etrdesetjednogodišnji John Allen Muhammad, prije prelaska na islam John Allen Williams, iza sebe ima dva braka, oba razvedena, i ukupno četvero djece. Veteran je Zalivskog rata. Američkoj vojsci se priključio 1985. i s počastima je otpušten u činu vodnika aprila 1994. Tokom službovanja prošao je obuku mehaničara, vozača kamiona i specijaliziranog metalskog radnika. Ono što ga zasad najdirektnije kvalificira za snajperskog ubicu jeste činjenica da je bio "kvalificirani ekspert na armijskoj standardnoj pješadijskoj pušci M-16", na kojoj je, takmičeći se, postigao najviši od tri streljačka nivoa. Kriminalistička služba saopćila je CNN-u da je Bushmaster 223, puška nađena u kolima osumnjičenih, zapravo civilna verzija vojne puške kalibra 233 i da su svih deset ubijenih i tri ranjena od 2. oktobra ove godine pogođeni sa po jednim metkom kalibra 233.

John Allen je odrastao bez roditelja. Majka mu je umrla od raka kada je imao tri godine, a otac ga, po svemu sudeći, napustio. Odrastao je s djedom i tetkom u siromašnom kvartu East Baton Rougue u Louisiani. Prema riječima njegove tetke, i na televiziji i u Newsweeku, bio je društveno i sretno dijete.

Newsweek tvrdi da je malog Leeja najvjerojatnije upoznao na Antigvi i tamo počeo kreirati "novog sina", koji je dobro reagirao na Muhammadov program samousavršavanja

Iz njegovog privatnog života sada je poznato da je išao od žene do žene, i jednog sina dobio s djevojkom. Najtiražniji američki mediji tvrde da je na islam prešao nakon prvog propalog braka, nakon čega se priključio američkoj vojsci.

Sa svojom jedinicom učestvovao je u Pustinjskoj oluji i bio zadužen za uklanjanje mina. Ljudi koji su ga poznavali iz tog perioda, tvrde da je bio "prokleto dobar strijelac". Tvrdi se da je imao problema da se uklopi u civilni život nakon što je napustio vojsku. U Tacomi, država Washington, potom je otvorio školu vojnih vještina s Felixom Strozierom. Taj posao je propao, jednako kao i radnja za popravljanje automobila, ali i njegov drugi brak.

Zelena beretka Njegova prva bivša supruga izjavila je da ju je Muhammad, odmah nakon što je promijenio vjeru, nazvao i rekao joj čime da ne hrani njegovo dijete.

S drugom bivšom ženom Mildred Diane Muhammad borio se oko preuzimanja starateljstva nad djecom, koju je na kraju ukrao marta 2000. godine i odveo ih na Antigvu. Newsweek piše da se tamo hvalio da "može usmrtiti čovjeka s pola milje", i da je djecu vaspitavao u striktnom muslimanskom duhu, ali da ih nije mogao izdržavati. Ljeta 2001. se vratio u Washington. Socijalni radnici djecu su pronašili u skloništu za beskućnike u Bellinghamu i vratili ih majci. U sudskim dokumentima Mildred je navela da je njen bivši muž iracionalan i da ju je u više navrata plašio. Navela je tada da ga se boji i da uvijek kad je nazove, "kaže da će joj uništiti život, i spusti slušalicu". Mildred je dva puta kod policije aplicirala za odluku kojom bi mu se zabranilo da se kreće u njenoj blizini i trajna odredba te vrste donesena je u martu 2000.

Newsweek tvrdi da je malog Leeja najvjerojatnije upoznao na Antigvi i tamo počeo kreirati "novog sina", koji je dobro reagirao na Muhammadov program samousavršavanja, redovno džogirajući, vježbajući i pridržavajući se islamskih pravila ishrane. Majka ga je jednom našla u centru za beskućnike i odvela ga kući, ali je on opet nestao.

U poplavi televizijskih emisija i novinskih članaka ponavlja se i podatak da je osumnjičeni snajperist Muhammad član organizacije Nation of Islam te da je svojedobno bio radnik obezbjeđenja na Million Man Marchu u Washingtonu. Vođa ovog islamskog pokreta u Americi Louis Farrakhan potvrdio je da je Muhammad uistinu član njegove organizacije, ali da nije tačno da je obezbjeđivao spomenuti skup: "Vjerojatno je bio prisutan tokom tog marša, ali nije bio u obezbjeđenju."

The Seattle Times objavio je da su federalni izvori saopćili kako su Muhammad i Lee Boyd Malvo sa "suosjećanjem govorili o otmičarima aviona 11. septembra" i da bi "moglo biti da su motivi njihovog djelovanja antiamerička osjećanja". Novinari su pronašli i njihovog poznanika koji tvrdi da su rekli da je "11. septembar bio veoma dobar" i da je to "trebalo da se dogodi mnogo ranije".

Bivši Muhammadov partner u školi vojnih vještina Felix Strozier opisao ga je kao "pretty nice person", ali je naveo i to da je od škole pozajmio 500 dolara koje nikada nije vratio. Strozier, prema pisanju nekih medija, tvrdi da je Malvo u toj školi pohađao časove karatea prije četiri godine, kada mu je bilo 13 godina, i da je moguće da su se budući snajperisti sreli upravo tu. Strozier se, kaže, sjeća da je Malva podučavao vojnim vještinama i da je dječak bio previše agresivan prema drugoj, manjoj djeci, te da je ponekad morao da ga opominje, nakon čega je dječak poginjao glavu i plakao.

Nakon škole vojnih vještina Malvo je, navodno, upisan u srednju školu u Fort Myersu, u Floridi, neko vrijeme proveo u skloništu za beskućnike u Bellinghamu, gdje su u nekoliko navrata hapšeni, ali bez težih optužbi.

Strozier je izjavio da pred njim Muhammad nikada nije ispoljio antiamerikanizam i da ga je, naprotiv, ubijedio da njegovo vojničko iskustvo uključuje i služenje u američkim specijalnim snagama, te da je bio član Zelenih beretki, elitne jedinice Specijalnih snaga sa sjedištem u Fort Lewisu. Vojni zvaničnici iz ove baze demantirali su da je Muhammad bio u specijalcima, ali su potvrdili da je tokom vojne karijere bio u različitim inžinjerskim jedinicama, da je od 1978. do 1985. služio u Nacionalnoj gardi Louisiane i u Nacionalnoj gardi države Oregon od 1994. do 1995.

Fino odjeveni ilegalac U njegovoj vojnoj historiji zabilježeno je da mu je jednom suđeno jer se na dužnost nije javio na vrijeme, tri puta zbog namjerne neposlušnosti, jednom zbog napada na podoficira i jednom zbog odsustva bez dozvole. Snižen mu je čin i odležao je sedam dana u zatvoru.

Lee Boyd Malvo rođen je u Kingstonu na Jamajci u februaru 1985. od majke Une James i oca Leslieja Samuela Malva. Na Jamajci je pohađao školu prije nego je emigrirao na "drugo karipsko ostrvo 1998. godine, kada mu je bilo 13 godina", saopćilo je Ministarstvo vanjskih poslova Jamajke.

Drugi pak izvori tvrde da je u Ameriku došao kada je imao četiri godine, ali State Department nema dokument da mu je ikada izdata američka viza.

Ono što je izvjesno i što je zvanično saopćila Kriminalistička služba jeste da je Malvo u SAD-u ilegalno i da mu je saslušanje za deportaciju bilo zakazano za 20. novembar ove godine. Za njegov i majčin neregulirani imigracioni status vlasti su saznale kada su u decembru 2001. intervenirale, došavši im u kuću, povodom svađe između njegove majke i Muhammada. Odvedeni su u pritvor, odakle je Malvo pušten uz kauciju. Upravo tamo su mu po prvi put uzeti otisci prstiju, na osnovu kojih je prije nekoliko dana identificiran i upraćen od Alabame do Marylanda i Washingtona.

U njegovoj školskoj evidenciji iz Jamajke nema dokaza o nedoličnom ili nasilnom ponašanju. Naprotiv, njegovi školski rezultati bili su sasvim zadovoljavajući. Prema do sada dostupnim podacima, Malvo je tri mjeseca išao u školu u Belinghamu, gdje ga pamte kao studioznog, tihog, učtivog, fino odjevenog dječaka koji nije imao niti jednog prijatelja, koji je puno vremena provodio u biblioteci i nije imao nikakvih problema s učenjem.

Poznanici dvojice osumnjičenih tvrde da ga je Muhammad predstavljao kao svog sina, i da ga je ovaj oslovljavao s "oče", ali zvaničnici tvrde da nema podataka da su bili u srodstvu. Sheila Teyando, sestra Muhammadove bivše žene, također se pojavila u medijima izjavivši da je obojicu osumnjičenih vidjela prije tri mjeseca kada su je došli posjetiti u njenoj kući u Baton Rougeu u državi Louisiana i da tada nije primijetila ništa što bi je navelo da pomisli da su njih dvojica sposobni izvršiti akt nasilja.

AP je u međuvremenu u Kingstonu na Jamajci pronašao Malvovog pravog oca. Leslie Malvo, 55-godišnji građevinar, tvrdi da je njegov sin s majkom odselio s Jamajke kada je imao 13 godina i da je čuo da su otišli na neko drugo karipsko ostrvo. Otac kaže da je Lee bio dobro dijete. U ovom trenutku se još uvijek ne zna gdje je Leejeva majka.

Priroda zločina Ono što stručnjaci znaju o prirodi, motivima i dosadašnjim slučajevima masovnog ubijanja nije moglo pomoći u istrazi ovoga slučaja jer se, ispostavilo se, ne uklapa ni u jednu do sada poznatu shemu. I talkingheadsi koji se nisu skidali s ekrana dok je trajala potraga, a stanovnici tri države razmišljali gdje da kupe dobre pancire, danas priznaju da bi broj žrtava bio daleko veći da osumnjičeni policiji sami nisu otkrili lid. Učinio je to upravo Malvo, koji je prošloga četvrtka telefonom pozvao policijsku ovorenu liniju hvaleći se prijašnjim ubistvima i navodeći ih na nerazriješeno ubistvo u Alabami otkrivši trag. Njegovi otisci prstiju skinuti su s ArmaLite Chataloga, magazina o oružju, koji je očigledno ispustio blizu prodavnice pića gdje je jedna žena ubijena, a jedna ranjena 21. septembra. Ti su otisci prstiju, navodi se, policiju preko INS-a i policijske baze podataka odveli do Tacome u Washingtonu, i Muhammada naravno.

Policija je u jeku potrage, između ostalog, otvorila i arhiv škole koju je Malvo svojedobno pohađao traživši primjerke njegovih pismenih radova radi upoređivanja rukopisa s poruke koju je policiji prethodno bio ostavio tražeći da mu se na ukradenu Visa karticu uplati 10 miliona dolara.

Predispozicije za masovno ubijanje

U Americi nije rijetkost da ratni veterani postanu masovne ubice. Charles Whitman, snajperista koji je ubio 14 ljudi i ranio nekoliko desetina pucajući sa sat-kule Univerziteta u Teksasu 1966, bio je marinac i vrstan strijelac. Patrick Sherrill, koji je ubio svojih 14 kolega s posla, a onda sebe, u Edmond Post Officeu u Oklahomi 1986, učinio je to s dva pištolja koje je dobio od Nacionalne garde Oklahome za upotrebu na natjecanju. Ratni veteran bio je, na koncu, i Timothy McVeigh. Ono što se se doima naročito zanimljivim jeste činjenica da je potraga, predvođena vrsnim ekspertima, sve vrijeme bila ubijeđena da je ubica bijelac, jer je "serijsko ubijanje igra bijelog čovjeka". Masovni ubica je rijetko crnac, pokazuju istraživanja. Ali, bio bijel ili crn, ista istraživanja pokazuju, serijski ubica obično ubija unutar svoje rase i gotovo uvijek se specijalizira u nekoj od kategorija: prostitutke, djeca, mlade žene, homoseksualci, autostoperi. U ovom slučaju, zbog izgubljenog vremena izgubljeno je nekoliko dragocjenih života. Dok je policija tražila bijele ljude u bijelome autu, dvojica crnih ubijali su iz plavog chevy capricea. Ispostavilo se da ih je policija najmanje u tri navrata zaustavljala zbog saobraćajnih prekršaja ili upozorenja i svaki put puštala jer takvi nisu bili traženi. Unatoč brojnim analizama, još uvijek je nejasno šta je bio motiv dvojice snajperista da u mjesec dana, kako se tvrdi, ubiju 11 i rane tri osobe u Alabami, Marylandu, Virginiji i Washingtonu, D.C. Da li se i u ovom slučaju treba gledati na tzv. ubilačko trojstvo: podmetanje vatre, mokrenje u krevet u dobi kada se to ne smatra normalnim i mučenje životinja, jer ovo trojstvo često je bivalo background masovnih ubica, ili će se pak profil tražiti u fizičkom ili seksualnom zlostavljanju u djetinjstvu, brutalnim ili nemarnim roditeljima ili pak šizofreniji? O mentalnom zdravlju osumnjičene dvojke, koja se hranila isključivo medom i krekerima, još uvijek se ništa preciznije ne zna, kao ni o njihovim motivima, koji se, doima se, ne uklapaju u uobičajenih pet kategorija motiva: moć i kontrola, profit, osveta, teror ili odanost. Zasad se spekulira s Muhammadovim antiameričkim osjećanjima i pismenim zahtjevom za isplatu 10 miliona dolara, što je, opet, neobičan zahtjev za jednog masovnog ubicu. Ima i onih koji procjenjuju da je snajpersko ubijanje zapravo ubijanje iz osvete te da ta vrsta često dobija formu masovnog ubijanja, kakav je bio slučaj kada je kolege s posla izmasakrirao nezadovoljni kolega iz kancelarije. Ima i onih koji u serijsko ubijanje krenu nakon životnih neuspjeha: raspada braka, finansijskih nedaća ili gubitka posla, i to je linija koja se može povezati s Muhammadom, koji je prošao kroz dva razvoda, imao brojnih finansijskih problema i živio u siromaštvu, ali sve ove okolnosti same po sebi, tvrde stručnjaci, ne prave ubicu. Najveći broj ubica ubija u tišini, a osumnjičena dvojica su osjećali potrebu da progovore. I u ovom dijelu su se ponašali onako kako se serijske ubice obično ne ponašaju: njihove vlastite riječi su ih, nasreću, uhvatile.

Arhiva Dani
281