lobodan Milošević ima niz pristupa svjedocima u unakrsnom ispitivanju. Prema jednima je skoro pa prijateljski nastrojen, s drugima koristi rijetke rezerve šarma, treće prezire ili vrijeđa; na koncu, ipak, kada svaki od pristupa bude iscrpljen, ostaje njegov bezrezervni sadizam i instinkt ubojice, koji nepogrešivo otkriva najslabije tačke svakoga od njih. "Vaša žena se zove Zorica, zar ne?!" U ovom slučaju, ime supruge izgovoreno u javnom pretresu predstavlja najsuroviju prijetnju; u svijetu kriminalaca, to bi se možda moglo prevesti kao: "Znam gdje ti živi familija, ne možeš je zaštititi!", jer ovaj svjedok ima sve moguće razloge da skriva familiju. Slobodan Lazarević, dugogodišnji oficir KOS-a, napustio je Jugoslaviju u decembru 1998. i danas je u programu zaštite svjedoka, čovjek sa novim identitetom i novom zemljom. I pored toga što je bio zaštićen pseudonimom C-001, on je uoči pojavljivanja u sudnici zatražio da svjedoči pod sada već "starim" imenom.

Mali, nizak i debeo, skoro okrugao muškarac, potpuno bijele brade, izgleda kao svaki drugi špijun; naime, mnogo više liči na bibliotekara ili književnog kritičara. Ali, ono što je ispričao u sudnici, nije ostavilo nikakve sumnje u to da je ovaj čovjek, vjerojatno prvi put u životu, ono za što se izdaje. Preciznost s kojom je on, kao iz rukava, nabrajao imena, datume, mjesta, prisjećajući se i najsitnijih, naizgled nebitnih detalja; njegovo svjedočenje, pored toga što je naudilo Miloševiću, odškrinulo je vrata u malo poznatu povijest rata u Hrvatskoj i BiH, povijest skrivenu uglavnom u dosjeima brojnih obavještajnih službi.

U posjeti Fikretu Abdiću Operativac KOS-a, Lazarević je nakon 11 godina provedenih u inozemstvu, gdje je špijunirao "neprijateljsku emigraciju", ponovo stigao u Sarajevo, gdje ga je kasnih šezdesetih vrbovao Nikola Zimonja, u to vrijeme poručnik u toj službi. Nakon što se nakratko zadržao u Sarajevu tokom Zimskih olimpijskih igara, Zimonja - sada pukovnik - poslao ga je na novi zadatak, u Veliku Kladušu. Nakon izvjesnog vremena u Agrokomercu, gdje je pod paskom držao strane poslovne partnere, otpušten je iz tog konglomerata pod optužbom da je ukrao "neke dokumente" iz ureda Fikreta Abdića. I pored toga što je njegov posao u Velikoj Kladuši - KOS je, prema njegovim riječima, u to vrijeme bio zabrinut zato što tu firmu drže muslimani - on je ostao u gradu, dok se u susjednoj Hrvatskoj bližio rat. Vrlo brzo, već u decembru 1991, dobio je zapovijed da ide u Hrvatsku, odnosno da se pridruži 8. operativnoj grupi, koja je u to vrijeme bila pod zapovjedništvom generala Mile Mrkšića.

"Mi smo dva dana unaprijed znali za napad. Znali smo snagu, pravce napada, veličinu snaga i, na osnovu onoga što sam vidio, mislio sam da imamo snage da se suprotstavimo." Dva dana prije "Oluje", operacije HV-a u kojoj je skršena RSK, Lazarević je od svojih izvora u Evropskoj promatračkoj misiji saznao za napad. Ipak, njegovi pokušaji da uzbuni kako svog zapovjednika, tako i štab u Kninu, bili su uzaludni. Dva dana kasnije, 21. korpus VRSK-a našao se u potpunom okruženju: na jugu, na granici između BiH i Hrvatske, bile su snage 5. korpusa ABiH, na bokovima i na sjeveru snage HV-a. U sobi sa satelitskim telefonom, koju su unajmljivali od službenika UN-a za 5.000 maraka dnevno, bili su trojica ljudi - Slobodan Lazarević, Čedomir Bulat, zapovjednik 21. korpusa, i Tošo Pajić, šef RDB-a na Baniji - važući opcije.

Bulat je satelitskim telefonom nazvao Momčila Perišića i zvučnik je bio uključen kada je komandant VJ kratko rekao: "Ustrajte!" Poslije novog telefonskog poziva, Zoran Lilić s druge strane im je također kazao: "Ustrajte!" Još jedan: i svemoćni Jovica Stanišić rekao je doslovno isto to. Prošle su četiri godine od početka rata i svi u sobi su bili zbunjeni: ljudi koji su ih sve to vrijeme snabdijevali oružjem, municijom, ljudstvom, odjednom su se ponašali kao potpuni stranci. Nije bilo drugog izbora nego se predati. Prošle su četiri godine, i ovakav kraj bio je jedini neočekivani. A u te četiri godine stale su hiljade bjesomučnih i nepotrebnih ubojstava, etničko čišćenje, progoni…

Lazarevićevo svjedočenje, koje ne ostavlja sumnje u to u kojoj mjeri je Beograd dirigirao ratovima u dvije susjedne zemlje, nije ipak važno samo zbog toga. Ono što je kazao u sudnici, u potpunosti je zamrljalo, ako ne i potpuno izbrisalo svaku liniju između ta dva rata, koji su ustvari bili dio jednog te istog plana. Dugi i iscrpljujući napadi na Bihać - uvijek planirani u suradnji sa Generalštabom VJ - uključivali su i jedinice iz tri korpusa vojske krajiških Srba. Sa formiranjem Autonomne pokrajine zapadna Bosna, operacije u BiH otišle su korak dalje, kada je 1994. u Velikoj Kladuši osnovan štab "Pauk".

Kako su vrbovani službenici UN-a Strogo čuvana tajna, taj štab bio je mjesto odakle je vođen rat za i u ime Fikreta Abdića; "međumuslimanskim" sukobom zapovijedao je Mile Novaković, general vojske krajiških Srba. Njegove udarne snage bili su pripadnici specijalnih snaga MUP-a Srbije i "Tigrovi", dok su ostali bili pripadnici "Narodne odbrane" Fikreta Abdića. Iz knjige posjetitelja, koja je u sudu uvedena kao dokaz, vidi se da je i on sam skoro svakodnevno posjećivao "Pauk", zajedno sa svojim najbližim suradnicima. Nigdje ta, skoro neprirodna suradnja nije tako jezivo bjelodana kao na snimku parade vojske krajiških Srba, iz ljeta 1995. u Slunju; uz Milorada Ulemeka Legiju i njegovog zamjenika Raju Božovića, u svečanom stroju nalazi se i cijeli niz oficira Narodne odbrane APZB, koji razmjenjuju srdačne osmijehe sa generalom Milom Mrkšićem.

Raketni sistemi koji su samo za tu paradu dovezeni iz Bosne, odnosno posuđeni od vojske bosanskih Srba, jedan su od dva kraka suradnje između "srpskih zemalja". Drugi se protezao sve do Beograda. Presudni utjecaj Beograda dolazio je naročito do izražaja tokom brojnih rundi mirovnih pregovora. Kao oficir KOS-a i kao prevodilac, Lazarević je putovao na srpsko-hrvatske pregovore u Ženevi i Beču, kao i na "tajne" razgovore u Norveškoj; no svaki put vodio je preko Beograda. Uoči putovanja dobio je dva lažna pasoša, oba sa Kninom upisanim kao mjestom rođenja, i novac; delegacija, koja je svaki naredni put bila sve brojnija, prije svakog putovanja u inozemstvo putovala je u Beograd, po instrukcije.

I svaki put scenarij bi bio isti: Goran Hadžić, koji je u to vrijeme bio predsjednik RSK-a, dobivao je upute u kabinetu Slobodana Miloševića, tadašnji ministar odbrane Dušan Rakić od Momčila Perišića, a Lazarević od svog šefa - Nikole Zimonje. I svaki put instrukcije su bile iste: ne prihvatajte ništa! Kako nije bilo lako niti odbijati sve prijedloge iznova, tokom pregovora kontakti sa Beogradom bili su vrlo česti. Kada bi bili pritisnuti, ne imajući drugog izbora nego da potpišu, srpski pregovarači su, kaže Lazarević, tražili pauzu i ponovo zvali Beograd tražeći instrukcije. "Rakić je zvao Momčila Perišića, dok je Hadžić zvao nekoga u kabinetu Slobodana Miloševića", rekao je on, prisjećajući se čak i dimenzija sobe koja je bila odmah iza velike konferencijske sale.

Ovaj posve neobičan čovjek uzdrmao je i općeprihvaćeno mjesto UN-a u sukobu u bivšoj Jugoslaviji ili možda tek potvrdio neke stare stereotipe. On je, naime, opširno prepričao kako je vrbovao cijeli niz međunarodnih službenika u Hrvatskoj. "Neki od njih pristali su da rade za novac, neki iz čisto ideoloških razloga", rekao je on, nastavljajući: "Ne kažem da su se svi mogli kupiti, ali neki jesu." Pored njih, i svi domaći prevoditelji u UN-u radili su za njega. "Ako ne bi pristali, mi bismo ih diskreditirali i ne bi im bilo dopušteno da rade." Pored gorkog okusa zabluda i prevare, slika UN-a koju je naslikao jeste slika organizacije duboko ogrezle u korupciju, nesposobne da zaštiti sebe, kao i druge, toliko izjedena nesposobnošću i nezainteresiranošću da je izgubila kredibilitet, prije nego što ga je uopće mogla steći. Takav UN na isti je način gledao i kolone sa stotinama hiljada krajiških izbjeglica na putu za Srbiju, nesposoban ili nezainteresiran da im pomogne.

Arkanova obuka "Čak i ja sam bio oduševljen vama '89. i '90. godine, poslije se promijenilo", rekao je Lazarević u unakrsnom ispitivanju. Odgovarajući na jedno od pitanja zapjenjenog Miloševića, koji očigledno nije imao dovoljno municije za ovog svjedoka, Lazarević je otkrio i djelić svog karaktera. On nije dobar čovjek. Među svjedocima koji će se u Haagu pojavljivati narednih mjeseci neće biti mnogo dobrih ljudi; svi su oni u jednom trenutku, prije ili kasnije, služili čovjeku koji danas sjedi u uglu sudnice, cinično se smiješeći i namještajući se u stolici svaki put kada shvati da je u kadru. No, ovaj put je, čini se, na drugoj strani imao čovjeka koji osjećanja shvata na isti način: kao teret.

Tek u jednom trenutku Lazarević je dopustio osjećanjima da prevladaju, pripovijedajući o mukama kroz koje su prošli mnogi kninski Srbi u centru za obuku u Erdutu, pod paskom Željka Ražnatovića Arkana. "To je ličilo na koncentracioni logor, nije bilo slobode kretanja, okolo je bila bodljikava žica i naoružani ljudi." Bilo je to nakon pada Krajine, kada je srbijanska policija uhapsila hiljade izbjeglih muškaraca i poslala ih na obuku u Erdut. "Ljudi su tjerani da s jednog kraja centra nose kamenje svoje težine, i nisu ga smjeli ispustiti, bili su vezani za bandere u dvorištu i svako ko prođe pored njih mogao ih je udariti." Tada mu se zatresla brada i procijedio je na engleskom: "Scary…" Da, mora da je bilo strašno. Dan prije, Lazarević je ispričao kako su Arkanovi ljudi, nakon što je od njih zatražio pet leševa za razmjenu sa 5. korpusom, ubili pet zarobljenika koje su držali u zatvoru. Bio je hladan kao led.

Arhiva Dani
281