Prvi je, u svom profesorskom stilu, odgovarao filozof Zivanovic, cija je dugacka teorijska elaboracija beznada sredine odisala sumornim tonovima, bez prakticnih odgovora na sasvim konkretna pitanja. Westendorpa, obeshrabrenog Zivanovicevim odgovorom, iz apatije je prenuo Dodik svojom prvom recenicom: "Imam vrlo jednostavno rjesenje!" Na zacudeni pogled Visokog predstavnika, on je odgovorio: "Dakle, strategija je sljedeca: naprijed idu tenkovi SFOR-a, a mi trcimo za njima. Tako ulazimo u gradove i odmah zauzimamo RTV stanice i stanice policije. I to je sve!" Svjedoci tvrde da je Westendorp Dodikov prijedlog prvo shvatio kao salu, a kada se uvjerio da je Dodik smrtno ozbiljan, poceo je postavljati pitanja koja svjedoce da stranci stvarno pojma nemaju o Balkanu: "Kako to mislite? A demokratska procedura? A izbori? A ustavna predaja vlasti...?" Srecom, Carlos Westendorp brzo uci, a samo nekoliko mjeseci nakon ovog razgovora Milorad Dodik je predsjednik Vlade Republike Srpske.

Maloprivredni cudak

Milorad Dodik nikada nije bio clan Srpske demokratske stranke i u Skupstinu Socijalisticke Republike Bosne i Hercegovine ulazi 1990. godine kao poslanik Saveza reformskih snaga. Oktobra 1991. godine Srpska demokratska stranka je napustila Skupstinu Bosne i Hercegovine i sa vecinom srpskih poslanika (82) formirana je paralelna Skupstina srpskog naroda BiH, koja je nastavila da djeluje sve do danasnjih dana. Zbog "neslaganja sa programom i nacinom rada" vrhuske okupljene oko Radovana Karadzica, Dodik formira Klub nezavisnih poslanika pri paljanskoj skupstini i tako postaje prvi javni oponent vladajucem rezimu. Nakon zestokih osuda od strane paljanskog rukovodstva, Dodik se decembra 1994. godine nakratko povlaci iz politike i pokusava posvetiti biznisu u svojim Laktasima, koji su jos od Markoviceve ere proglaseni jugoslavenskim "maloprivrednim cudom". Bez imperativa bogacenja u ratu, u koji je usao kao bogat covjek, Dodik ubrzo shvata da pored SDS-ovih kerbera nema nikakvih sansi za biznis i odlucuje da sa Nenadom Bastincem osnuje stranku socijaldemokratske provenijencije. Najblize saradnike pronalazi u Sejfudinu Tokicu i Selimu Beslagicu, pri cemu se nimalo ne trudi da demantira price o bliskosti sa Slobodanom Milosevicem (sto mu je, mozda, i sacuvalo glavu).

Milorad Dodik je diplomirani politolog, a Fakultet politickih nauka je zavrsio u Beogradu. Nekadasnji sekretar Komiteta saveza komunista u Laktasima, prvi put je postao poznat siroj javnosti kada je od ovog mjesta napravio Meku privatnog, tada jos uvijek po definiciji sumnjivog biznisa. U gradicu sa 18.000 stanovnika pred rat je bilo registrirano 2.500 privatnih firmi iz citave Jugoslavije. Osim toga, Laktasi postaju poznati i po prvoj registriranoj privatnoj radiostanici u tadasnjoj Jugoslaviji. Premijer Republike Srpske i danas u Laktasima ima privatnu firmu, a izbor ga je docekao na mjestu ministra u Alternativnom ministarskom vijecu Bosne i Hercegovine i funkciji predsjednika Izvrsnog odbora Skupstine opcine. Dodik je ozenjen i ima dvoje djece.

Miloradova konkretnost

Svi oni koji su neozbiljno shvatali Dodika sve ove godine, a nije da i sam nije davao povoda za takve prosudbe, sada mogu analizirati uzroke svojih losih procjena. Bit ce da je Dodik bolje od ostalih shvatio da je jedina racionalna politika u danasnjoj Bosni - politika "na sve ili nista". Jednostavno zato sto samo najuzi sloj ljudi u vrhovima vladajucih stranaka danas objektivno ima nesto sto bi moglo biti izgubljeno. O Dodikovoj poslovicnoj konkretnosti medu njegovim prijateljima vec se ispredaju legende. Svaki razgovor sa strancima, koji bi rado satima divanili o demokratizaciji i civilnom drustvu, Dodik je u ime opozicije prekidao vec svojom prvom recenicom: "Nama trebaju pare!" Jednom su ga sluzbenici jedne zapadne ambasade pripremali za razgovor sa visokim duznosnikom svoje zemlje. Molili su ga da se strpi i da barem prvih desetak minuta ne trazi finansijsku pomoc. Dodik se potrudio i izdrzao citavih - pedeset sekundi. Upuceni tvrde da u zvanicnim americkim ocjenama o bosanskim liderima uz Dodika stoji ocjena "Dobar, samo prepragmatican."

Nema sumnje da su za ovu ocjenu znali i visoki americki duznosnici u Bosni, koji su nekoliko dana nakon imenovanja otisli u Banju Luku da mu cestitaju na izboru. Dodik je primio cestitke, ali visoki gosti nisu izisli dok nisu dali pare za isplatu plata prosvjetnim radnicima Republike Srpske, koji su vec mjesecima bez njih. Svi koji su slusali salve uvreda i najprimitivnijih vrijedanja Milorada Dodika u izvodenju poslanika SDS-a i radikala u Skupstini Republike Srpske prije izbora premijera, nisu se mogli cudom nacuditi kako to da on nije burno reagirao kako to u svakoj situaciji cini. Nakon povratka iz Perude 1994. godine i susreta sa Sejfudinom Tokicem, jedan slusalac radiostanice iz Laktasa se u direktnom kontakt-programu Dodiku obratio sljedecim rijecima: "Isao si, Milorade, da se sretnes sa balijom, majku li ti jebem!" Voditelj je bio zbunjen, ali ne i Dodik, koji mu je odgovorio: "Jebem i ja tebi majku!"

Jal' dvjesta, jal' trista miliona

Epicentar politickog potresa koji je izazvalo formiranje nove Vlade Republike Srpske jeste bio na Palama, ali Sarajevo ovog puta nije samo geografski nadomak dojucerasnjem neosvojivom bastionu srpskog nacionalistickog rezima. Dodikov izbor jeste pobrisao SDS sa scene, ali polozaji ni vladajucih ni opozicionih stranaka u Federaciji vise nisu kao prije njegovog izbora. Kao majski snijeg, preko noci je nestala startna prednost koju vec godinama uziva bosnjacka vlast koja se samozadovoljno voljela porediti sa paljanskom: i zaista, koji god civilizacijski parametar odabrali, bosnjacka Stranka demokratske akcije je vec osam godina u neupitnoj prednosti nad Srpskom demokratskom strankom. Ovom cinjenicom zatvarana su usta i dobronamjernim upozoravateljima koji godinama skrecu paznju na okolnosti po kojima vladajuca bosnjacka stranka svojom politikom u potpunosti dezavuira atribuciju "demokratska" iz svog imena. Koliko god se bunili zbog poredenja sa SDS-om, celnici SDA su u njemu uzivali. Naravno, uvijek zbog toga sto je njima pripadao svjetliji dio bosanskohercegovacke stvarnosti, ukoliko se on slika "crno-bijelo".

Premijeru Federalne vlade Edhemu Bicakcicu nije se bilo tesko porediti sa grotesknim Gojkom Klickovicem, bivsim premijerom Vlade Republike Srpske. Isto je vazilo i za bosnjacke ministre u poredenju sa Ostojicem, Buhom i slicnim, za koje se danas i u Banjoj Luci gleda kao na potencijalne stanovnike Haaga. No, dok novi ministar informiranja u Vladi Republike Srpske Rajko Vasic drzavne medije u svom entitetu opisuje profesionalno katastrofalnim, dotle predsjedavajuci Predsjednistva Bosne i Hercegovine Alija Izetbegovic javno hvali svoje drzavne medije, preuzimajuci pritom koliko pogromasku, toliku i neozbiljnu izjavu bivseg ministra Hasana Muratovica, po kojoj je zbog nezavisnih sarajevskih casopisa ovdje stiglo "jal' dvjesta, jal' trista miliona dolara pomoci i kredita manje". Ili, prije nego je ubacio namjestaj u svoj novi ured, Milorad Dodik se najkonkretnije moguce odredio protiv politizacije Srpske pravoslavne crkve i njene komesarske i duhovno-logisticke potpore pojedinacnim politickim opcijama. O slicnoj izjavi Edhema Bicakcica, u kontekstu visegodisnje potpune simbioze Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini i Stranke demokratske akcije, i ponasanju konsekventnom njoj, u Sarajevu se moze samo sanjati.

Ni opoziciji nije lako

Koliko god se cinio prirodnim saveznikom opozicije u Federaciji, Dodikov izbor ce u slicne nevolje kao i vladajuce strukture staviti i ovdasnju opoziciju, a prije svega dvije socijaldemokratske partije. Doduse, ni Lagumdzijinim ni Beslagicevim socijalistima ne moze se osporiti gradanska, antinacionalisticka, demokratska dosljednost, ali ona bez znacajnijih rezultata na narednim izborima postaje vec pomalo zamarajuca, da ne kazem i dosadna. Neizbjeznim poredenjem sa raspletom dogadaja u drugom entitetu, ova osjecanja se pojacavaju. Prije Dodika, i 30 posto glasova biraca za demokratsku opoziciju u Federaciji bio bi zadovoljavajuci rezultat. No, nakon njega, samo pobjeda je adekvatni federalni odgovor na cudo u Republici Srpskoj, u koje niko nije vjerovao prije godinu dana.

Za pobjedu opozicije preduslov je hitno ujedinjenje Socijaldemokratske partije i Unije bosanskohercegovackih socijaldemokrata. Iako nije njen garant, ona jeste njen preduslov. Prije Dodika, mozda bi se i moglo progutati da celnici ove dvije stranke ne mogu postici dogovor o ujedinjenju, jer se ne mogu dogovoriti o tako "vaznim" stvarima kao sto su ime nove stranke ili broj delegata na konstituirajucem sastanku. No, nakon ostvarenja Dodikove vizije, federalnim biracima nezadovoljnim vladajucim nacionalnim strankama, ciji broj po svim pokazateljima rapidno raste, ostaje jedino da sa zaljenjem zakljuce da, ako ne mogu zajedno, onda ni Lagumdzija, ni Beslagic, ni Dapo, ni Tokic, jednostavno nisu ljudi koji bi realizirali njihovu viziju demokratske Bosne i Hercegovine.

Za zakljucak teksta o Miloradu Dodiku ne nalazim nista bolje od ocjene koju je o njemu iznio novinar agencije AIM: "Miloradom Dodikom ce vjerovatno ostati razocarani oni koji ocekuju da ce se on odmah dati na izgradnju multietnickog drustva u Republici Srpskoj i Bosni i Hercegovini, ali i oni koji vjeruju da su svi Srbi nepopravljivi nacionalisti."