DANI: Gospodine Đorđeviću, grupa intelektualaca je na Vašu inicijativu uputila apel kulturnoj javnosti Srbije. O čemu se radi?

ĐORĐEVIĆ: Apel koji su potpisali Filip David, Lazslo Vegel, Milan Đorđević, Dragan Velikić, Predrag Čudić, Vladimir Arsenijević, Bogdan Bogdanović, Radmila Lazić i ja u Srbiji upućen je kulturnoj javnosti i političkoj eliti odgovornoj za promjene, a skreće pažnju na antievropsko i antimodernizacijsko raspoloženje u Srbiji. Naglašeno je da se od petooktobarskih promjena očekivalo mnogo više u svim sferama, ali da promjene nisu ni započele u dovoljnoj mjeri. Drugi akcenat je da se pod vidom borbe protiv jednog jednoumlja (komunističkog) sada nameće drugo ideološko jednoumlje, jednako isključivo i agresivno, u vidu nacionalističke ideologije. Ona se nudi kao nedodirljiva i jedino moguća, i tako guši slobodu istraživanja i preispitivanja svega što nas okružuje, a posebno onoga što se desilo u neposrednoj prošlosti. Treći dio apela ukazuje na to da se iz nekih institucija i kulturnih struktura snažno forsira istorijski revizionizam, koji želi da revidira sve tekovine Drugog svjetskog rata, koje je istoriografija utvrdila. Na javnoj sceni su beskrajne rasprave o četnicima i partizanima, Užice i Ravna gora, Ravnogorska čitanka... U apelu se ukazuje na konzervativnu misao, koja služi kao matrica nacionalne ideologije, tzv. nacionalnu misao ili srpsku izvornu organsku misao. Kod nas se ona izražava u forsiranju ideologije Dimitrija Ljotića, kolaboracionizma Milana Nedića ili vladike Nikolaja Velimirovića i vječitog mita o Velikoj Srbiji.

DANI: Ideja Velike Srbije se, znači, s političkog i vojnog plana sada prebacuje na kulturni i ideološki.

ĐORĐEVIĆ: Zanimljiv je tako postavljen problem; ideja Velike Srbije, čiju smo neslavnu realizaciju i njen poraz gledali u seriji balkanskih ratova, i potekla je iz takvih koncepata. Sada se ona nakon neuspjele teritorijalne realizacije ponovo vraća odakle je i došla i njeguje kao trajni obrazac, konzervativan i u sukobu s modernitetom… Mislim da ne griješim kada kažem da se Srbija ozbiljno naginje udesno, da ide u budućnost, ali nekako natraške, vezana za prošlost. Zapravo, mi imamo dvije sheme, dva mita: komunistički mit o svijetloj budućnosti, a sada se nudi mit o sjajnoj prošlosti. Crnjanski, međutim, kaže - sjajna prošlost je laž.

DANI: U aktuelnim raspravama o četnicima najčešća su sporenja o tome da li je Draža Mihailović bio na strani Saveznika i kakav je odnos imao prema okupatoru. U potpunosti se zanemaruje velikonacionalni projekat.

ĐORĐEVIĆ: Upravo je tako. Kad se danas vode te rasprave u medijima, jedino pozitivno u njima jeste to što se povremeno u nekim detaljima otkrivaju konkretni zločini jedne ili druge strane, o čemu se do sada ćutalo. Ali to se danas čini iz pozicije resantimana da se još uvijek dokaže - mi smo bili u pravu, ovo je bio antifašizam, a ne to što ste vi radili. Međutim, mislim da su zanemarene činjenice o kojima je istoriografija izrekla svoj sud, pa se smeće s uma da je u okviru četničkog pokreta bilo i temeljnih načela i dokumenata na koje se oni pozivaju. Recimo, knjiga braće Nedića - Milutina i Milana, Homogena Srbija, u kojoj se određuju granice Velike Srbije - Karlobag, Virovitica... odnosno u kojoj se dokazuje etnička logika da će srpska država biti tamo gdje su srpske zemlje. Za vrijeme Drugog svjetskog rata, u okviru četničkog pokreta, bila je ista ideologija, s istim mapama, iz čega se jasno vidi da se taj pokret nije snašao na svjetskoj sceni, u prostoru i vremenu, i da se držao konzervativnih koncepata. Treći primjer je manje poznat; Saveznici su pozivali evropske narode, partije, pokrete, ljude u antifašističku borbu, a ne samo komunisti (drugo je pitanje zašto su to komunisti prvi prihvatili). Međutim, Draža Mihailović se lično oglušio. Evo kao primjer njegov odgovor Sveslovenskom kongresu u Moskvi, krajem 1942. i početkom 1943, kada su Staljin i Molotov obnovili Sveslovenski kongres i pozvali sve slovenske narode da se odupru fašizmu, ne stavljajući u prvi plan komunizam, nego slovenstvo. Draža Mihailović je službeno negativno odgovorio na taj apel. On se inače uklapa u apel sila antifašističke koalicije koje su svakodnevno slale narodima Balkana, bez obzira na rasu, naciju i politička uvjerenja. Sljedeći primjer je takođe zanimljiv: danas vaskrsavaju Nedić i Ljotić, a svako ko pažljivije čita Ljotića vidjet će da je njegov politički izbor - kolaboracionistički fašizam. Čini mi se da u današnjim raspravama nedostaje ta istoriografska širina, a objašnjenje je prosto - nacionalne institucije, pođimo od SANU, ne samo da se ne oglašavaju nego su deset godina njegovale obrnutu matricu… Ta konzervativna matrica potiče otuda što smo mi narod nedovršenog kulturnog obrasca, pa se ta konzervativna misao, koja nije originalna, kod nas pretvorila u neku vrstu odjeka i pretvorila u jednu floskulu.

DANI: Poslije 5. oktobra se pokazalo da je Srbija mnogo konzervativnija nego što smo mislili, mnoge je to iznenadilo. Ali možda smo previdjeli da je odmah poslije promjena iz vrha vlasti stigla poruka da će stubovi novog društva biti - antikomunizam, pravoslavlje i monarhija, što je sastavni dio te misaone matrice.

ĐORĐEVIĆ: To je mnoge iznenadilo, ali mene nije. Konzervativna misao se privila, ili, ako hoćete, kod nas je ona veoma duboka, i nije čudo što se danas nameće kao jedini ideološki obrazac, jer mi druge misli nemamo. I tu ima još jedna zanimljiva pojava. Dok je srpska liberalna misao duboko istražena, napisane su knjige o tome, dok je srpska socijaldemokratska misao istražena, ova misao je ostala neistražena iako je najjednostavnija. Mi smo, to su već poslovične istine, ostali izvan nekih istorijskih tokova modernih evropskih zemalja. Nikada nismo imali renesansu, nismo imali prosvjetiteljstvo. Otuda se ta trijada - na nebu bog, u državi kralj, u porodici domaćin - tako jednostavno prihvata. I to se sreće kod Ljotića, Velimirovića, Nedića, četiri-pet puta u svakom poglavlju. A danas je to u govorima nacionalističkih prvaka najfrekventnija riječ. Ali to, naravno, nije slučajno. To su sve ideje koje su elite izdašno njegovale, a Milošević tokom posljednjih deset godina, pretvarao, što bi marksisti rekli, u rukovodstvo za akciju.

DANI: Shvatanje društva kao organizma najbolje se može pratiti kroz visok stepen identifikacije stanovništva Srbije sa Slobodanom Miloševićem u Haagu. Sve ukazuje da mnogi suđenje njemu doživljavaju kao utvrđivanje sopstvene krivice.

ĐORĐEVIĆ: To rade čak i institucije, kao SANU, recimo. Nametnuta je matrica da se pred Haški sud izvodi čitav srpski narod. Tako da se problem identifikacije zločina i zločinaca nikada nije dovršio, nego se kolektivistička matrica ugleda na to. Milošević se sada, nakon očevidnih istina da je taj njegov koncept poražen i da je ostavio samo pustoš na širokom prostoru Balkana, u svijesti nacionalne elite i konzervativne inteligencije, pa i dobrog dijela običnog svijeta, prelama kao vrsta heroja. Ili, ako hoćete, antiheroja, koji, po našoj tradiciji, ima visoko mjesto u kolektivnoj predstavi. Pogledajte kako se ta matrica izdašno njeguje. Knez Lazar je izgubio bitku, ali vijekovima se njeguje vrlo jednostavan obrazac: on nije izgubio zato što nije znao da vodi politiku ili što je bio vojnički slabiji, nego zato što je izabrao Carstvo nebesko. Istoriografski, to je jedna shema, ali to ima velikog upliva. Ili drugi primjer: nedavno je Šešelj bio na Kosovu, i na pitanje šta je sa idejom Velike Srbije, on kaže - mi ne odustajemo od toga, samo to ćemo realizovati u onom momentu kada se za nas poklope pogodne istorijske okolnosti, kada se Rusija vrati... I u svakom spisu akademika ili političara prepoznaje se ta ista shema.

DANI: Bivši ministar inostranih poslova Crne Gore Nikola Samardžić je nedavno, kao svjedok na suđenju Miloševiću, rekao da je crnogorski mitropolit Amfilohije Radović pozivao pripadnike Vojske Jugoslavije i paravojnih formacija da ubijaju muslimane i Hrvate. Nikakvog odjeka na to svjedočenje nema u Srbiji, nijeme su i Crkva i elita, politička i kulturna.

ĐORĐEVIĆ: Nema, ali taj događaj je inače veoma dobro poznat. Crnogorski mitropolit Amfilohije Radović je bio na dubrovačkom ratišu zajedno sa paravojnim formacijama i guslao, a postoje dokumenta da je držao govore, i ta umiješanost jerarha u ratna zbivanja je činjenica. Ali to što vi pitate, to je mnogo ozbiljnije - zašto nema nikakvog odjeka? Moj odgovor bi bio da još uvijek nemamo hrabrosti da nekim činjenicama pogledamo u oči. To je vrijeme kad je izašao zbornik Jagnje božje, koji je uredio Amfilohije Radović i u kome se rat otvoreno brani. Štaviše, vladika izlaže svoje ratne ciljeve.

DANI: Patrijarh se oglasio saopštenjem tokom bombardovanja 1999. godine, u želji da skrene pažnju na ono što se dešava na Kosovu. Ali njegova upozorenja nikada nisu stigla do javnosti…

ĐORĐEVIĆ: Ta nedosljednost je činjenica. Međutim, tu i tamo, kad je počelo čuveno Miloševićevo konačno rješenje albanskog pitanja ognjem i mačem, patrijarh je krenuo na Kosovo, ali se činilo sve da se on u tome spriječi. On je episkop pećki i ipak je stigao dole i suočio se sa gorkim, fatalnim istinama, kojih je svjestan, na koje je ukazao, ali nije ostao dovoljno dosljedan u tome. Vidio je da su čitave porodice koje je dobro poznavao nestale, da su pobijene. Ne samo da je to čuo nego je i gledao sve to nekoliko dana, i čak mu je rečeno - ovo što se sada zbiva, za nekoliko dana čeka nas! Ubijeni su i članovi porodice Ljam, koja je od srednjovjekovnih nemanjićkih vremena, s koljena na koljeno, davala muške članove za patrijarhovu gardu. Oni su u rugovskim nošnjama držali straže ispred manastira Dečani, a danas ih više nema. Postoji legenda da se u srednjem vijeku neki njihov čovjek iscijelio i oni su, tada, dali besu da će čuvati tu tuđu svetinju, i vijekovima su je čuvali u znak zahvalnosti. Patrijarh se tu suočio sa još nekim činjenicama. Neki kaluđeri u manastiru su spasavali Albance, desetine ljudi, od brutalnog uništenja i uspjeli da im sačuvaju živote. To je činio protosinđel Sava Janjić, koji je rizikovao da spasi desetine ljudi od uništenja koje im je prijetilo. Nevolja je u tome što se to u Crkvi nije proširilo i pretvorilo u neki širi apel, koji bi imao trajnijeg uticaja. Istorijska je gorka istina koja se u Crkvi zna, a ona nema dovoljno hrabrosti da o tome govori, da su naši sunarodnici, potpomognuti paravojnim formacijama, počinili mnogo zla kosovskim Albancima. Jedna od posljedica je probuđeni agresivni albanski nacionalizam, po logici stvari. I kad danas čitamo šta se događa sa preostalim Srbima, vidi se da njegovanje kosovskog mita nije bilo bezazlena stvar. Moralo se to kritički procjenjivati. Kosovo je danas pod protektoratom UN-a i to su sve posljedice mitova, stereotipa za koje se danas agresivno tvrdi da su jedina naša prava misao. Taj konzervativni obrazac ostavlja pustoš i današnje stanje mrtvila se može samo njime objasniti.

DANI: Na beogradskom radiju B92 svakodnevno se vrti džingl u kome patrijarh Pavle kaže: "Budimo ljudi, iako smo Srbi"! Zvuči duhovito, ali, izgleda, u crkvenim krugovima nije popularno.

ĐORĐEVIĆ: Da, nekako je gorko duhovito. Ima nekoliko njegovih sličnih izjava, koje ga kao prvosveštenika ne pravdaju jer je i sam često pod pritiskom dijela jerarhije vukao i druge poteze: odlazio u rovove da hrabri Karadžićeve i Mladićeve vojnike, a naša se Crkva nije, naprimjer, oglasila povodom trogodišnjeg ubijanja Sarajeva. Nije se oglasila ni povodom Vukovara i Ovčare, što je bila dužnost i smisao je nalagao da se oglasi. Ali, takvi kakvi smo mi - takva nam je i Crkva. Ona je tek konzervativna ustanova, pri čemu bi trebalo razlikovati jerarhiju od cijele Crkve, u koju spadaju i vjernici. Crkva se temelji na tradiciji, ali jedno je tradicija, a drugo tradicionalizam. Tradicija se mora shvatiti kao sistem vrijednosti, koji se povremeno revalorizuje.

Arhiva Dani
281