Rekvijem za nacionalizam

Neporeciva istina nove bosanske povijesti je nastanak Republike Srpske na premisama totalitarne, kleronacionalisticke i cetnicke ideologije SDS-a ciji je dubinski rezultat genocid nad nesrpskim narodima. Ad hoc zakoni svjetske politike gurnuli su taj aksiom u stranu. Vodena prijeko potrebnim pragmatizmom, medunarodna zajednica je u Republici Srpskoj omogucila transfer vlasti sa SDS-a na koaliciju politickih stranaka i na celo vlade tog bosanskog entiteta dovela Milorada Dodika, socijaldemokratu.

Odmah nakon Dodikovog imenovanja oglasila se i vodeca bosnjacka stranka. Pozdravljajuci izbor novog mandatara, SDA je naglasila da Dodik ne pripada nacionalistickom bloku i da kao takav moze ostvariti dijalog sa SDA koja, takoder, nije nacionalisticka stranka! Ovakvo reagiranje upucuje na zakljucak da je SDA svjesna moguceg udara medunarodne zajednice na nju i HDZ, kako bi anacionalizirala bosanski politicki prostor, pa SDA-ov javni "rekvijem za nacionalizam" nije nista drugo do prakticni pokusaj izbjegavanja hude sudbine: silaska sa povijesne scene.

Abdikaciju Stranke demokratske akcije ipak je moguce ocekivati jer je ta vodeca bosnjacka stranka opterecena nicim izazvanim samoljubljem. U politickom zivotu samoljublje se transformira u misiju. Biti u misiji, po definiciji znaci biti protiv demokracije, jer misija nije omedena institucijama drzave, vec institucijama Neba. To je temeljni problem: SDA, koja od sve tri nacionalne stranke u Bosni ima najveci potencijal demokracije, ne podnosi upucene joj zahtjeve za demokratizacijom bosanskog politickog zivota jer oni iritiraju njeno pravo na posjedovanje istine. A ako je sta u koliziji sa demokracijom, onda je to posjedovanje istine, jer je demokracija, kako to lijepo kaze Edgar Morin, neposjedovanje istine kako bi se omogucilo razlicitim politickim istinama da se izraze.

U toku rata, na teritorijama pod vlascu SDA pisanje i govorenje protiv te stranke uglavnom nije sankcionirano. Istovremeno, u RS-u i tadasnjoj "Herceg-Bosni" vladao je mrak dostojan samackih celija gulaga. Prirodna posljedica tog bosnjackog "privida slobode" morala je biti cista i nepatvorena sloboda u miru. Sloboda kao "potreba ljudske duse". Ali javni govor koji je na objektivan i cinjenican nacin doveo u pitanje politiku SDA proglasen je od njenih visokih duznosnika neprijateljskim cinom; zapoceo je nevideni paradoks: RS, politicka tvorevina nastala organiziranim nasiljem i zlocinom se demokratizira a u Federaciji procesi demokratizacije stagniraju! To za Bosnu moze imati ozbiljne posljedice. Ako se Milorad Dodik pokaze vecim demokratom od Alije Izetbegovica, Republika Srpska u perspektivi nece postati federalna jedinica Bosne i Hercegovine, vec bi Federacija mogla postati Republika Srpska! Zapad je nemilosrdan: ona bosanska nacija koja prva izvrsi samodemokratizaciju favorit je medunarodne zajednice. Favorit buducnosti.

Sta je to samodemokratizacija? U najkracem, to je omogucavanje unutarnacionalnog javnog dijaloga bez ikakvih posljedica za one aktere retorickih bitaka koji o vladajucoj stranci, njenim politickim vrijednostima i personalnim velicinama kazuju i pisu sve najgore, zasnivajuci svoju kritiku na kombinaciji cinjenica i teskih rijeci. Ili, da parafraziram Larryja Flynta, anarhicnog osnivaca magazina Hustler: "Prljave rijeci cuvaju americku demokraciju na najvisem nivou."

Zabranjene teme

Kada su neki casopisi, a o jednom magazinu da i ne govorimo, isprovocirali teme koje je vlast nastojala zakopati duboko pod zemlju, negdje u feronikl zonu, pogresno procjenjujuci da ce ih samozaboravom otrgnuti od odgovornih ljudi ove zemlje, zapocela je mucna kampanja koja, bilo eksplicitno bilo implicitno, jos uvijek traje, kvalificirajuci i bosnjacki dio bosanske vlasti kao antidemokratski. Evo jednog primjera "zabranjene teme" koji je izbacio iz cipela Stranku demokratske akcije, i sudeci po povjerljivim informacijama, oznacio pocetak suspenzije demokracije, sto je Bosnjacima nanijelo ogromnu stetu u medunarodnim razmjerama. Da je bilo mudrosti, gromoviti intelektualni udar gospodina Causevica mogao je oznaciti ulazak Bosnjaka u prestiznu aveniju demokracije gdje se svi nesporazumi rjesavaju snagom argumenata a ne argumentima snage (politika, sudstvo, itd...) Nazalost, do toga nije doslo, a moralo je.

Naime, vec pomenuti intervju Halida Causevica pokrenuo je nekoliko konstruktivnih diskusija u kojima se nanovo i znalacki utvrdilo kako je rat u BiH medunarodni sukob, dakle, agresija. Nasuprot tome, ne znam da je ijedna ideoloska apologija bosanskog rata kao srpske agresije ponukala naucnike, istrazivace, zurnaliste,... da prionu na posao dokazivanja agresije, kao sto ih je na to natjerao gospodin Causevic. Tu velicinu demokracije apsolutno ne moze nadomjestiti ni jedan drugi drustveni sistem.

Narocito je ne moze nadomjestiti tzv. teodemokracija koju neki islamski znanstvenici vide kao konacno rjesenje za islamska drustva, a pojedini bosanski teolozi to nekriticki prihvataju. Teodemokracija kao "Bozanska demokratska vlast" (Dz. Latic) nije moguca nikako drugacije nego kao teokracija koja je uvijek bliza totalitarizmu nego demokraciji. O tome svjedoce cinjenice: u vecini islamskog svijeta nezavisno misljenje je ugrozeno, pa se najbolji islamski filozofi prije mogu sresti na Zapadu nego na Orijentu. A korpus ljudskih prava za nasu "bracu po vjeri" je jos uvijek nepoznata zemlja.

Bosanski knjizevnik Selim Arnaut u svom romanu-prvijencu Boja kucne grade prosvijetlio je i sebe i citaoce sjajnom recenicom: "Svi smo mi podjednako udaljeni od Boga, samo je Bog razlicito udaljen od nas." Gospodar svjetova sigurno najvise voli onoga od koga je najmanje udaljen. Sudeci po zlu koje je zadesilo Bosnjake u preddejtonskom ratu, Tvorac nebesa i zemlje bio je tih godina prilicno udaljen od Bosne. Vjerujem da su Bosnjaci sada zasluzili Bozju pomoc u izgradnji stabilne demokratske zajednice. Ta bi se pomoc morala ocitovati u odvojenosti Njegovog zemaljskog proizvoda/religije od drzave.

Od emokracije do demokracije

Najbolje politicko i, uopce, socijalno rjesenje za Bosnjake je demokracija, bez obzira na svu njenu nemoc. Svaki drugi idejni diskurs jos je nemocniji. A u smislu stvaranja stabilne bosanske drzavne i drustvene arhitekture, najnemocnija i najopasnija je ona ideja koja u ime nekog viseg cilja zagovara bespogovorno jedinstvo nacije. Zato je potpuno u pravu jedan vrsni bosnjacki intelektualac kad kaze da ga jedinstvo odmah asocira na zatvor. Samo demokracija sprecava "zlo jedinstva" i umjesto "resetkastog" pogleda na svijet nudi raznolikost misljenja. Ipak, moze li se desiti da Bosnjaci napuste demokraciju? Sumnjam, jer bi u tom slucaju morali promijeniti zemlju koja vijekovima svjedoci da je razlicitost (dakle demokracija!) njena povijesna istina. Ali demokracija bi mogla napustiti Bosnjake ako se najradikalnija kritika vlasti i dalje bude obarala tzv. argumentima rata. To su oni argumenti koji svaku unutarbosnjacku kritiku suspendiraju pricom o ugrozenosti nacije: "kako je moguce da neko otvori dosje Kazani, pa znaju li oni kakav je genocid izvrsen nad bosnjackim narodom". Eto, ne znamo.

Bosanski Srbi i Hrvati u ovom odsjecku nase povijesti odlucili su se za varijantu historije koja kaze da oni imaju zemlje matice. To su Srbija i Hrvatska. Kako Bosnjaci nemaju rezervne domovine, oni su upuceni samo na svoje unutrasnje vlastite snage cija je rezultanta politicki sistem liberalne demokracije. Realizacija tog "posljednjeg politickog sistema u povijesti" podrazumijeva dugo putovanje iz emokracije kao vladavine emocija u demokraciju kao vladavinu racionalnog dijaloga. Predsjednik Izetbegovic je na vec cuvenoj tribini Vijeca Kongresa bosnjackih intelektualaca umjesto demokracije ponudio emokraciju. Ona ne izvire iz politike kao tehnike vladanja, vec iz vjere shvacene kao ljubav prema svom narodu. To nije dobro. To ne obecava demokraciju. Ljubav je fluid. Za to je Ganic vise kompetentan.

Ipak, bez obzira na sve, uloga SDA u bosnjackoj demokratizaciji nije za odbaciti. Bilo bi krajnje tendenciozno to ne priznati. Problem sa SDA je sto ona vjeruje u svoje dogme koje su postale kocnica demokracije. Danasnju SDA mozemo odrediti kao islamsko-demokratsku stranku, koja je kao takva clanica velike porodice krscansko-demokratskih stranaka Evrope. No, za razliku od tih stranaka koje su vise demokratske nego krscanske, SDA je vise islamska nego demokratska. Sekularna priroda interpretacije islama jos uvijek izostaje. Zbog odsustva te i takve interpretacije, liberalna demokracija medu Bosnjacima jos uvijek nije trijumfirala. Mozemo li ocekivati taj trijumf ili ce se on odigrati u interpretaciji nadolazecih povijesnih snaga!?