Edin Zubčević: "Ovdje se radi o umjetnosti. A umjetnost je oduvijek pojava elitističkog karaktera"

azz Fest Sarajevo je pravi primjer koji pokazuje kako se o veličini i značaju jedne kulturne manifestacije ne može pravilno suditi na osnovu veličine prostorija u kojima djeluje. Do sada je taj naziv stajao na kućnim vratima direktora festivala Edina Zubčevića, a ujedno je i kućni telefonski broj bio jedini na kojem su se mogle dobiti sve informacije o festivalu, što je valjda u svijetu istih bio jedinstven slučaj.

Nekoliko dana pred početak šestog po redu Jazz Festa, vidno sretnog zbog činjenice da u prostorijama festivala može dati intervju, u zgradi u ulici Branilaca Sarajeva zatičemo direktora koji je do ove godine za festival radio i mnoge ostale poslove.

DANI: Krenulo, a? Čini se da jeste čim ste iz vlastite kuće izašli sa festivalom.

ZUBČEVIĆ: U posljednja dva-tri mjeseca iznajmljujemo ovu garsonijeru od nekih 18 kvadrata, tako da smo sad festival sa adresom, što znači i da smo prevazišli i tu paranormalnu situaciju. Sada imamo kancelariju i zainteresirana publika me ne mora zvati kući. To je bilo previše komplikovano jer nisam mogao nikoga zaposliti, pošto bi uposleni morao na posao dolaziti meni u stan. Zato sam iz tih tehničkih razloga bio zaposlio vlastitu suprugu. Svakako je kod kuće.

DANI: Pa, dobro, nepotizam nije ništa novo u BiH.

ZUBČEVIĆ: Ja sam morao, nisam imao izbora. Imao sam potencijalnog radnika u kući, a pošto je to i kancelarija, a moja supruga je bila već tu, pa je bila u prilici da pomogne. Sad smo sretni, imamo ovaj prostor i konačno možemo napraviti neki sastanak u prostorijama Jazz festivala. A sad, da li ćemo moći sebi priuštiti da trajno bude ovako, ne znam.

DANI: Da li to sada znači da je lakše organizovati festival?

ZUBČEVIĆ: Sada kad imamo prostor, mnogo je lakše. Inače je festival podjednako teško napraviti i sa i bez kancelarija. Pored svih nevolja koje su nas dosad pratile, ja sam izuzetno ponosan na status koji Jazz Fest Sarajevo uživa u okviru evropskih festivala. Mi smo članovi različitih asocijacija evropskih jazz festivala, međutim, ono što najviše imponuje jeste to kada odete na neki drugi festival, gdje se sastanu organizatori, pa tada razmjenjujemo promotivne materijale, programe, i kada dobijete komplimente ljudi iz struke, shvatite da je program najbitniji, a to je naša jača strana. To šta konkretno prezentirate jeste ono po čemu se mjeri kvalitet jednog jazz festivala. U tom smislu ja vrednujem zapravo sve događaje koji se dešavaju u BiH. Na šta bi to ličilo da se nije desilo u Sarajevu, nego u Milanu ili Parizu? Kakvu bi to imalo težinu? Ako bi, naprimjer, ovaj festival sada dislocirao negdje u neki drugi evropski grad, on bi imao, u najmanju ruku, podjednak značaj, jer je njegova vrijednost u tome što na njemu nastupaju značajni učesnici. To znači da su svi oni koji u njemu učestvuju po nečemu bitni, ne samo za nas nego i drugdje u svijetu. Niko od njih nije došao tek tako. Za svako ime koje se pojavljuje u programu postoje vrlo ozbiljni i duboki razlozi zašto je tu. Naš festival predstavlja stilsku raznovrsnost, hajdemo reći, umjetničke muzike, ne samo jazza nego i muzike koja se ne može prepoznati kao jazz, ali ona zbog naročite umjetničke vrijednosti egzistira na jazz tržištu, na brojnim jazz festivalima, zato što je takav milje jedino pravo mjesto i za takvu muziku.

DANI: Pet godina postojanja festivala je za ovdašnju javnost bilo sasvim dovoljno da shvati da se radi o bitnom događaju?

ZUBČEVIĆ: Ovaj festival je specifičan u odnosu na druge zbog činjenice da se vrhunski koncerti ovog tipa rijetko dešavaju u našem gradu. Festival je gotovo pa jedinstvena prilika za jazz visoke produkcije, za razliku od drugih sfera umjetnosti (film, pozorište, savremena umjetnost, itd.), gdje ipak imamo i vlastitu produkciju. Postojanje jazz scene podrazumijeva stilsku raznovrsnost, generacijsku različitost, i to da pored festivalske postoji i bogata klupska aktivnost, da postoji prateća diskografija, da postoji radijska i tv produkcija. Takva scena ovdje ne postoji. Ili postoje nepovezani slučajevi i dva-tri mjesta gdje se može svirati jazz. Sve je to zasad diskretno i stidljivo jer se ni od jedne umjetničke muzike ne može živjeti, pa tako većina jazz muzičara u BiH radi neke druge poslove koji nemaju veze sa muzikom.

DANI: Ima li jazz u BiH svoju publiku?

ZUBČEVIĆ: Mi uglavnom nemamo problema sa publikom. Brojni koncerti su rasprodati već nekoliko dana unaprijed. Ono što raduje jeste da se broj stranaca u publici smanjuje u korist domaće publike. U toku prve dvije godine pravili smo raznorazne kompromise kako bismo privukli što više publike, a treba znati da jazz i improvizirana muzika nije popularna muzika, i to na onaj isti način na koji nije popularna ni savremena umjetnost, ni teatar itd. Ovdje se radi o umjetnosti. A umjetnost je oduvijek pojava elitističkog karaktera. To opet ne znači da su cijene ulaznica prilagođene nekoj eliti. Za sve one koji zaista žele pratiti cijeli festival predviđeni su kompleti karata koji uključuju četrnaest-petnaest koncerata za cijenu od 50 KM, što znači da smo cijenu koncertne ulaznice sveli na cijenu kino ulaznice. Evropske cijene ulaznica su deset puta veće. Mi, nasreću, sarađujemo sa brojnim institucijama, ambasadama, fondacijama, jer u suprotnom ne bi bilo šanse da se ovako nešto napravi, pogotovo ne na ovom nivou. Za većinu koncerata tražimo partnere koji participiraju u dijelu troškova te tako uspijemo zatvoriti finansijsku konstrukciju.

DANI: Koliko ta saradnja vas kao organizatore limitira? Konkretno, svake godine na Jazz festivalu gostuju muzičari iz Austrije - je li se tamo stvarno svira vrhunski jazz ili je posrijedi ovo drugo?

ZUBČEVIĆ: U Austriji egzistira vrlo interesantna scena. Sa druge strane, ove godine iz Austrije dolaze dva čovjeka: Joe Zawinul, koji inače živi 50 godina u Americi, te još jedan bubnjar, koji će svirati u Klubu Jež, tako da austrijska jazz scena nije predstavljena ove godine. Zawinul je bio gost Jazz Festa Sarajevo prije tri godine i sada se tu radi o jednom sasvim drugačijem bendu. Naročit razlog zbog koga smo ga ponovno pozvali jeste taj što Joe, koji je izuzetna figura u ovoj muzici u svjetskim razmjerama, ove godine slavi sedamdeseti rođendan, a tim povodom su ga bukirali i drugi veliki američki i evropski jazz festivali. Ono što nismo rekli što se tiče tog partnerstva, a što ja želim da naglasim, jeste da mi sami, Jazz Fest, pravimo program u skladu sa našom koncepcijom i onda nudimo određenim partnerima da participiraju u pokrivanju dijela troškova. Ponude u smislu da nam neko kaže da će na festival dovesti jedan bend i pokriti njegove troškove uglavnom odbijamo, jer ne zadovoljavaju programske kriterije. Na festivalu se nikada neće pojaviti ansambl koji možemo dobiti besplatno ako ne zadovoljava kriterije i potrebe našeg programa i koncepcije. Nažalost, u Sarajevu predstave o tome šta je bitno, a šta nije, vrlo su čudne. Uzdržimo se da sudimo o tome o čemu nismo dovoljno upućeni, jer se u ovome slučaju radi o jako dinamičnoj sceni, koju je teško pratiti čak i nama koji joj profesionalno prilazimo. Ovdje nema scene, skoro da nema mjesta gdje možete kupiti širi izbor te muzike, nema specijaliziranih časopisa, nema ničega. Na kraju krajeva, ne može se živjeti svirajući ovu muziku, a kamoli pišući o njoj. Ne postoji radno mjesto u bilo kojem mediju za novinara koji bi mogao pratiti ovu vrstu zbivanja u Evropi i svijetu, pa tako ni kod nas. A to je, generalno, i problem sa umjetnosti u cjelini u BiH. A kada govorimo o tome zašto prošle godine nisu akreditirani novinari iz BiH, to je potez za koji sam ja direktno odgovoran, to je potez frustriranog organizatora izazvan činjenicom da mu se u bitnim novinama trećeg dana festivala pojavljuje najava festivala. Dođite na festival, počinje prije tri dana. To se ne dešava kada su drugi festivali u pitanju. U proteklih pet godina o Jazz Festu Sarajevo ima više komentara u svjetskim medijima nego u lokalnim, a akreditira se trideset puta više lokalnih novinara nego stranih. I naravno da je jedan takav očajnički potez bio nužan.

DANI: Dobro, očajnik, evo smo te na vakat kontaktirali. Šta nam preporučuješ ove godine?

ZUBČEVIĆ: Hvala. Preporučujem festival.

Arhiva Dani
281