krocio sve do predizbornih mitinga u ljeto 1996.

No, najzanimljiviji detalj vezan za proces arbitraze je taj sto jos uvijek nije rijeseno sta je, rjecnikom sudnica govoreci, predmet spora. Naime, Tribunalu je ostavljeno da odredi prostor koji ce biti ili vracen Federaciji ili dodijeljen RS-u. Za sada postoji samo privremena odluka prema kojoj je u igri 35 odsto teritorija predratne opcine, odnosno prostor pod srpskom kontrolom.

Kada se saberu cinjenice namece se pitanje: kako je moguce da se nakon beckog rocista prilicno izvjesnim cini da ce Roberts Owen donijeti odluku koja nece podrazumijevati vracanje Brckog Federaciji, i prema kojoj ce, u najboljem slucaju, grad postati distrikt. No, tome se protivi nekoliko medjunarodnih organizacija ciji predstavnici tvrde da bi jos jedna zasebna administrativna jedinica bila kontra Dejtonskog sporazuma i price o Bosni sa dva entiteta. U Federalnoj komisiji za Brcko, pak, isticu kako nikakva odluka vezana za sudbinu grada na Savi nije u suprotnosti sa mirovnim dogovorom, posto je taj grad, bas prema Daytonu, ostavljen pravnicima na rjesavanje, pa je svaka njihova odluka ustavna.

Popovicevo pravo

Vratimo se, ipak, onome sto je bilo i u cemu se krije niz razloga odvajanja Brckog od Brcaka. Federalna strana je pripreme za arbitrazu pocela jos u januaru 1996. godine kada su formirana dva tima. U operativni ulaze: Sefik Mulabegovic, Semso Sadikovic, Mehmed Dedic, Asim Mujkic, Hamed Jerkovic, Sejfudin Zahirovic i Cazim Sadikovic kao sef. Ekipu politicara zaduzenih za slucaj "Brcko" sacinjavali su: Munib Jusufovic, Mirsad Dapo, Izet Hadzic (tadasnji predsjednik Tuzlansko-podrinjskog kantona) i Ejup Ganic u funkciji koordinatora. Nakon sto je medjunarodna zajednica zatrazila da FBiH imenuje svog arbitra u troclanu ekipu pravnika, hrvatski predstavnici ulaze u sastav Federalne komisije za arbitrazu. Kresimir Zubak pristaje da Hrvate i Bosnjake predstavlja Cazim Sadikovic, uz kojeg posao preuzimaju: Mato Tadic, Mijo Anic, Nedeljko Despotovic, Izudin Kapetanovic. U komisiji ostaju: Jusufovic, Mujkic, Dapo, Hadzic i Ganic kao predsjednik. Bilo je to 14. juna 1996.

Nesto ranije, Federacija je angazovala i americku advokatsku tvrtku "Barnes and Thornburg", cije pravne eksperte zaduzene za sporne posavske kilometre i danas predvodi bivsi americki kongresmen Frank McCloskey koji je davno kazao: "Ne smijemo dopustiti da ovaj problem izadje iz pravnih okvira i dobije politicke konotacije, jer je od Daytona jasno da politika to ne moze rijesiti." Izgleda da ga je bosanski i prvenstveno, bosnjacki establishment bukvalno shvatio pa niko nije ni pokusao lobirati u krugovima mocnika, a cak je i arbitar Sadikovic na jedno od svojih putovanja u Washington isao autobusom preko Mrkonjic Grada do Zagreba, gdje je tri dana cekao americku vizu uz zavidnu nezainteresovanost Ambasade BiH. Nista bolje nisu prosli ni ostali clanovi komisije, pa ni njihov predsjednik Ganic.

S druge strane, predstavnici Republike Srpske, svjesni da su u zavadi sa relevantnim dokazima, cijeli proces pokusavaju prebaciti na politicko polje. Tako je Aleksa Buha na jednom od sastanaka dviju komisija predlozio razmjenu teritorija. Uz Buhu, na slucaju Brckog su radili i nekadasnji Karadzicev savjetnik Jovan Zametica, te Radomir Lukic, Gaso Mijanovic i bivsi predsjednik Skupstine opstine Brcko Miodrag Pajic, danas zaposlen u Ustavnom sudu BiH. Kao svog arbitra Srbi su delegirali dr. Vitomira Popovica iz Banje Luke, poznatog po izbjegavanju sastanaka Tribunala i izjavom iz ratnog perioda: "Rusenje katolickih crkava i dzamija bio je jedini nacin da nacionalne manjine naucimo srpskim zakonima." Republika Srpska je, takodjer, angazirala i jedan americki advokatski tim. Tacnije, tvrtku "Reed Smith Shaw McClay" i doktora medjunarodnog prava Dalbertha Smitha.

Do kljucnog zapleta cijele storije doslo je u vrijeme kada se ocekivalo da Roberts Owen, postavljen za arbitra 15. jula 1996. godine, nakon sto se Popovic i Sadikovic nisu mogli dogovoriti oko treceg clana Tribunala, razrijesi pitanje svih pitanja. Objavljivanje odluke bilo je najavljeno za 14. decembar 1996. godine i onda je politika, zahvaljujuci zahtjevu Carla Bildta za dvomjesecno prolongiranje odluke, nokautirala pravo. U medjuvremenu je odrzano prvo rociste, u Rimu od sestog do 18. januara, na kojem je srpska strana uglavnom govorila o nemogucnosti suzivota, novom talasu srpskih izbjeglica, a Biljana Plavsic je sa proslave Dana drzavnosti RS-a u Brckom porucila: "Neprijatelji hoce da preseku srpski organizam tamo gde je najtanji. To je kao kad coveka presecete preko vrata, a takav organizam ne moze da zivi." Uzgred, predsjednica srpskog entiteta je i u Becu na slican nacin govorila o Brckom, s tim sto je nesto vise koristila dejtonski vokabular i ijekavicu.

Ostavke i promjene

Prema informacijama clanova Federalne komisije za Brcko, arbitar je, nakon udovoljavanja Bildtu, planirao u februaru 1997. grad proglasiti distriktom u kojem bi bilo jako medjunarodno prisustvo. No, takvu ideju na sastanku odrzanom 7. februara odbija Kontakt-grupa i to sa tri glasa protiv (Velika Britanija, Rusija i Francuska) i dva za (SAD i Njemacka). Izlozen zdruzenim pritiscima Bildta i vlada nekih od najjacih zemalja Evrope, Owen 12. februara prosle godine svoju novu odluku iznosi clanovima bosanske delegacije. Prema tom dokumentu Brcko bi ostalo u Republici Srpskoj, s tim sto bi postojale multietnicka policija i opcinska administracija. Uslijedili su zestoki pritisci, pa cak i prijetnja Alije Izetbegovica koji je drazvnom sekretaru SAD-a Madeleine Albright porucio da ce podnijeti ostavku.

Na kraju je Owen ponovo promijenio odluku izbacivsi stavku koja je Brcko ostavljala Republici Srpskoj. On je, takodjer, odlucio da podrucje jurisdikcije Tribunala prosiri na cijeli teritorij opcine, u cemu je federalna delegacija vidjela znacajan pomak ciji bi rezultat bio: konacno definisanje spornog podrucja. Medjutim, vec 7. marta bivsi Visoki predstavnik za BiH, zanemarujuci ostro protivljenje Muhameda Sacirbegovica i Ejupa Ganica, odgovornost Tribunala ponovo ogranicava na dio pod srpskom kontrolom.

Upravo ce se ta odluka pokazati fatalnom za Bosnjake i to vec u jesen 1997. godine, tacnije u vrijeme odrzavanja parlamentarnih izbora u Republici Srpskoj. Tada je bez prava glasa ostalo 20.000 Brcaka trenutno naseljenih u okolnim posavskim selima. Zanimljivo je da na tim izborima Nezavisni socijaldemokrati Milorada Dodika nisu dobili niti jedan brcansko-srpski glas, dok je za Plavsickin SNS glasalo ravno 900 gradjana.

Sve u svemu, tog 14. februara je usvojeno nesto sto se zove "Odluka o nedonosenju odluke". Pod tim imenom se krila odredba prema kojoj ce gradom upravljati medjunarodni supervizor, a taj je posao zapao Roberta Farranda i on u Posavinu stize 11. aprila zauzimajuci kancelariju u ulici nazvanoj po covjeku koji mozda nikada nije ni prosao kroz Brcko, kralju Aleksandru Karadjordjevicu.

Prvi dio Farrandova mandata pratile su srpske opstrukcije: kuce obnavljane za povratnike su minirane, odvozen je gradjevinski materijal, kamenovan je autobus sa clanovima SDP-a koji su prvog maja pokusali uci u grad... I vlast koju je supervizor zatekao se svojski trudila da mu oteza posao: odugovlaceno je sa uvodjenjem struje i vode u naselja za povratnike, putevi nisu obnavljani, a administracija nije dozvolila otvaranje trgovackih objekata, pa su rijetki zitelji nekada srusenih naselja, po pet kilometara pjesacili do prve prodavnice.

SDS tvrdjava

Talas promjena koji je zahvatio Republiku Srpsku ljeta prosle godine, u sirokom je luku zaobisao Brcko, tvrdjavu SDS-a. Dok su po Banjoj Luci mitingasi velicali Biljanu Plavsic i kamenjem komunicirali sa Momcilom Krajisnikom, u Brckom je zapocela gradnja spomenika Drazi Mihailovicu, fasade zidova su prekrivene posterima sa Karadzicevim likom, a sve je kulminiralo 28. augusta kada masa demonstranata nasrce na SFOR-ovu vojnu bazu, bacajuci Molotovljeve koktele.

U takvom demokratskom ozracju odrzani su lokalni izbori. Brcko postaje mjesto reinkarnacije obrasca P2 zahvaljujuci cemu srpske stranke osvajaju vecinu u opcinskom parlamentu, a svemu prethodi cirkus sa popisom glasaca: OSCE prvo popisuje, pa ponistava rezultate, pa opet popisuje. I, kao za inat, Srbi svaki put imaju dovoljno ljudi za pobjedu. Na kraju, nezvanicna koalicija SDS-a, Socijalisticke partije i Srpske radikalne stranke osvaja tri poslanicka mjesta vise od federalnih stranaka.

I tek tada na scenu stupaju nalozi supervizora koji, za brcanske prilike, u kratkom roku uspijeva konstituisati gradsku vlast ne obaziruci se na protivljenja i propagandu tamosnjih medija ciji novinari Dapu i kompaniju proglasavaju ratnim zlocincima. Takodjer, serif sa koridora oblaci Bosnjake i Hrvate u uniforme MUP-a Republike Srpske i postrojava zajednicku policiju. Za taj su Farrandov projekat vezana dva apsurda. Prvo je policijski nacelnik Teodor Gavric kazao da multietnicka policija "ne predstavlja politicku volju srpskog naroda", a onda je uvedeno pravilo pomocu kojeg se moze odrediti nacionalnost policajca. Naime, samo Bosnjaci i Hrvati po zavrsetku smjene u stanicama razduzuju oruzje, kape i opasace i tako odlaze kroz Brcko do prigradskih naselja u kojima zive. Sem Gavrica, jos se jedan predstavnik nove vlasti proslavio sa izjavama. Rijec je o gradonacelniku Borku Reljicu koji je, iako radi u zgradi pored Sportskog drustva "Partizan", poznatog mjesta masovne likvidacije Bosnjaka, u Tuzli izjavio kako u Brckom nikada nije bilo ratnih zlocina.

Sve u svemu, grad naloga i opstrukcija prezivljava posljednje dane nerijesene sudbine. Uvertiru rjesenju predstavljao je sastanak Tribunala u Becu, na kojem je i najvecim optimistima postalo jasno da ce politika imati barem jednako bitnu ulogu kao i pravni argumenti. Glavni austrijski grad je bio popriste superjake srpske diplomatske ofanzive, o cemu su Dani pisali u proslom broju, ali se na obalama Dunava pokazalo jos nekoliko, za Brcko i Bosnjake, veoma bitnih stvari.

Prije svega, Dodik je ultimativno trazio ostanak sjevernih bosanskih vrata u RS-u, istresajuci pred medjunarodne diplomate brojke potencijalnih srpskih izbjeglica, istovremeno podsjecajuci strance na jos uvijek neumrtvljeni nacionalizam spreman na budjenje, samo ako se ukaze povod. Takodjer, novi je premijer ponudio Federaciji povratak izbjeglica u Brcko i koristenje putnih komunikacija. O kakvom se blefu ustvari radi, pojasnjava odgovor Ejupa Ganica upucen srpskom Anti Markovicu: "Pa, vi nudite ono sto nama i pripada. Aneks sedam Dejtonskog sporazuma garantuje izbjeglicama pravo na povratak, a svim gradjanima slobodu kretanja."

Srbi kao Bosnjaci

Jos je nekoliko zanimljivih detalja vezanih za Dodika ali i za becka zbivanja. Prije svega, Dodik je sjajno iskoristio Izetbegovicev fol sa ostavkom, s tim sto je predsjedavajuci Predsjednistva prijeteci ostavkom spasavao sto se spasiti da, a Dodik je svojim cinom ustvari ucijenio strance. Govoreci o multietnicnosti na nacin na koji su to Bosnjaci u posljednjih nekoliko godina cesto cinili, premijer srpskog entiteta je u sirokom luku obilazio svako pitanje vezano za genocid. A kada je i o tome morao pricati, sve se svodilo na recenicu: "Nisam tokom rata bio u Brckom". Dodik se posebno nervirao na pominjanje distrikta isticuci da vise nema nikakve potrebe za stranim prisustvom na posavskom cvoru. "Radi se o poznatom i efektnom triku. On je jednostavno izasao sa maksimalistickim zahtjevima za koje se zna da ne mogu biti ispunjeni, ali i kada se samo dio usvoji, Dodik ce postici svoj cilj", kazu u Federalnoj komisiji koju je, pored izostanka bilo kakvog politicko-medijsko-marketinskog angazmana krasilo i nejedinstvo sa politickim vrhom u Sarajevu. Naime, Haris Silajdzic je odbio poziv za ucesce na rocistu u Austriji, a upuceni kazu da je jedini razlog njegovo nesimpatisanje Ejupa Ganica. (Da to nije neka novost, govori i nacin na koji je potpisnik ovih redova umalo ostao bez intervjua sa Silajdzicem. Bilo je to jos 1996. godine, kada je tadasnji SDA disident, na pominjanje sadasnjeg predsjednika Federacije, istina uz osmijeh, rekao: "Jos samo jednom pomeni tog ekavca, istjerat cu te iz kancelarije.")

Ma sta da je stvarni razlog katastrofalnih odnosa izmedju onih koji su radili na rjesavanju brcanskog slucaja i onih koji su im bili duzni dati svaku vrstu pomoci, tragicno je da bosnjacki vrh jos uvijek, izgleda, ne shvata da je Dodik u pravu kada kaze kako je: "Brcko pitanje svih pitanja", i to prvenstveno za najbrojniji narod. Ako zanemarimo vec poznate argumente poput predratne demografije, ekonomskih interesa, otvaranja Srednje Bosne, nemoguce je ne zakljuciti: ostane li Brcko u Republici Srpskoj, Srbi ce postati ratni pobjednici. Jednostavno, izjednacit ce velicinu teritorija sa Federacijom, imat ce sigurnu komunikaciju od Banje Luke, preko Bijeljine i dalje, drzat ce ventile tuzlanskog industrijskog bazena i na kraju ce moci reci da su zaista dobili drzavu o cijem nacinu stvaranja najbolje svjedoci broj oficirskih i politickih imena na haskim listama. Bosnjacima ce tada ostati daleki Bihac i, kako je to rekao dr. Ganic, evropski pojas Gaze. U tom kontekstu treba gledati i izjavu Ive Komsica koji je u Becu kazao: "Dodik je epizodni igrac Slobodana Milosevica postavljen samo zbog Brckog."

Dakle, na Bosnjacima je da u sto kracem roku osiguraju podrsku za federalni prijedlog prema kojem bi grad, ako ne moze biti vracen, postao bar distrikt, zatim da iskoriste svoje poslanike u Narodnoj skupstini RS-a koji su, propustajuci dogovor o krucijalnim pitanjima, glasajuci za Dodika okoncali krizu u RS-u, i kako kaze Nikola Poplasen, predsjednik Srpske radikalne stranke, spasili Republiku Srpsku. Jednostavno, sada je vrijeme da se spasi Bosna. U protivnom, Tudjmanov govor o BiH kao hrvatskoj Vojvodini, o cemu je, istina, govorio u proslom vremenu, moze biti shvacen i kao predvidjanje nase buducnosti.

Logor Luka je zatvoren 20. juna 1992. nakon sto je Medjunarodni crveni krst najavio inspekciju. Zbog stranaca, sve prostorije su okrecene, dvoriste oprano, a zarobljenici prebaceni u Batkovice kod Bijeljine. Do tada je ubijeno 3.000 civila, sto je brcansko mjesto klanja smjestilo odmah iza Omarske u kojoj je likvidirno 4.000 zarobljenika.