Puštanje gasa - masakr talaca

Anjenkov: Čitava Rusija je u tamnici. Mi ćemo dići u zrak njezine zidine.

Dora: Daj mi samo da bacim bombu pa ćeš vidjeti. Primicat ću se središtu ognja, pa ipak će moj korak biti ravnomjeran. Lako je, mnogo je lakše umrijeti zbog svojih protuslovlja negoli ih proživjeti.

(Albert Camus: Pravednici, drama)

Tu predstavu proglasili su promašenim projektom, "brodom samoubica" u bombastičnoj metafori lepršavog jezika ruske štampe. Ali svi su mislili na ekonomsko samoubistvo - produciranje raskošnog mjuzikla u Moskvi. "U jednu ruku, Nord-Ost je postao ruski simbol, ali u drugu ruku, mjuzikl više ne postoji", spušta zavjesu bard-pjevač Georgij Vasiljev, producent i jedan od autora mjuzikla, bivši talac: "Nije šteta zgrade teatra Dubrovka, može se to popraviti. Ali nema više mjuzikla Nord-Ost. Trebali bismo raspustiti trupu i orkestar. Ne mogu muzičari sebe natjerati da uđu u proscenij gdje su teroristi bili sredili zahod za taoce. Bankrotirali smo… Prodali smo nekoliko hiljada karata za predstojeće predstave, koje nećemo moći prikazati." No, propast "ruskog Broadwaya", komada koji je usprkos lošim prognozama pobudio i održao ogroman interes publike, tek je malena fusnota općeg kaosa polučenog terorističkim upadom. Teroristička skupina, samoprozvana "Islamska brigada samoubica" pod vodstvom dvadesetpetogodišnjeg Mofsara Barajeva, prijetila je da će dići Teatarski centar Dubrovka u zrak, tražeći okončanje rata u Čečeniji i povlačenje ruskih snaga. Zarobili su više od 750 gledalaca. "Naš san je da postanemo šehidi - Allahovi mučenici. Lopta je sad kod Putina. Do njega je: da li želi imati živote svih ovih ljudi na svojoj savjesti. Više nego odlučni smo da umremo ovdje. Allah nam je već ispunio snove samo dopustivši nam da dođemo u Moskvu i uspješno pokrenemo ovu operaciju", rekao je Barajev reporteru Sunday Timesa Marku Franchettiju u jednom od posljednjih intervjua.

Crne udovice Nećak jednog od beskrupuloznijih čečenskih odmetnika, proljetos ubijenog Arbija Barajeva, možda i nije želio skončati od ruskog metka. "Djelujemo po zapovijedi našeg nadređenog, emira Šamila Basajeva, vi ga svi dobro znate", tvrdio je. A Basajev je prije sedam godina, u krvavoj opsadi bolnice u Buđonovsku, umakao ruskim snagama, ostavši jedan od ključnih aktera i ojačavši islamističku osovinu preko svog ađutanta, također proljetos ubijenog jednorukog Arapa Hataba. Barajev je tvrdio i da njegova ekipa "poštuje" čečenskog predsjednika u bijegu Aslana Mashadova, koji se od napada, pak, ogradio, iako je Basajevu u junu dodijelio komandu nad oružanim snagama separatista koji ga još priznaju kao legitimno izabranog vođu. Barajev je "bojno polje" prenio na ulice Moskve, odakle ga je Putin svojedobno obećao protjerati nakon serije terorističkih eksplozija u prijestolnici 1999, koja je umnogome doprinijela psihozi pod kojom su ga Rusi inaugurirali za predsjednika, kao oličenje "čvrste ruke". "Putin je obećao sigurnost, ali tri godine po njegovom dolasku na vlast, do zuba naoružani oružnici u čečenskim uniformama mogli su se neometano vozikati po prijestolnici džipovima i uzeti stotine talaca. Obećao je red, ali njegov MUP i vojska pokazuju totalnu bespomoćnost", komentirao je u jeku krize s taocima moskovski sociolog Boris Kagarlicki: "Realnost čečenske tragedije gruhnula je u politički život zemlje na najbrutalniji način: rat je došao u Moskvu, pocijepavši sve informativne blokade i barijere. Mislim, rat, a ne terorizam. Osuđujte otmičare koliko god hoćete, ali bilo bi bezočno licemjerje izostaviti činjenicu da se federalna vojska u Čečeniji ponaša znatno gore od Čečena koji su zaposjeli teatar."

Irački predsjednik Sadam Husein, pak, mislio je drukčije: "Otmica baca mrlju na sve muslimane i vrijeđa ideju nezavisnosti Čečenije", poručio je "svim muslimanima, i svim Čečenima". No, u ovom napadu iskristalizirala se slika jedne nove, očajnije, zatucanije i okrutnije generacije Čečena. Generacije koja nije rasla pod represijom sovjetskog režima, već u pustoši i beznađu zemlje samljevene ruskom agresijom i rascjepkane unutrašnjim koškanjima oko vlasti, moći ili pak najosnovnijih sredstava za život. "Crne udovice", kako je ruska štampa prozvala pripadnice Barajevljevog odreda samoubica, među kojima je bila i njegova strina, završni su produkt evolucije fenomena očito "presađenog" iz druge zemlje očajnika, Palestine. Djevojke zamotane u crno i opasane eksplozivom nisu odabrale maskenbal, već sigurnu smrt - trend koji je u samoj Čečeniji već otpočeo posljednjih godina (i rodica vođe otmičara, Hava Barajeva, poginula je u samoubilačkom napadu auto-bombom na ruske postrojbe u ljeto 2000). "Vjerovatno su to žene čije su najmilije okrutno pogubile ruske snage u Čečeniji, gdje je porodica najvažnija u glavama ljudi. Oni su u stanju očaja, a žene su sklonije emocijama i imaju manje kontrole nad sobom", kaže Heda Omarhadžijeva, psihologinja koja radi s čečenskim izbjeglicama u Ingušetiji. "Čak i ako nas pobiju, tisuće braće i sestara doći će za nama, spremnih da se žrtvuju", poručivala je jedna od otmičarki na videosnimku koji su teroristi poslali famoznoj TV-postaji Al-Džezira. Ovako masovno učešće žena ranije ipak nije zabilježeno, i kosi se sa tradicijom Čečena, po kojoj je žena "čuvarka ognjišta".

Putin, pak, nije propustio priliku da ponovi priču o umiješanosti "stranih centara" i islamskoj vezi, u uvertiri za sigurnosni debakl. Mada su otmičari u početku išli na iznurivanje i pregovore, pokušavajući postaviti se "s ljudskim likom", puštajući djecu, muslimane, i ponekog stranca, situacija u teatru strave kulminirala je pucnjavom u subotnju zoru. Satima su teroristi, zavisno od hira, prijetili, kinjili ili brutalno maltretirali zatočenike. A onda je u zoru 26. oktobra jedan dječak pukao, bacio flašu na otmičare i potrčao ka izlazu vičući: "Mama, ne znam šta da radim." Teroristi su pripucali, promašili ga, ali pogodili druge taoce, svjedoči novinarka agencije Interfaks Olga Černjak, koja je bila među taocima.

Potom je uslijedio kontrolirani haos: upad ruskih "Specnaza" i elitnog antiterorističkog odreda "Alfa". Prvo su ubacili nepoznat gas, potom su "Specnazi" uletjeli u prostorije s krova, simultano s Alfama koji su prodrli u salu preko podzemlja, i pobili glavninu odreda. Georgij Vasiljev svjedoči da je većina otmičara u tom trenutku gledala same sebe na videosnimci, što je razlog da su Alfe uletjele baš tada. Naime, pucnjava je već bila prošla. Ali bezbjednjaci su, prisluškujući telefonske razgovore (nezakonito-zakonit dogovor s operaterima mobilne telefonije im je to omogućio, a otmičari su dozvoljavali taocima da se aparatima koriste), saznali da se žene-samoubice ne smiju aktivirati bez naredbe muških. Uhvativši trenutak kad je grupa bila razdvojena, Rusi su ih munjevito pobili. No, puštanje gasa koji je trebao omamiti teroriste rezultiralo je masakrom talaca.

Ruska verzija Busha "Oprostite nam. Nismo mogli spasiti sve", rekao je Vladimir Putin proglašavajući dan žalosti, a vlasti su porodicama obećale odštetu od 100.000 rubalja po poginulom - negdje oko 6.600 maraka, i polovinu te krvarine preživjelim. Osim toga, pokrenuta je nova, žešća ofanziva češljanja gudura Čečenije: o tim žrtvama će se kao i dosad lakše šutjeti. Kao što vlasti još uvijek kriju o kakvom se tačno gasu radilo: spominju se neuroparalitici kao BZ i sarin, inače ograničeni međunarodnim protokolima koje je potpisala i Moskva. "Vlasti u Moskvi čine ono što su činili u Čečeniji tri godine: blokiraju tok informacija, lažu i provlače poraz kao pobjedu. Ali ono što federalnoj vladi prolazi u dalekoj kavkaskoj republici nije upalilo u Moskvi pred desecima novinara i tisućama svjedoka", komentira sociolog Kagarlicki u Moscow Timesu. Putin od svega, zasad uspješno, pravi rusku verziju bušovske suspenzije ustava i tihe reforme političkog sistema - žešću utoliko što ruski ustav ne ograničava predsjedničke moći ni blizu koliko američki, a politički sistem i ovako daje daleko više prostora sigurnosno-vojnoj vrhuški za djelovanje na "unutrašnjem planu". Mediji su na udaru - nekoliko TV i radio stanica zatvarano je tokom krize. Vojsci su dane šire ovlasti "u borbi protiv terorizma". Iako se Aslan Mashadov javno odrekao terorista, pristavši na bezuvjetne pregovore s Rusima, iako Putin poručuje javnosti da ne okreću svoj gnjev protiv svih Čečena, čak i proruski poslanik iz Čečenije Aslanbek Aslahnov upozorio je da se uzimaju otisci svih Čečena redom - zakon inače propisuje da se otisci uzimaju samo u krivičnom postupku, ukoliko nisu dani dobrovoljno.

Putin je uletio i u diplomatski klinč sa Danskom, gdje se ove sedmice održava "Svjetski čečenski kongres", optuživši Dance, koji inače predsjedavaju Evropskom unijom, da se pokazuju "mekim u ratu protiv terora", onom globalnom kojem je prišlepao agresiju na Čečeniju. Bushova administracija bez dvojbe odgovornost za tragediju pripisuje isključivo teroristima, ali također zahtijeva od Moskve i detalje o smrtonosnom gasu. "Dokle god čečenski lideri propuštaju odreći se terorizma, i pridružiti se borbi protiv njega, oni će kao i Palestinci uviđati da im svaki politički napredak izmiče, a njihov narod će utoliko više patiti", piše u uvodniku Washington Post. Međutim, usprkos muče-ničkom folkloru, ukazivanju na Al-Džeziri i sve naglašenijoj vjerskoj crti čečenskog fanatizma, trezveniji analitičari svjesni su da se još uvijek radi o borbi malog naroda za nezavisnost. "Najstravičniji bi, tako, scenarij mogao biti onaj po kome niko - ni Mashadov, ni Basajev, ni Al-Ka'ida - ne stoji iza misije, osim samog dvadesetpetogodišnjeg Barajeva, i da je ovo početak nasumične kampanje terora čečenskih ekstremista", komentira urednik londonskog IWPR-a Thomas de Waal. "Može biti na tisuće Barajeva u Čečeniji, čije ime nam sad ne znači ništa. Rusi bi trebali zahvaliti Bogu što su zauzeli samo dom kulture, a ne nuklearnu elektranu", smatra Mairbek Vačagajev, bivši portparol Aslana Mashadova. Kavkaski krug nasilja ni dosad nije štedio nevine.

Arhiva Dani
281