(A. Izetbegovic, 1992.)

"Islam jeste najbolji, ali mi nismo najbolji."

(A. Izetbegovic, 1997.)

Jednoga dana kad se neki buduci povjesnicar bude bavio nasim vremenom onako kako se mi bavimo vremenima kralja Stjepana Tomasa, od Alije Izetbegovica vjerovatno ce ostati neusporedivo vise onoga sto je govorio nego onoga sto je ucinio. Nece biti procitani njegovi cjeloviti iskazi, jer obicno nemaju transparenciju i konzekventnost potrebne da se njihov tekst moze tretirati kao povijesno relevantan; isprazni i kristalizirani u toku i brzaku vremena bit ce zapamceni, kao vrijedni i znakoviti, fragmenti Izetbegovicevih govora. Iz njih se nikada nece ocitati njegova politicka strategija ili historijska uloga, ali ce oni, ti fragmenti, biti izvanredne slicice, portreti i pejzazi, jednog vremena, ali i samog Alije u tom vremenu. Taj covjek definitivno nece biti ni bosanski (ili bosnjacki) Lincoln, ni bosanski Washington, ali bi mogao biti bosanski Heraklit, tacnije Heraklit bosanskog domovinskog i nacionalnog udesa. Majstor fragmenta.

Izetbegovicev govor pred muslimanskim vodama iz cijelog svijeta bio je, opet na razini fragmenta, jedan od retorickih vrhunaca bosanskoga predsjednika. Nakon sto je predstavio model mogucega islama usred svih drugih mogucih svjetonazora i nakon sto je mocnijima, jacima i bogatijima od sebe i svoga naroda pokazao da terorizam nije sredstvo pomocu kojega bi mogao biti opravdan ijedan, pa i najuzviseniji cilj, nakon sto je istaknuo prakticnu vrijednost zapadnoga svijeta u odnosu na nerazvijena i arhaicna muslimanska drustva, Izetbegovic je u jednoj recenici obiljezio procijep koji postoji izmedu Ideje i Zivota, Bozanskoga nadahnuca i ljudske nesavrsenosti. Tvrdnja da je Islam najbolji, ali da mi - vjerojatno je mislio na ljude u muslimanskim zemljama ili zemljama sa muslimanskom vecinom - nismo najbolji, recenica je osvijestene Vjere, te kao takva predstavlja tipsko mjesto civilizacijskoga prelaska iz vjerskog drustva u drustvo vjere. U krscanskome svijetu taj pomak dogada se osudom nedjela Inkvizicije, a u islamskome on nalazi uporiste u odnosu prema terorizmu. Pomak nikada nije konacan, buduci da se drustvo vjere pri odsustvu demokratskih, racionalistickih i univerzalistickih principa neprestano vraca i tone u vjersko drustvo. Inkvizitori su, kao teroristi u ime Boga, preuzeli ovlasti koje im ne pripadaju, sto je posljedica njihove ljudske krhkosti i neutemeljenja u Vjeri: jedino Bog sudi i jedino on ima pravo na krajnju aksiolosku podjelu dobrih i zlih, pravednika i gresnika. Ili kako sam cuo od jednog imama iz istocne Bosne: "Samo dragi Allah zna ko jest, a ko nije musliman."

(Ne)daroviti politicar

No, kako Izetbegovic voli koristiti dvodijelne fraze i uz pomoc recenicnih paradoksa stvarati retoricki ucinak, tako su mu i ovoga puta procitali samo prvi dio recenice, a potom ga zestoko napali. Vrhbosanski nadbiskup, kardinal Vinko Puljic zamjerio je Izetbegovicu sto kao drzavnik, a ne kao vjernik, tvrdi da je islam najbolji, a gotovo svi rezimski mediji u Hrvatskoj su pomocu iste metode iznasli krunski dokaz o njegovoj nesnosljivosti i nespremnosti da s krscanima, dakle s onima koji vjeruju u manje dobru vjeru, gradi bosansko drustvo. Principijelno govoreci, Puljic je u pravu, premda je malo cudno da nakon sedam godina dobrog poznanstva i stotina prigoda u kojima je Izetbegovic govorio o stvarima o kojima drugi predsjednici ne govore, tako ostro biva ukoren zbog recenice o islamu. Osim toga, ako zelimo principijelno nastupati, onda to moramo ciniti bezizuzetno, u ama bas svakom povodu kojim je tangiran nas predmet interesa. U kardinalovom slucaju to je, sasvim razumljivo, Vjera i Vjerovanje, no je li on bas uvijek principijelno reagirao? U vrijeme pred prve poslijeratne izbore u Bosni Kresimir Zubak je, recimo, odrzao govor u kojem je rekao da juzno od Capljine "vise nista nece biti zeleno osim trave". Taj iskaz je itekako dirao u pitanja Vjere, a izrekao ga je covjek koji, kao ni Izetbegovic, takve stvari ne bi smio govoriti ako je vec politicar, stovise ovlasteni zastupnik interesa bosanskohercegovackih Hrvata. Ako cemo govoriti o principima, kardinal je i tada morao reagirati. A nije. To je, naravno, samo jedan primjer, nasumce izvucen iz sjecanja, ali je primjera u posljednjih sedam godina bilo puno. U Bosni i Hercegovini malo tko, ili skoro nitko, nema pravo na reakcije inspirirane principima, jer je malo tko, a zapravo nitko, reagirao uvijek kad je trebalo.

Tvrdnja "islam je najbolji, ali mi nismo najbolji" nikoga nece uvrijediti, niti navesti na zlo sve dok se bude citala u cijelosti, a ne u dijelovima. Tu, naravno, nastaju problemi: i muslimani i nemuslimani jako su skloni procitati samo prvi njezin dio. Drugi ce biti zaboravljen. Jedni ga zaboravljaju zbog bahatosti i mentaliteta vecine, a drugi ga ne pamte da bi prve mogli optuziti da su iskljucivi i nedrustveni. Ni Izetbegovic se u svom politickom djelovanju ne drzi svoje recenice. Njegova Bosna danas nije Bosna u kojoj bi SDA sugerirala muslimanima da nisu najbolji, nego je to Bosna u kojoj se sugerira da katolici i pravoslavni nisu najbolji. Sam Alija Izetbegovic nikada nije prepoznao nacin na koji bi svome narodu povratio dostojanstvo, a da pri tome ne okrzne dostojanstvo drugih. Njegova Bosna jednostavno nije zemlja u kojoj bi se pripadnici drugih naroda osjecali ravnopravnima. Ona to nije usprkos Izetbegovicevim rijecima, a zahvaljujuci njegovim djelima. To znaci da Alija, u tehnickom smislu, nije darovit politicar.

Zrtva vlastite tastine

Nedavno se bosanski predsjednik, u skoro neformalnom tonu, pojadao kako li je lako voditi neku veliku i ozbiljnu zemlju - to je kao voziti neki skup auto, a voditi Bosnu - to je kao upravljati nekom starom krntijom koja se svako malo kvari. Time je, i ne znajuci, savrseno odredio vlastitu - zbilja pomalo tragicnu - poziciju. Naime, njegov bi govor pred muslimanima svijeta bio velicanstven primjer civilizacijske i vjerske emancipacije i velik korak u osujecivanje rata civilizacija, da ga nije izgovorio kao predsjednik jedne male zemlje na kraju Europe, a daleko od pocetka Azije. Mogao ga je cak reci i kao pariski ili londonski profesor i konvertit na islam, i tada bi on jace i tacnije odzvanjao. Ovako je govorio skoro u gluho: kod kuce ga nitko nije do kraja cuo, a sam nema politicke vjestine i snage da prakticno provede svoje rijeci, dok ga vani, medu muslimanima i nemuslimanima svijeta, ljudi iz cisto marketinskih razloga ne prihvacaju na odgovarajuci nacin.

Stvarnost se, medutim, voli poigrati i s velikima i mocnima, kao i s malim i nemocnim ljudima, narodima i vodama. Nekoliko dana ili tjedana nakon Izetbegovicevog govora, iranski je predsjednik Hatami dao iznimno zanimljiv i intrigantan intervju CNN-u. Ako ga pazljivo procitamo, pa usporedimo sa Izetbegovicevim govorom, ucinit ce nam se da je Alija Muhamedu dao dragocjen slagvort. To, naravno, nije istina i moglo bi posluziti tek kao povod za budalasto hvalisanje ponekom Bosnjaku, ali slicnost ipak nije bez veze i smisla. Sto se njome dokazuje? Najprije to da zapadna, a pomalo i bosanska, negativna metaforizacija Irana nije sasvim tacna, ali je vaznije, barem za nas, primijetiti jos jednom da izvoriste vjerskog revizionizma (i vehabizma) u Bosni nije medu Irancima i da bosanskim muslimanima, u slucaju da zahire i zaborave kakvi su i ciji, Iran nece biti od pomoci. Jednostavno receno: problemi nisu teheranski, nego su talibanski.

Izetbegovicu njegov politicki posao cesto iscuri kao pustinjski pijesak izmedu prstiju. Njegova djela nisu sustizala rijeci, a njegova ljudska konstitucija obicno nije bila dostojna njegovog duha. Islam je najbolji, ali Alija nije. I kapak. Povremeno on zna biti i zrtva vlastite tastine, sto je za pametnoga covjeka koji dobro kontrolira svoje misli, jako neobicno. Recimo, nakon sto je kardinal Puljic trazio ispriku, Izetbegovic je odbrusio da se nema zbog cega i kome ispricavati. Bio je ocito toliko uzrujan da nije pokusao niti objasniti svoje rijeci. Izbjegavajuci objasnjenje, samo je dodatno puhnuo pod krila svima koji recenicu o islamu citaju tek do pola.

Apologet zatecenog stanja

Najbolje politicke godine Alije Izetbegovica davno su prosle. Bile su to godine izmedu 1990. i 1992. Tada je Bosna jos uvijek bila takva zemlja da si u njoj, cak i kao predsjednik, vjerovao u ljudsku dobronamjernost i imao priliku da saslusas one koji ti govore da grijesis. Nakon toga nastupila je sutnja. U dobre namjere prestalo se vjerovati. Izetbegovic je dosao u priliku slusati samo sebe i one koji su ga poceli dozivljavati kao hodajucu legendu ili kao hodajucu ikonu bosnjackoga izbavljenja. Oni mu nisu bili u stanju reci da grijesi onda kada grijesi. Jedina mana koju su mu pronalazili bila je blagost, dobrota i strpljivost. U prirodi je idolopoklonika da svojim idolima vrline ispoljavaju kao mane, zapravo da im zamjeraju visak vrlina. Time im se, cak i ne znajuci, ulaguju. To je opasno i za pametna covjeka: i on ce na kraju povjerovati u vlastito pretjerivanje u vrlinama. Cini mi se da je Izetbegovic u tom smislu vec 1993. postao zrtva. Danas mu na zivce idu nezavisni casopisi, pun je kritike za opozicijske politicare i intelektualce, premda su najcese bas oni, o paradoksa, najbolje prepoznavali njegovu ljudsku i politicku mjeru i premda ce vjerojatno oni biti spasitelji pozitivnih naslijeda njegove vladavine. Steta sto ih je u nevrijeme prestao cuti.

Bosna danas ne slici na djela Jacksona Polloka, a hoce li opet sliciti, to u velikoj mjeri zavisi i od posljednje zivotne etape Alije Izetbegovica. Bude li samo pametno govorio, a ne i pametno slusao, bude li apologet zatecenoga stanja, a ne onaj koji u skladu s vlastitim pogledom na svijet zeli nesto promijeniti, bude li vise tast nego pametan i obzirniji prema svojima nego prema drugima, njegov ce heraklitovski dar za fragmente ostati samo bizaran podatak o bosanskom politickom geniju koji je, eto, od vremena Stjepana Tomasa, preko vremena Gradascevica i Rizvanbegovica i vremena Spahe i spahinovaca, do vremena Branka i Hamdije, uvijek dobro znao sta zeli, ali nikada nije znao kako i cime, niti je imao strpljenja cuti odgovore koji, sto bi rekao Dylan, leze u vjetru. Umjesto da budemo pametniji, bivali smo radikalniji, pa je Bosnu napustio Rim (u vrijeme kraljevsko), pa je Bosnu napustila Turska (u vrijeme kad smo odbijali reforme), pa je Bosnu napustila Austrija (u vrijeme kad smo odbijali biti Bosnjaci)... Napusti li je danas cijeli svijet, znacit ce da ju je definitivno napustila pamet.