vakoj vladi na svijetu treba neko da skupi tajne i analizira ih. Bosanska vlada nije izuzeta iz tog pravila, ali u dejtonskoj državi nema ko da prikupi tajne, a kamoli da ih analizira i sintetizira.

Bosna je zemlja bez institucionalizirane obavještajne zajednice. Zato već godinama cvjetaju suparničke pseudoslužbe koje rade za potrebe odabranih političara i za njihove strukture moći.

Rat špijuna odvija se pred našim očima prijeteći da pokosi novinarstvo, jednu od najvažnijih profesija našega doba. Građani BiH zaraženi su virusom dezinformacije koja se na našem tržištu tajni prodaje kao informacija.

Iz dezinformacije kao informacije nastaju "analize", "politički komentari", proizvode se personalni i interesni konflikti; naprosto, bosanskohercegovačko društvo živi dezinformaciju.

Dezinformacija je način života u dokonoj zajednici kao što je Bosna. To se da razumjeti jer u dejtonskoj državi najbolji posao je politika. To znači da su političari, čak i po cijenu uništavanja nečijeg privatnog života, spremni na deal sa profesionalnim obavještajcima kako bi ostali gornji, kako bi i dalje pripadali onom staležu koji donosi odluke.

Kleinovi mudžahedini Iz otrovne neinstitucionalizirane simbioze političara, špijuna i novinara proizašao je sav ovaj medijski neukus, ovaj veliki prasak ničega zbog kojega ljudi završavaju u bolnicama, žene gube muževe, radnici na "osjetljivim zadacima" posao...

Naravno, novinar i jeste izašao iz pakla da bi ukrao Informaciju od obavještajnih službi, ali u našoj histeričnoj stvarnosti ne radi se o tom časnom, individualnom kleptokratskom činu koji je motiviran strašću i odanošću profesiji, već o svjesnoj obavještajno-političkoj prodaji tajni koje su, medijskom zloupotrebom, srozale ljudsko dostojanstvo ispod donjeg praga trpljivosti.

Novinari su, s jedne strane, zaslužni što je tajna izgubila nezasluženi kultni status u društvu; s druge strane, krivi su, jer su pristali da javnosti nude dezinformaciju kao informaciju. Čime (oni koji to rade) potvrđuju da su dio Obavještajne Mreže koja se u detektiranju stvarnosti i obilježavanju "bezbjedonosno interesantnih osoba" nije udaljila od svojih uzornih izvorišta: KOS-a i SDB-a.

Kako i prethodni redovi potvrđuju da se obavještajne strukture nisu modernizirale i da u znatnoj mjeri koče razvoj demokratskog društva, krajnje je vrijeme da se u tom segmentu nacionalne sigurnosti izvrše radikalne preinake.

Ustvari, čini se da nijedan segment društva nema toliku potrebu za profesionalnom transformacijom kao što su to strukture obavještajne zajednice u Bosni i Hercegovini.

O ispravnosti ovoga suda dovoljno govori i Kleinova "nobelovska" izjava u Ujedinjenim narodima da je za sigurnost svijeta od vitalne važnosti držati na okupu mudžahedine u Bosni! Ako je Bosna toliko važna za sigurnost svijeta, onda se bosanski svijet sigurnosti mora temeljito izmijeniti i modernizirati: organizaciono, stručno, tehnološki, informatički, kadrovski, etički... Dosta je bilo obmane domaćih političkih elita i predstavnika međunarodne zajednice. Ako Ashdown želi društveno opravdati Alibabićevu smjenu, on mora uložiti izuzetan napor, kako bi BiH dobila depolitiziranu i visokoprofesionaliziranu zajednicu obavještajaca spremnih da, umjesto podmetanja kurvi "unutrašnjem neprijatelju", odgovore najsloženijim zadacima koje pred njih postavlja "terorističko doba" i vladavina transnacionalnog organiziranog kriminala.

No, pitanje svih pitanja je kako promijeniti dinosaurusa kada je on u nepopravljivoj koliziji sa novim dobom. Ako se CIA godinama opirala i još uvijek se opire promjenama koje relativiziraju njen ekskluzivistički status, kako promijeniti naše obavještajne i sigurnosne službe koje su paćenički konglomerat ruskog KGB-a, američkog obavještajnog konzervativizma, iranskog vjerskog fanatizma i jugoslavenskog agentizma.

Taj obavještajni mezozoik opire se promjenama. To opiranje promjenama podupiru neinventivni, provincijski, mahalaški političari kojima odgovara da imaju svoje, samo svoje ljude u obavještajnoj zajednici koji će njima, samo njima, mimo institucionalnih normi i formi, donijeti Informaciju kojom će Oni, samo oni, uvećavati svoju političku moć. Tu spregu političara i špijuna treba razbiti da bi obavještajna zajednica uopće imala budućnost i da bi se BiH oslobodila političara s kojima nema budućnost.

Koja je šifra za razbijanje te pasionirane sprege?

Demokracija, iznad svega Ako je Bosni i Hercegovini potrebna (a jeste) nova obavještajna forma, potrebna joj je i nova kontrola te forme. U našoj dosadašnjoj političkoj praksi obavještajne i sigurnosne službe bile su iznad sistema. Kao sistem za sebe te službe iznad sebe imale su samo Boga u koga su agenti ne htijući "vjerovali" samo u jednoj tipskoj situaciji: kada su, ispitujući "bezbjedonosno interesantnu osobu", trijumfalno joj saopćavali: "Ubit ćemo Boga u tebi!"

Sada je vrijeme da odgovorna politika svako prekoračenje ovlašćenja sankcioniše, ne ostavljajući mjesta prekršitelju normi da se više ikada bavi obavještajnim poslom ili bilo kojim poslom u javnoj sferi. To možda miriše na lustraciju, iako o njoj nije riječ. No, način na koji je Visoki predstavnik smijenio čelnog čovjeka FOSS-a implicira da kadrovi obavještajno-sigurnosnog sektora koji su u bivšoj zajedničkoj državi bili visoko pozicionirani u Nomenklaturi Tajne, ne mogu u demokratskoj državi biti na javnoj ili tajnoj funkciji.

Primjera radi, i ne dovodeći uopće u pitanje moralni integritet tih ljudi, bilo bi nedopustivo da SDA kao pobjednička stranka na oktobarskim izborima neku javnu funkciju ponudi Fikretu Muslimoviću, Jusufu Jašareviću, Irfanu Ljevakoviću, Bakiru Alispahiću... Jednostavno, treba imati mjeru i biti odan vrijednostima građanskog društva koje ne trpi prisustvo čelnih ljudi tajne policije i obavještajnih službi u javnim poslovima.

Dobro je kada u protektorskoj zemlji Ashdown nameće ograničenja u imenovanjima državnih službenika, ali naš odnos prema demokraciji mjeri se sopstvenim pristajanjem na njene norme, na njene dispozicije i sankcije.

Uvjeren sam da je za ozdravljenje bosanskohercegovačkog društva iznimno važno parlamentarnu kontrolu rada obavještajno-sigurnosnih službi podići na najvišu razinu.

To znači da u samoj strukturi entitetskih i državnog parlamenta treba hitno zaustaviti srozavanje različitih parlamentarnih odbora na nivo irelevantnih grupnih sjedeljki, pa te, svojevrsne frakcije za poštovanje zakonitosti, učiniti respektabilnim i relevantnim tijelima od kojih se različitim državnim službama tresu gaće od straha. Baš kao što američka obavještajna i sigurnosna zajednica "drhti" pred izvještajima kongresnog komiteta za obavještajni i sigurnosni rad. Mislim, tako je bilo dok je američki predsjednik bio podređen Ustavu; ne znam kako je sada dok je američki Ustav podređen američkom predsjedniku! No, ta bonapartizacija SAD-a je, nadati se, tek povijesni izuzetak.

Da bi odbori za kontrolu rada obavještajnih i sigurnosnih službi postali stvarni politički kontrolori tih važnih i osjetljivih entitetsko-državnih "firmi", etička ispravnost, stručnost i znanje predmetne materije, politička imaginacija i uvažavanje u društvenoj zajednici, moraju biti najvažniji kriteriji koji će promovirati predsjednike i članove tih parlamentarnih komiteta. Bude li izbor ovih ljudi zadnja rupa na svirali u novim sazivima parlamenata, bosanska prodavnica tajni sve više će se pretvarati u prodavnicu užasa. U kojoj umjesto mesoždernih biljki ljude jedu ljudi.

Ipak, za uspješnu transformaciju entitetsko-državne obavještajne mreže u profesionalnu, visokointegrisanu a decentraliziranu komunikacijsku zajednicu, nije dovoljna promjena u svijetu politike. Potrebna je i promjena u svijetu obavještajaca. Recimo to ovako: nedavna politička natezanja oko vodećih ljudi rađajuće državne obavještajne službe zorno su pokazali dominaciju stranačkih interesa nad državnim.

Bilo je tužno posmatrati uzornog građanina Belkića s kojim žarom optira za Pušinu, a Sivi Živko za Novića, baš kao da su u pitanju obavještajni geniji, a ne potrošeni policijski kadrovi.

Kvaka je u tome da je država imala idealnu priliku stvoriti novu državnu obavještajnu službu čiji čelni ljudi ne bi bili delegirani iz politike. Ustvari, trebalo je dovesti mlade, nestranačke ljude, prikopčane na najvažnije informacijske tokove, istinske ljude Globalne Mreže koji bi od nacionalne službe napravili obavještajni hram znanja iz kojega bi se distribuirale informacije, procjene, analize i sinteze, ne samo povlašćenim ljudima i institucijama već i građanima. Zašto bi samo "šaka vrhunskih političara" dobijala važne informacije, kada će ih i tako zloupotrijebiti.

Pred obavještajnim službama je doba istine. Nastave li emitirati obmanjivačke informacije ili pak dezinformacije, propast će u umreženom svijetu sutrašnjice. A ja ću "važne informacije" koje obavještajne službe skrivaju od očiju javnosti, i sa "kojima je upoznat tek mali broj ljudi", pokupiti na Internetu. Za džabaka.

Lustracija u Hrvatskoj

Račanova nagodba s Tuđmanom

Lustracija je jedna od onih riječi koje su Hrvati naučili s padom SFR Jugoslavije a da pritom ne spada u novogovorne bisere. Iako po Klaiću taj pojam ima značenja: "1. Čišćenje od grijeha u starih Rimljana, ispitivanje savjesti"; i također "2. povremeni pregled službenih knjiga (zemljišnih)", ovdje je sasvim brzo postalo jasno da lustracija nema nikakve veze sa starim Rimom niti gruntovnicama, nego svoj jedini prihvatljiv i poželjan smisao ima u strasnoj i temeljitoj osveti nad komunistima, pače komunjarama. Čišćenje od političkoga jednostranačkog grijeha trebali su, u zemlji koja se mogla pohvaliti s većim brojem posjednika partijske knjižice nego vozačke dozvole, pretrpjeti isključivo najviđeniji ljevičari, oni koji svoje "ispitivanje savjesti" nisu izveli sad već klasičnim pretrčavanjem u neku izrazito nacionalnu stranku, recimo, HDZ. Ali, tad se odjednom, dakle, već negdje početkom devedesetih, počelo glasno pričati, s vrha države, kako lustracije neće biti, neće biti progona niti osvete niti, kazalo bi se, revanšizma. Malo je kome zasmetao tako benevolentan stav pobjednika, a itekako je trebao. Jer, ako je grijeha bilo, zašto ih ne čistiti, zašto ne ispitivati savjest, i povremeno pregledavati zemljišne knjige? Zasmrdjelo je to unekoliko poput današnjeg stava o nekažnjavanju zapovjednika zločinačkih vojnih jedinica, što će u oba slučaja opteretiti savjest kompletnoga dotičnog kolektiviteta, a zapovjednici neka se izvuku... Ostao je neko vrijeme nejasan samo motiv s kojim su nacionalisti oprostili komunjarama četiri i pol desetljeća mraka, a katkad i tamnice. No, tek ćemo vidjeti o kakvom je oprostu riječ, u čiju korist i na čiju štetu. U to vrijeme, teško da bi se čovjek mogao zabrojiti, lustraciju su u Hrvata zagovarale samo dvije iole relevantne javne osobe. Prvi je bio Vjekoslav Vidović, predsjednik Vrhovnog suda Republike Hrvatske. On je predložio da se sankcioniraju svi suci koji su sudili i osudili bilo koga u bilo kakvom političkom procesu, tj. procesu koji je proveden s argumentima politike, a ne općeg prava. Budući da je lustracija delikatan proces koji nadilazi okvire kakve niske pojedinačnih sudskih procesa, Vidović je tražio da se svaki takav slučaj pojedinačno promotri, a onda ga je Franjo Tuđman klizećim startom pomeo izvan terena, da bi na njegovo mjesto došao Milan Vuković, koji će se proslaviti tvrdnjom da "pripadnici napadnute strane ne mogu počiniti ratni zločin". Dva, očito, različita odnosa prema pravdi... Drugi je za lustraciju bio notorni duce iz Čaprazlija, prevratnik i tad novopečeni predsjednik Hrvatske stranke prava Anto Đapić. On se nije previše zamarao zakonskim finesama ili individualnom krivnjom, nego je lijepo zatražio da se kazne komunistički političari, već prema svome nekadašnjem položaju, i to zatvorom. Anto se Đapić nije zadovoljio nečijim prijedlogom da stvar izvedemo kao npr. Česi, koji su od Vaclava Havela naovamo jednostavno zabranili višim pripadnicima bivše nomenklature da se bave politikom. A u Češkoj je komunizam dotad bio ostavio puno teže posljedice negoli kod nas... Međutim, đapićima je trebala osveta, zaoštravanje političkih odnosa, skretanje kompletnog društva udesno. I osveta je provedena, tako i zaoštravanje i zaokret, ali ne nad pripadnicima samoga vrha nomenklature. Neki od njih, istina je, pretrpjeli su drastično šikaniranje, no to vrijedi samo za komuniste koji su odbili okrenuti ćurak, npr. za Stipu Šuvara, koji je potom na ulici čak nekoliko puta izmlaćen. Iako je Šuvar po svemu bio odgovorniji od Račana, za prethodne godine i događaje, bilo je za očekivati da se oštrica neformalne lustracije devedesetih okrene i prema javno puno eksponiranijem Ivici Račanu, novom lideru tzv. reformiranih komunista. Ali, njemu nije pala ni dlaka s glave. Naime, osveta je provedena nad anonimnim građanima, nad rajom koja nije htjela ili znala presvući dres, pa je u državnoj upravi tokom devedesetih otkaze dobilo 92 posto zaposlenih, a njihova radna mjesta preuzeli su vještiji i ćudoredniji, i još je državna uprava zatim narasla. Jednako su poput Augijevih štala počišćeni mediji, pravosuđe, vojska... Lustracija, za koju je u određenoj mjeri ipak bilo opravdanja - baš kao što je kasnije bilo (kudikamo više) razloga da nas Amerikanci od grijeha očiste u Daytonu, makar po češkom modelu, ako već ne po rumunjskom - nije provedena legalno i transparentno zato što je došlo do nagodbe između Ivice Račana s jedne i Franje Tuđmana s druge strane. Ako je netko u to sumnjao prije 2000. godine, pa mu se činilo kako je Račan mlak oporbenjak iz nekih drugih razloga, postalo je to jasno tokom posljednje dvije i pol godine, nakon što aktualni premijer nije ispitu savjesti povrgnuo gotovo nijednoga nacionalističkog, ratnog i privatizacijsko-pretvorbenog grešnika. Nisu se Tuđman i Račan pogodili radi "pomirenja svih Hrvata", nego su odlučili da ruka ruku mije i da vrana vrani oči ne vadi, tako da sadašnjom pasivnošću Ivica Račan jednostavno vraća HDZ-u dug za smirivanje vlastitog straha iz prošlog desetljeća. A za neophodnu i sasvim civiliziranu ilustraciju lustracije, danas bi, 12 godina poslije, bilo dovoljno već i kad bi se pregledale zemljišne knjige. (Igor Lasić)

Lustracija u Srbiji

Bez političke volje

Profesor Pravnog fakulteta u Beogradu Stevan Lilić zauzeo se nedavno za sprovođenje lustracije na Beogradskom univerzitetu kako bi sa njega bili odstranjeni oni profesori koji su se zbog bliskosti sa režimom Slobodana Miloševića pokazali kao "profesionalno i moralno nepodobni". Lilić je kao paradigmatičan naveo primjer svog kolege profesora Ratka Markovića, koga je nazvao "dvorskim krojačem zakona po mjeri bivšeg režima". Marković, prema Lilićevim riječima, već decenijama, sem priručnika i materijala za spremanje ispita, nije objavio nijedan stručni rad, niti referat iz oblasti prava. "Nije realno da institucija sa tradicijom kakvu ima Pravni fakultet može sa Ratkom Markovićem i njemu sličnima da preuzme punu moralnu i profesionalnu odgovornost za školovanje studenata i razvoj pravne nauke koja neće biti u službi neke prevaziđene ideologije ili tiranskog vlastodršca, već demokratije i pravde", rekao je Lilić. Ovo podsjećanje na lustraciju samo je jedno u nizu reagovanja koja su tokom prethodne dvije godine pojedinci i aktivisti nevladinog sektora iznosili, ali nije imao ko da ih čuje. Oni na koje se problem odnosi stoički su to otrpjeli, a vlast, koja bi trebalo proces da otvori, sve je prećutala. Tako su u sudovima, na fakultetima, medijskim kućama i dalje aktivni oni koji u najmanju ruku ne bi trebalo da se pojavljuju u javnosti, a o ozbiljnom suočavanju nema ni govora. Srbija tako nastavlja ono što je radila više od decenije - bježi od realnosti. U unisonom zabašurivanju tog problema izuzetak je bio ministar pravde u Vladi Srbije Vladan Batić, koji je jedno vrijeme ukazivao na potrebu da se sudovi očiste od onih koji su se ogriješili o svoju profesiju. Istina, ministar je najčešće govorio o izbornoj krađi 1996/97. i sudijama koji su mu kumovali, a zapostavio mnogo temeljniju odgovornost pravne struke za sve ono što se tokom devedesetih godina dešavalo na jugoslavenskom prostoru. Za upornog istraživača i danas je velika tajna kako su pravnici od ugleda i zanata mogli s onoliko oduševljenja da dočekaju Slobodana Miloševića i pruže mu plebiscitarnu podršku ako se zna da je na vlast došao pošto je najprije srušio sve institucije, a kasnija obećanja najavljivao "institucionalnim i vaninstitucionalnim" metodama. Sve to Milošević nije mogao sam, a ugledni beogradski advokat Srđa Popović kaže da su se Slobodan Milošević i Borisav Jović toliko ogriješili o zakon da su još prije početka rata mogli da budu osuđeni na smrtnu kaznu, koja je po tadašnjem krivičnom zakonu bila predviđena. Aktuelni srbijanski ministar nije išao tako daleko u prošlost, on ima znatno kraće pamćenje, ali ni ono nije naišlo na podršku pravosuđa. Istina, vrh srbijanskog pravosuđa i ministar su se mimoišli oko metoda koje je trebalo primijeniti. Dok je ministar tražio da se u tome maksimalno angažuju predsjednici sudova i naprave spiskove za sklanjanje oko 200 sudija, ovi su zagovarali pravni put i donošenje zakona koji bi to regulisao. Javnost je razumjela te razlike, ali ne i nedostatak distance vrha pravosuđa prema onima koji su, do guše korumpirani, kršili osnovna načela svoje profesije čitavu deceniju nanoseći ogromnu štetu direktno građanima, ali i kompletnom društvenom životu Srbije. Objašnjenje da se mali broj sudija ogriješio o demokratski proces, što će reći počinio izbornu krađu, jeste tačno, ali valja dodati da su to najistaknutija imena pravosudnog sistema, koji su bili i desna i lijeva ruka Slobodana Miloševića. Tako se ljetošnja svađa pravosudne i izvršne vlasti zbog sporih reformi završila dodjelom plata sudijama od 500 eura mjesečno, kao preventiva protiv korupcije, u čemu su ključnu ulogu imali pamet stranaca i obećanje da će u naredne tri godine u reformu pravosuđa i policije biti uloženo oko petnaest miliona dolara. Nije, međutim, rečeno da ta reforma podrazumijeva i lustraciju. Nove vlasti su na još jednom primjeru pokazale koliko im je stalo do prava i pravde. Krivična prijava protiv članova izborne komisije koji su falsifikovali rezultate izbora 2000. godine, da bi ih poslije Savezni ustavni sud dva puta mijenjao, nije krenula s mjesta "zbog zauzetosti sudije". Cinici kažu da to nije slučajno, jer bi se moglo desiti da neko od optuženih sudija javno saopšti rezultat koji su pobjednici postigli na izborima i tako demistifikuje 5. oktobar. I upravo u toj mistifikaciji i jeste problem. Miloševićevi saučesnici koji bi u najmanju ruku trebalo da budu sklonjeni sa svojih mjesta, postali su glavni oslonac nove vlasti. Uz mnogo razumijevanja za objašnjenja da je to bio jedini način da se obavi smjena vlasti bez krvi, mnogi ipak dovode u pitanje makijavelizam novih vlasti, koje nisu uspjele da se svojih pomagača oslobode za dvije godine, a oni su sada glavna prepreka za ozbiljne reforme. Pa i za nedostatak političke volje za sprovođenje lustracije. Otuda često pitanje ko je zapravo pobijedio 5. oktobra 2000. godine. To pitanje najčešće postavljaju novinari, koji su poslije Miloševićevog odlaska očekivali priznanje za svoju istrajnu borbu za demokratiju, ali i pozivanje na odgovornost kolega koji su ljude pozivali u rat. Umjesto toga, u sudovima u Srbiji trenutno se vodi oko tristo procesa protiv medija i novinara koji su punu deceniju bili protiv Miloševića, protiv politike mržnje i rata. Za svoje stavove platili su visoku cijenu otpuštanja s posla, istrpjeli raznovrsne prijetnje i izdajnička prozivanja, a mnogi ni danas nemaju zaposlenje. Umjesto podrške društva, proganjaju ih Miloševićevi saučesnici s namjerom da ih ućutkaju kako javnost ne bi podsjećali na ono što su radili minule decenije. Protiv beogradskog dnevnika Danas vodi se više od 20 sudskih procesa, a najpoznatiji je spor koji je poveo Dobrica Ćosić i, na ime "duševnih bolova", zatražio sto hiljada eura. Nekoliko desetina sudskih procesa vodi se protiv dnevnog lista Blic, a protiv uglednog novinara i najupornijeg kritičara ratne politike Petra Lukovića sedam. Koliko se postupaka protiv lokalnih medija vodi gotovo je nemoguće utvrditi, ali svi tužitelji, osjetljive neke duše, traže izuzetno visoke svote za "duševne bolove", uz raznovrsne pritiske na sud. Najveću maštovitost, ipak, pokazao je Vlado Šegrt, koji je tužio Kikindske novine jer je glavni urednik Željko Bodrožić pisao da je Šegrt bio glavni Miloševićev oslonac u Bačkoj. Direktor Šegrt je autobusima doveo svoje radnike u sud da ga podrže, poslije čega nije izostao ni fizički obračun sa tuženim. U svim slučajevima izostala je očekivana podrška društva. Lustracija je bila hit tema civilnog sektora odmah poslije smjene vlasti. U tim raspravama, međutim, bilo je očigledno prevelikih očekivanja, a još više konfuzije; da li ona treba da bude krivična kazna, moralna opomena, čistka ili neka posebna pravna sankcija? Ali najviše je bilo nemuštog odbijanja vlasti da se uključi u razgovor. Zato profesor Pravnog fakulteta u Beogradu Vladimir Vodinelić, jedan od rijetkih koji se ovim pitanjem bavi s neophodnom ozbiljnošću, upozorava da je javnost (pa i ona koja bi trebalo da bude stručna) bila zatečena potrebom da se raspravlja o lustraciji. Kao da je malo ko vjerovao u ograničenost trajanja Miloševićevog režima, malo ko se pripremao za vrijeme poslije. A nije da se nije blagovremeno moglo znati za pojavu iz postsocijalističke Evrope koja je, prvo u Čehoslovačkoj, nazvana isto kao njena antička imenjakinja sa kojom je ova, međutim, imala malo šta zajedničko, a ponajmanje funkciju. (Milanka Šaponja-Hadžić)

Dino Abazović, direktor Centra za ljudska prava

Nema volje za lustraciju

"Lustracija u smislu preispitivanja prošlosti i u svrhu suočavanja sa autoritarnom/diktatorskom prošlošću ima(la) je jedan potpuno drugačiji smisao u, recimo, Sloveniji, Mađarskoj, Poljskoj, Češkoj, Slovačkoj ili Latviji nego što bi to bio slučaj u jednoj postratnoj državi kao što je Bosna i Hercegovina. Dakako, akcenat nije na postratnom kontekstu kao determinirajućem za moguće uvođenje lustracijskih odredbi u Bosni i Hercegovini, već na tome kojeg i kakvog je karaktera državna zajednica proizašla nakon zaključenja mira. Govoriti o donošenju lustracionih mjera u odnosu na komunistički period, recimo, 1991. godine, jeste jedno, a razmišljati o njihovom uvođenju u postratnom periodu, "nakon rata bez pobjednika", nešto sasvim drugo. U tom smislu treba uzeti u obzir i razmatrati činjenicu da lustraciju prije svega određuju dva međupovezana elementa očišćenja - očišćenje na institucionalnom nivou (diskvalifikacijski učinak) i očišćenje na psihološko-moralnom planu (katartični učinak). Po pitanju prvog elementa, pravni galimatijas sa kojim smo suočeni u Bosni i Hercegovini i njenim institucijama per se priječi mogućnost efikasne pravne mjere diskvalifikacije. Na psihološko-moralnom planu, očigledno je da za katartični učinak lustracije nedostaje prije svega voljni momenat, a što je opet posljedica rata - podijeljenost zajednice, ili "udaranjem po svojima čini se korist onim drugima koji to svojima ne rade". Napose to što ne postoji ni najminimalniji voljni momenat kod vlastodržaca za lustracijom, bar ne na javan i transparentan način. Dodatni aspekt jeste na koju oblast usmjeriti lustraciju? Slovencima je to prvenstveno pošlo za rukom u sudstvu, a nekim drugim državama u tranziciji i u oblasti tajne policije i vojnih struktura. Parcijalizirana lustracija po oblastima opet ima smisla samo ako se odnosi na društvo u cjelini, međutim, teško je čak i zamisliti scenarij po kojem bi se jednako provodio institut lustracije u čitavoj Bosni i Hercegovini u bilo kojoj oblasti. Ipak, jačina lustracije ogleda se u tome što je ona okrenuta budućnosti a ne prošlosti, i, ako se pravilno provodi - onemogućavanjem pristupa javnim funkcijama osobama koje su se u prethodnom režimu teško oglušile o prava svojih sugrađana - treba je jasno razlikovati od osvete i kažnjavanja. I dakako, da parafraziram Dragu Jančara, sve dok se ne shvati da je kršenje ljudskih prava samo po sebi neodrživo u civilizacijskom smislu, a ne zbog pukog pozivanja na demokratiju, teško je očekivati da se stvari korjenito izmijene, pa i samim institutom lustracije."

Arhiva Dani
281