W - radnički cirkus: Nagrada magazina Dani "Hrabri novi svijet"

Četvrtak, 24.10: Mnemonic; Teatar Complicite London; režija: Simon McBurney; Bosansko narodno pozorište Zenica

Complicite je londonsko pozorište solidnog rejtinga, a njihov osnivač Simon McBurney teatarsku je praksu sticao u Parizu. Za predstavu Mnemonic, dva puta odigranu u BNP-u Zenica, valja reći da je konceptualno osmišljena i izvedena. Rješenje scene, ton, glumačka ekipa - skoro svaki segment inscenacije funkcionira besprijekorno - i zato nije nimalo čudno da se tročlani žiri MESS-a u sastavu Žanina Mirčevska, dramaturg SMG-a iz Ljubljane, Hristo Bojčev, pisac iz Bugarske, i poznati glumac Miralem Zupčević odlučio nagraditi McBurneya za režiju. I pored sjajnog početka u kojem gledatelj biva vođen sugestivnom pričom o precima, nit naracije se tanji, jer prevelika "zaposlenost" predstave kao da sa scene pomalo izgurava njezinu poetsku dimenziju. No, ne treba biti prestrog: to jeste predstava koja na svakom međunarodnom festivalu može imati zapaženu ulogu.

Petak, 25.10: C.F. Ramuz: Vojnikova priča; muzika: Igor Stravinski; režija: André Steger; Narodno pozorište; festivalska premijera

Koprodukcija Festivala nove muzike SONEMUS, MESS-a i Udruženja Pre-Art donijela je (ne do kraja uspio) eksperiment u kojem zanimljivo rješenje mizanscena i muzika Igora Stravinskog naprosto progutaju, na početku dosta zanimljivu, duhu vremena primjerenu, priču. Ona se na svom egzistencijalnom nivou pokazuje kao nekakva žanrovska smjesa kojoj je trening "multikulturalnosti" glavni zadatak. No, to je eksperiment (MESS je, sjećamo se, nekada bio festival eksperimentalnih scena) u kojem glumci - Robert Krajinović, Slaven Vidak i Mirela Lambić - sve zadatke izvršavaju korektno. Duh zadržavanja eksperimenta je tako dobar, ali i nije baš najprimjereniji velikoj sceni Narodnog pozorišta.

Subota, 26.10: Ivan Cankar: Sablazan u dolini šentflorijanskoj; režija: Gradimir Gojer; Bosansko narodno pozorište Zenica

Prostor oko BNP-a u Zenici spomenik je socrealističkoj estetici u arhitektonskom smislu, a čini se da je to u repertoarskom ono što se u zgradi zbiva.

Jasno je da naša pozorišta nemaju kadrova i novaca, jasno je, nadalje, da se glumci troše po televizijskim serijama koje više "mirišu" po zločinu nego po zabavi, i jasno je da nemamo previše ljudi čije predstave možemo ponuditi međunarodnom sudu. Ali, treba li ići baš dotle da se - prema općoj ocjeni - jedva prosječna Sablazan, dosta zanimljiv, ali skoro zaboravljen tekst Ivana Cankara, igra na MESS-u? Ako hoćemo imati teatar, valjat će nam jednom pogledati istini u oči: sposoban ministar, kakav Gojer uglavnom jeste, nema vremena za režiju i to se na ovoj predstavi vidi. Robert Krajinović nameće se kao još jedna nada bosanskog glumišta, u predstavi bi i igra Dženite Imamović i Ištvana Gabora mogla proći, sve dok se, ali ničim izazvana, ne pojavi muzika Dželaludina Đele Jusića i odvede predstavu do nivoa u kojem je ne mogu pratiti ni najvjerniji gledaoci.

Nedjelja, 27. 10: Georg Büchner: W - radnički cirkus; Krétakör Szinhaz; režija: Arpad Schilling; BNP Zenica

Krétakör Szinhaz, nezavisna teatarska grupa koju vodi dvadesetosmogodišnji Arpad Schilling, odigrao je fenomenalnog Woyzecka. Svi detalji te predstave, fascinantna gluma na ivici brutalnosti, predanost, scenografija (svi glumci su u kavezu pred publikom i igraju na pijesku, uglavnom nagi), muzika u kojoj se prepliću teme Kurta Weilla, Milesa Davisa, Metallice, poetski citati. Jednom riječju - sjajno! Nagrada magazina Dani (odlučivao je žiri u sastavu reditelji Namik Kabil i Faruk Lončarević te potpisnik ovih redaka, a za odluku smo nagrađeni i gromoglasnim aplauzom prisutnih na ceremoniji zatvaranja, koju treba čim prije zaboraviti) jednoglasno je otišla u njihove ruke. To je po svemu revolucionarna i istinita predstava, priča o haosu u kojem su se našle sve postkomunističke zemlje nakon što su ljudi u njima ostali na "bijelom hljebu". Nije ni čudo da Krétakör većinu svojih predstava igra na gostovanjima i da su za Schillinga kao autora zainteresirane sve veće pozorišne trupe u Evropi, a da u Mađarskoj baš i nije omiljen zbog radikalnih stavova o novom kapitalizmu.

Ponedjeljak, 28.10: Abdulah Sidran: U Zvorniku ja sam ostavio svoje srce; Slovensko ljudsko gledališče Celje; režija: Zijah Sokolović; Narodno pozorište

Slovensko ljudsko gledališče iz Celja predstavilo se tekstom Abdulaha Sidrana U Zvorniku ja sam ostavio svoje srce koji je na scenu postavio Zijah Sokolović, dok su scenografija i svjetlo rad tuzlanskog slikara Nesima Tahirovića. Ovaj spoj slovenskog performancea i bošnjačke duhovnosti nije ispao baš najsretniji. Sidranov "pejzažistički" dar teško je prikazati na slovenskom jeziku. Poetika tog teksta pati od velikih, stilski neujednačenih metafora, ali radi se o jednoj vrsti dokumentarnog žanra za koji je dobro da se igra u teatrima izvan BiH. Efektno rješenje na kraju predstave u kojem glavnom liku drame, kompozitoru Hajrudinu Rudi, u četničkom logoru poteče Drina kroz kostim dok svira muzika Bojana Jurčiča, u dobroj je mjeri popravilo utisak stečen tokom predstave. Definitivno, taj tekst, žanrovski, jeste skica za filmski scenarij i kao takav u teatru se može napraviti samo opreznim i autoritativnim promišljanjem.

Utorak, 29.10: Frank Castorf prema Tennesseeju Williamsu: Endstation Amerika; Narodno pozorište Sarajevo

Frank Castorf, rediteljska zvijezda i pripadnik njemačke ljevice, zastupnik je kulturnog pesimizma, što, između ostalog, sadrži i teoriju da je cijeli svijet sazdan od citata. Sad, svijet manje-više, ali njegova predstava svakako jeste. U njegovom Tramvaju zvanom čežnja - ništa, zapravo, nije njegovo i to je mogao biti sjajan rediteljski postupak da nije činjenice da se stvari različito čitaju u drugačijim kontekstima. To je priča o poljskim emigrantima u SAD-u koji, preko njemačkog "sna" o kapitalizmu, proživljavaju vlastite tragedije. To je, ruku na srce, solidna predstava hvaljena od nekolicine evropskih medija, kuđena od strane američkih institucija, ali ti simboli previše insistiraju na persiflažama pop-ikonografije (Lou Reed, Nico, Brian Ferry) pomalo zaboravljajući da bi, recimo, bilo iskrenije da su se pozabavili posljedicama neokapitalizacije, recimo, nekadašnjeg DDR-a, budući da svoj teatar smatraju institucijom za socijalno-kulturna istraživanja.

Srijeda., 30.10: Sarah Kane: Pročišćeni; režija: Tanja Miletić-Oručević; CDA Sarajevo

Rediteljka Tanja Miletić-Oručević po prvi put je na ovdašnju scenu postavila Pročišćene, dramu Sarah Kane, tragično, od svoje ruke preminule jedne od najvažnijih britanskih dramskih spisateljica s kraja 20. vijeka. To je, i pored rediteljskog oslanjanja na određena "vanjska" sredstva kojima se prikrivaju pad ritma i jedna vrsta manjka inventivnosti, za koplje bolje od svega što se igra(lo) u našim teatrima u posljednje dvije godine. Surova suvremena tema koju glumci (Sadžida Šetić, Alban Ukaj, Feđa Štukan, Zoltan Pletl, Sabina Bambur, Mirvad Kurić, Mehmed Porča) igraju s uvjerenjem o tome da, kako kaže jedna replika, "smrt nije najgore što ti se ovdje može dogoditi", i vrlo dobra kompozitorska rješenja Atile Aksoja porodili su predstavu koju valja vidjeti. Ukoliko vam smeta ljubljenje muškarca s muškarcem ili korištenje motorne pile u mučenju, nemojte ići u CDA, ali ako vas zanima jedno originalno viđenje svijeta u kojem živimo - obavezno pogledajte. Jer, odlazi MESS, zavjesa se spustila po 42. put, a ostat ćemo mi sami i (ne)Pročišćeni u brutalnom svijetu i vremenu koje danas živimo. U njemu se izjednačavaju pjesnici i ubice. U njemu, kao u kakvom teatru apsurda - i zato je predstava koju smo kao posljednju vidjeli na MESS-u dobra - pravila određuju oni najbeskrupulozniji i najmračniji, dok se onima koji bi imali šta reći to uglavnom i ne dozvoljava, ili ih se, jednostavno, proglasi prljavima.

Nagrade

Najbolja predstava, nagrada publike i Zlatni lovor-vijenac za glumu: Woyzeck - Robert Wilson i glumci ansambla Betty Nansen Teatret iz Kopenhagena Najbolja režija: Endstation Amerika - Frank Castorf; Mnemonic - Simon McBurney Nagrada magazina Dani "Hrabri novi svijet": W - radnički cirkus, Krétakör Szinhaz, Arpad Schilling Nagrada "Rejhan Demirdžić" za najboljeg mladog glumca: Kathrin Angener (Endstation Amerika) Specijalna nagrada žirija za dizajn tona i svjetla: Requiem, teatar Fanny&Alexander iz Italije Nagrada za doprinos u teatru: Nada Đurevska

Arpad Schilling, teatarski revolucionar

Vlast je odvratna

Direktor i reditelj nezavisne trupe Krétakör Szinhaz, Arpad Schilling, u teatar je ušao kao glumac i već sa nekoliko predstava skrenuo pažnju evropske javnosti na sebe i teatar koji uz njega zapošljava još 16 glumaca, od kojih nekolicina igra zaista sjajno. Nagrada "Hrabri novi svijet" našeg magazina otišla je u Mađarsku, čovjeku čije su opsesivne teme nezaposlenost, ugroženost i marginalizacija pojedinca

Woyzeck, Büchner, sramna Evropa: U osam godina, koliko radimo, napravili smo puno različitih predstava u našem pozorištu, a u sezoni 2001/2002. naše pozorište je donijelo odluku da obradimo tri predstave Büchnera. Znamo kakav je bio Büchner, znamo da je u izvjesnom smislu bio revolucionar i da je pisao fantastične drame. Ako su njegovi tekstovi osnova, moramo ih prilagoditi našim uvjetima i to onako kako je on svoje tekstove prilagođavao tadašnjem vremenu. Prva predstava je upravo Woyzeck, i u njoj smo željeli prikazati jad i siromaštvo jednog čovjeka, i govoriti o onim ljudima koji su poslije 1989. godine ostali bez posla i izašli na ulice. Sada u Mađarskoj nije baš popularno govoriti o tome. Zapravo, mislim da je u čitavoj istočnoj Evropi to dosta sraman period: socijalizam je proizvodio ljude koji se poslije promjena nisu snašli. Takvim ljudima smo ovom predstavom podigli spomenik, ali za njihov život nismo uspjeli učiniti nikakvu promjenu. Odrastanje, ljubav, prijateljstvo: Kad ovu predstavu igramo u Budimpešti, mnogi misle da to nije njihov problem. Mnogi intelektualci su vrlo pozitivno ocijenili naš rad jer smatraju da ponovo treba govoriti o najmanje 30 do 40 posto sadašnjih stanovnika Mađarske. Kasnije smo radili Leoncea i Lenu, a ta predstava govori o vlasti, o tome ko će je preuzeti i šta će vlast uraditi. Predstava obrađuje pitanje prijateljstva i ljubavi, a pomalo govori i o nama koji smo postali odrasli nakon 1989, a ne želimo preuzeti onaj svijet koji smo naslijedili od naših roditelja. To odrastanje je vrlo bolno i odvija se s mnogo laži, i na kraju, ako ipak prihvatimo novu vlast i preuzmemo nasljedstvo od roditelja, onda nešto izbacujemo iz sebe. Sljedeća predstava koju ćemo raditi govorit će o našoj revoluciji, koja traje 13 godina, od 1989. do danas. Igrat ćemo je pod nazivom Domovina, domovina. Radi se o političkom kabareu koji se ruga svim političkim partijama. Ja, naprosto, osjećam odvratnost prema ljudima koji su nekada bili na vlasti u Mađarskoj i sada se ponovo trpaju na ta mjesta. Narod je glup i da se manipulirati: današnja Evropa je cinična. Zasad ne vidim nadu i put kojim se može izaći iz toga. U Mađarskoj su opet prisutni i nacionalizam i antisemitizam, u Evropi, govoreći metaforički, nož stoji u zraku, jer teško je sukobiti se sa samim sobom, sa nesposobnošću odgovora na probleme. Svi žele potporu, a nema je, teško ju je imati u trenutku kad se nešto što je postojalo ruši, kad nestaju idoli i ikone, a nema novih… Glumac - reditelj: Mislio sam da sam dobar glumac. Na kraju se ispostavilo da sam loš i onda mi je bilo u planu da postanem redatelj i režiram samog sebe. Ipak, nikada nisam režirao sebe, režirao sam svoje kolege, koji su stvarno dobri glumci. Zadatak redatelja nije da režira glumca, nego da mu dozvoli da radi kako treba. U Woyzecku su sami glumci režirali i postavljali. Nisam zahtijevao ništa posebno od njih. Uvijek sam želio samo da idu do granice koju postavljaju sami sebi. Smatram da sam ja, ipak, usmjerivač za glumce, dobar prijatelj, a ne nekakvo više biće. Mada smatram da ponekad i u našem sistemu moramo uvesti pomalo diktature u režiranju, inače ne bismo mogli postaviti predstavu. Život u istočnoj Evropi: Kao radnik u pozorištu i kao redatelj moram crpiti osnovu iz života u kojem živim. Ja nosim u sebi jednu kulturnu pozadinu i smatram da ću uvijek kao Mađar gledati na svijet. Uvijek ću biti stanovnik istočne Evrope i kada bih slučajno živio 30 godina u New Yorku. Ako odem u neku državu, interesovat će me svakako i to okruženje i pokušat ću nešto crpiti iz njega. Mađarski teatar: Smatram da je mjesto pozorišta u Mađarskoj vrlo tragično: nema dovoljno mladih snaga. Moguće je da ih nikada nije ni bilo dovoljno, nikad nismo imali neke vodeće ličnosti u pozorištu. Snage koje bi krenule i koje bi htjele nešto novo, nažalost, potisnute su. Političari angažirani u kulturi su dosta ograničeni i potpuno je svejedno iz koje partije dolaze. Ovo je nemoguća situacija: jedno mađarsko pozorište dobija pare iz Francuske, zovu me na sve strane u čitavoj Evropi, a u mojoj državi jedva da dobijamo išta.

Dodjela nagrada u selu Mrduša Donja

Malo je onih koji su vjerovali da na ovogodišnjem MESS-u mogu doživjeti nešto traljavije, skandaloznije i amaterskije od čina samog otvaranja festivala. Na sceni Narodnog pozorišta se, ni krivo ni dužno, ničim izazvano, pojavilo troje sarajevskih glumaca iz predstave Harisa Pašovića Romeo i Julija. To što je očito barem dvoje od njih bilo oslobođeno časova muzičkog u osnovnoj školi, jeste opravdanje za njih, ali ne i za onog koji je Ermina Bravu, Džanu Pinjo i Lanu Barić posadio na scenu da otkrešte songove koji, za razliku od ove prilike, u Pašovićevom komadu imaju smisla. No, kakav početak, takav i kraj. Nakon što su se pred prepunom dvoranom Narodnog pozorišta beskrajno dugo, za potrebe emitiranja na televiziji, vrtjeli snimci inserata iz predstava koje su učestvovale na festivalu, pred publiku je izišao član i predstavnik Službenog žirija MESS-a, glumac Miralem Zupčević. Očito već podobro pijan, u otrcanoj jakni i sa torbom o ramenu, kao da je upravo izišao iz voza, Zupčević se kleberio na sceni poput diletanata iz "zabavnog programa" Televizije 99 Adila Kulenovića. Prvo se požalio što mora da saopćava dobitnike nagrada umjesto da ih sam prima, a onda je sam sebi čestitao na duhovitosti. Potom je uslijedilo još jedno vrćenje već viđenih inserata, da bi Zupčević pročitao da je Zlatni lovor-vijenac dobila glumica danskog kazališta. Na opetovanje pitanja iz publike "Koja glumica?", Zupčević je odgovorio: "Šta ja znam koja, ovdje piše glumica." I u trenutku kad je na scenu izišao ambasador Kraljevine Danske, koji je trebao primiti nagradu za neznanu glumicu svoje zemlje (jer ekipa predstave je ranije otputovala), Zupčević je nestao sa scene, da bi se koju minutu kasnije vratio, okrenuo leđa publici flertujući sa voditeljicom Segmedinom Srnom, i saopćio da nagradu nije dobila nikakva glumica, već glumačka ekipa predstave. Publika je istodobno počela zviždati članu žirija koji nije znao kome je dodijelio nagradu i aplaudirati nagrađenoj predstavi. I, općenito, cijela ceremonija zatvaranja festivala na momente je podsjećala na predstavu u kakvoj zemljoradničkoj zadruzi, ili na scene iz čuvenog Brešanovog komada. Prilikom dodjele glumačke nagrade za doprinos u teatru glumici Nadi Đurevskoj, reditelj Sulejman Kupusović održao je patetičan referat u kome se žalio na prilike u bosanskohercegovačkom pozorištu, dok se direktor MESS-a Dino Mustafić prisjećao kako je, kao dječak, igrao ulogu sina u nekoj Nadinoj predstavi, te da ga je ona tom prilikom nježno kupala. Za razliku od njih, stranci koji su dobili nagrade obratili su se jednostavnim riječima i telegramima punim topline i uvažavanja prema našem gradu, ali mlada prevoditeljica engleskog jezika je zamucala i otišla sa scene. Tako je festival prikazao velike svjetske domete, a završio kako je i počeo i kako se publika i pribojavala: jadno i provincijalno. Sreća što ono što je viđeno između palanačkog otvaranja i ponižavajućeg zatvaranja MESS-a ipak ne može u potpunosti pokvariti cjelokupan utisak o najvećem prazniku pozorišne umjetnosti u ovom dijelu Evrope. (S.P.M.S.)

Arhiva Dani
281