Presuda je rezultat tuzbe direktora Novinske kuce "Avaz" Fahrudina Radoncica zbog teksta koji sam objavio o njemu pod naslovom Bosnjacki Aleksa Zunic. Kao sto sam u njemu i napisao, on je nastao nakon niza direktivnih, prljavih tekstova koje je Radoncic, pod pseudonimom "Adil Kapidzic", napisao o meni u svojim izdanjima Dnevni avaz i Image. Razina pljuvanja u tim tekstovima kretala se u rasponu od lazi da sam bio clan i funkcioner Saveza komunista, preko toga da sam strani placenik i spijun, pa do optuzbi da sam se prije rata zabavljao sa djevojkom srpske nacionalnosti "... cija je majka iz poznate cetnicke familije".

Ja Radoncica poznajem dugo i dobro, a poznat mi je i nacin ostvarivanja "njegovog" poslovnog uspjeha. Izvor mnogih, po njega neugodnih informacija bili su mi nasi zajednicki prijatelji, ali i on sam. U vise navrata pokusavao me je privuci u Avaz: jednom, nudeci mi bez ikakve moje protivusluge, tek onako, 100.000 DEM, drugi put funkciju glavnog i odgovornog urednika... Svaki put birao sam nacin da ga ne povrijedim, a da mu kazem da se nasi, i osobni i profesionalni, svjetonazori dijametralno razlikuju.

Kada me je zbog kritickih tekstova o njegovim gazdama (predsjedniku Izetbegovicu i njegovim najblizim suradnicima) poceo pljuvati u svojim tekstovima - nisam odgovarao. Kada sam shvatio da bi izostanak moje reakcije mogao biti shvacen pogresno, odlucio sam Radoncicu odgovoriti nacinom koji je on inaugurirao svojim nedavnim dolaskom u sarajevsko novinarstvo. Kada je to cuo, preko mojih prijatelja i kolega pokusao je uticati na promjenu moje odluke, govoreci im o unosnim ponudama koje sam ja odbijao, koje su, valjda, trebale posluziti kao dokaz njegove benevolentnosti prema meni.

Izisao je moj tekst, stigla je njegova tuzba. U proces sam usao neopterecen i bezbrizan, svjestan dvije mogucnosti koje mi zakon pruza kao odgovor na njegovu tuzbu: svjedoke mojih tvrdnji ili dokaze da se radi o zakonskoj "kompenzaciji uvrede". Na raspolaganju sam imao i jedno i drugo.

Ali, na putu moje odbrane isprijecio se sudija Jasenko Ruzic. To sto je Radoncicu omogucio da prekida raspravu upadanjem u rijec i da klevece trece ljude (jedan od njih je podnio zbog toga i tuzbu protiv Radoncica) smatrao sam Ruzicevim nesnalazenjem, jer sam svjestan da ovakve procese nije nimalo lako voditi. No, kada je Radoncic tekst o sebi interpretirao kao tekst uperen protiv Avaza kao bosnjackog projekta, mnoge stvari su mi postale jasne. I to sto Sud prihvata sve Radonciceve prijedloge za svjedoke, a odbija one koje je predlozila moja braniteljica Senka Nozica (kojoj se najtoplije ovom prilikom zahvaljujem), i to sto je Sud bio potpuno nezainteresiran za izvodenje dokaza nedostupnih odbrani, pa sve do grubog falsificiranja zapisnika u dijelu koji se odnosi na interpretaciju iskaza Radoncicevog novinara-svjedoka. Jos kada je i daktilografkinja sudije Ruzica glasno protestirala sto mora ukucavati u zapisnik moju zavrsnu rijec (?!) - sve mi je bilo jasno. Jos sam sa ovakvom presudom dobro i prosao.

Ocekujuci zvanicno dostavljanje presude (da bih ulozio zalbu na nju), iz Avaza saznajem da ce Radoncic Sudu podnijeti i zahtjev za odstetu u iznosu od 150.000 DEM, valjda za pretrpljenu dusevnu bol. U zemlji u kojoj ni stopostotni ratni invalidi ne mogu da dobiju pomoc od stotinjak maraka, Radoncicev zahtjev pokazuje koliko je kasta ratnih profitera i novopecenih bogatasa daleko od stvarnosti i okruzenja u kojem zivi. Doduse, s obzirom na prethodni sudski proces, cudi me da Radoncic ne trazi i milion i po maraka.

Puno znalaca, kolega i prijatelja sirom svijeta, medu kojima su i mnoga vrlo ugledna imena, zvalo me je nakon presude ljuteci se na mene sto ih nisam o svemu ranije informirao i trazio da oni nesto ucine. Objasnjavam da mi je bilo nezgodno to traziti, jer se radi o meni. Oni su zabrinuti za mene, ali jos vise za drustvo u kojem su ovakva sudenja moguca. Ja ih tjesim i kazem da sam optimista, a evo i zasto: razlika izmedu mene i Radoncica je u tome sto su moji tekstovi uglavnom kriticni prema vlastima, a njegovi su izvrsenje naloga vlasti. Ipak, ja moje tekstove potpisujem mojim imenom, a on svoje pseudonimom (zanimljivo je da je na prvoj sudskoj raspravi izjavio da postoji autor Adil Kapidzic, a na trecoj da se radi o pseudonimu, poturivsi kao autora spornog teksta izvjesnog Fadila Mandalu). Kad je Radoncic bio izvrsni sekretar Saveza komunista u Titogradu, ja sam svoje tekstove kriticne prema tadasnjoj vlasti morao potpisivati pseudonimom. E, iz toga sto ja svoje sadasnje tekstove potpisujem svojim imenom, a Radoncic svoje pseudonimom, ja izvlacim dalekosezni zakljucak: nece jos dugo ni ovaj rezim, ni njegovi megafoni. Bit ce da to shvata i Radoncic, a to i jeste razlog mog optimizma. I onda, sta je tu dva mjeseca zatvora ako smo vec tako blizu cilja?

Svim citaocima naseg lista islamske vjeroispovijesti upucujem najljepse bajramske cestitke.