Izgledao je opasno i bio prevelik da bi ga iko uzeo u zajebanciju. Za razliku od ostalih cudnih ljudi, on nije cinio nista blesavo: nije razgovarao sam sa sobom, nije vikao, niti je zavirivao u haustore; jednostavno je isao svojim putem, a da nitko nikada nije saznao kamo taj put vodi i nista ga, osim odjece i smrada, nije odavalo. Niskim nije razgovarao, niti je ikoga pozdravljao, tako da je ostala tajna otkud smo znali i da se zove Ostoja.

Nestao je onih godina, sedamdeset osme, devete ili osamdesete, kada je umirao drug Tito, a mozda nije ni nestao, nego vise nije silazio od Bjelava prema Mejtasu.

Drugi covjek zvao se Dusko. Bio je onizi, pogrbljeni veseljak. Stanovao je u jednoj supi na vrhu Sepetarevca. Cijepao je drva, unosio je cumur, prenosio klavire i ormare, razgovarao s djecom i, naravno, bio predmet bezbrojnih i beskrajnih provokacija. Vikali smo za njim, jalijasi koji su vec bili preveliki za Dom "Ljubica Ivezic" a premali za popravni dom u Stocu, smaknuli bi mu kapu s glave, ali sve to Duska nije jako ljutilo. Uvijek je bio tako radostan da ga je bilo nemoguce poniziti. Kada danas cujem bozicnu pjesmu Radujte se narodi, uhvati me uvijek ista njeznost. Jednom sam, u drustvu nujnih katolika, pokraj bozicnog drvca, dodao njihovoj pjesmi: Radujte se kao Dusko. Odmahnuo sam na upitne poglede.

Jedne godine Dusko se ozenio. Djevojka je u njegovu supu dosla noseca. Valjda su je roditelji izbacili iz kuce nakon sto je s nekim koga u nasoj prici nema vanbracno zanijela. Dusko vise nije bio samo radostan, nego je bio i sretan. Zena ga je redila, prala mu kosulje i cistila jedino, sivo odijelo. Dijete se rodilo u supici, a Dusko je trcao niz Sepetarevac i vikao: "Rodio se sin!" Komsiluk se podsmjehivao, znajuci da sin nije njegov, a gdje ces vece blesavosti nego se radovati tudem djetetu. Drukcije bi bilo prije dvije tisuce godina, da se sin rodio u stalici, a ne u supici, i da se sretnik zvao Josip, a ne Dusko.

Dva tjedna nakon rodenja, zena je odnijela dijete i vise se nikada nije vratila. Dusko je narednih nekoliko mjeseci bio tih. Unosio je cumur kod gopode Metikos, ona ga je ponudila rakijom, iskapio je polic i rekao: "Nema te zalosti kao kada ocu uzmu sina!"

Vidali smo ga sve do onih vremena kada je Milosevic otisao na Kosovo polje, raspao se Cetrnaesti kongres Partije, a Jugoslavija pobijedila na pjesmi Eurovizije. Vremena su bila frkovita, pa je Dusko iscezao kao sto isceznu sjecanja na ljubavne filmove koji ne nose nista osim suza. Borci protiv patetike rekli bi da se place i od luka, pa ne moramo jos i od knjiga, pjesama, filmova i zivota. Dobri stari Frank Capra na to je ustvrdio: "Od luka se place, ali jos nije pronadeno povrce koje bi nagonilo na smijeh."

Strah od Ostoje, prvi je veliki strah koji pamti generacija djecurlije s Bjelava, Sepetarevca i Mejtasa. Ostojin smrad prvi je nepatvoreni vonj neuljepsanog zivota. A Dusko se radovao preko mjere. Da nije bilo njega tko zna kada bi i kako covjek naucio koja je mjera normalne radosti. Dusko je volio preko mjere, recimo svoga sina, sto se opet nije smatralo normalnim, premda je vjera stotina miliona ljudi, vjera u Isusa Krista, u sebi sadrzala i iskustvo oca Josipa koji nije bio otac svome sinu. Ljudi vjeruju u jedno, ali zive nesto sasvim drugo. Oni drukciji, koji su kao Ostoja i Dusko, bili su tu kao potvrda da je tako.

Zato ih i zovu Bozjim ljudima.