Bio je petak, noć poslije koncerta/povratka (treći put) Gorana Bregovića. Rodnom je gradu "eminentni kompozitor tradicionalne muzike", nakon svoje svirke, odlučio opipati puls i sa svitom krenuo ka restoranu "Bella Italia", ovogodišnjem opskurnom Klubu Internacionalnog teatarskog festivala MESS. U pratnji Sarajlije na gostovanju bili su njegovi najbliži, a među njima i Raka Marić, ekskluzivni uvoznik nafte za ratnu prijestolnicu Republike Srpske, Pale, u onim godinama kada su češće tankovali tenkove od automobila. Kako slobodu kretanja garantira SFOR, a Bregović je operiran od morala, noć je mirisala na dobar provod, koji su najgorom servilnošću pokušali "pojačati" uposlenici kafane. Kako je stiglo društvo drskog pjesnika, tako su se iz zvučnika začuli zvuci truba za svadbe i sahrane. Ne dugo. Osoblje MESS-a je prekinulo transformaciju kluba u folkoteku, a posjetioci koji nemaju problema sa amnezijom mirno su ustali i - otišli. Ostavivši Bregoviću, bregovićima i zbunjenom gazdi kafane da uživaju barem mrvu poniženja.

Nažalost, tu je noć puno više Sarajlija već uzelo svoju dozu eliminatora samopoštovanja u Vistafonu, jednom od onih hramova tranzicijskog kiča, objektu savršeno uklopljenom u okolinu: džamija dalekoistočnog izgleda, prljava rječica, sive zgrade i bina za Gorana. Sad, ako je pristanak na izbor između dva zla jedini moguć, možemo reći da te noći baš i nije bilo sve crno: puno je više "ljubitelja lakih nota" i teškog alkohola bilo na kraju Sarajeva, u Klubu Aqua, nego u Vistafonu. A zašto? I etičke i estetske razloge odmah treba odbaciti, ali to nema veze sa gošćom Aque, banjalučkom kombinacijom Marine Perazić i Snežane Mišković Viktorije - Romanom. U vodenom svijetu, naime, jednako dobro prolaze i "Homer ćirilice" Saša Matić i Severina. Jer, u Sarajevu odavno nisu popularne ni etika i estetika. Valjda zato ima dovoljno prostora za hiljade spremnih čuditi se nečijem snu: snu u kojem Bregović izlazi na binu i ledenim pogledom prelazi po praznoj sali.(E. I. S. P.)

U klopci (Trapped); režija: Luis Mandoki; uloge: Charlize Theron, Kevin Bacon, Courtney Love, Stuart Townsend, Pruitt Taylor Vince, Dakota

Trileri što se bave otmicama, naročito kidnapiranjem djece, nisu uopće rijetka tema. Nagledali smo se takvih filmova: od jeftinih televizijskih produkcija pa do istinskih blockbustera. U mnoštvu naslova takve tematike ponajbolje se pamte Ransom sa Melom Gibsonom i Rene Russo te Nick of Time sa Johnnyjem Deppom i Christopherom Walkenom. Najnoviji primjerak ovog, gotovo bismo mogli kazati, podžanra, nudi nam režiser Luis Mandoki (Bijela palača, Jučer rođena, Anđeoske oči): riječ je o filmu Trapped (U klopci). Scenarij je po vlastitom romanu ispisao Greg Iles, a glumačku ekipu predvode dvije ženske superzvijezde: fatalna Južnoafrikanka Charlize Theron i udovica legendarnog frontmana grupe Nirvana Courtney Love. Glavne muške uloge pripale su, pak, Kevinu Baconu i Stuartu Townsendu.

A filmska fabula ići će otprilike ovako: najprije ćemo u svojevrsnom kratkom prologu upoznati neobičan tim kidnapera pri kraju jedne u nizu njihovih uspješnih "misija", a u narednoj sceni tu je i slika idilične porodice - njihovih narednih žrtava. Mladi uspješni ljekar Will (Townsend) upravo je otišao na neku konferenciju ostavljajući u porodičnoj kući suprugu Karen (Theron) i šestogodišnju astmatičnu kćerku Abby (Fanning). Otmičari tada upadaju u kuću: jedan od njih - Marvin (Vince), odvodi dijete neznano kud, a Hickey (Bacon), zločinački um cijele operacije, ostaje u kući s Karen. U isto vrijeme Hickeyeva supruga Cheryl (Love) na oku i na nišanu drži Willa u njegovoj hotelskoj sobi. Kako vrijeme bude prolazilo, postajat će sve jasnije da je ova otmica drugačija od svih ostalih koje je obavila ista ekipa…

Rasplet, naravno, nije fer otkrivati, no valja napomenuti da je film iznimno uzbudljiv, napet i brz. Nema praznog hoda: sve je u funkciji zapleta i raspleta. Režiser Mandoki se potrudio da negativce ne prikaže plošno i karikaturalno. Učinio je to dajući njihovim kriminalnim djelima tragičan osobni motiv što se krije iza maske gramzivosti. Vrijedi također istaknuti i neobičnu strukturu filma. U gotovo 80 posto toka film je tipični komorni triler, što gotovo podsjeća na pozorišnu predstavu: u tri enterijera su tri muško-ženska para: izmiješani bračni partneri u nekom bizarnom quid pro quo te otmičar i mala djevojčica. Sva komunikacija je telefonska. Ipak, na samom kraju filma psihološki triler prelazi u klasični akcijski film, čak i sa nekim jamesbondovskim scenama. Glumci su svoje zadatke obavili dobro i korektno. U klopci je, sve u svemu, dobar i gledljiv triler, uzbudljiva filmska priča o jednoj otmici. (M. Bazdulj)

G.K. Chesterton: Čovjek koji je previše znao; Partenon, Zagreb, 2002.

Za Gilberta Keitha Chestertona (1874-1936), autora knjige Čovjek koji je previše znao, često se zna kazati da je jedan od najneopravdanije potcijenjenih literarnih autora. Ovaj iznimno plodni engleski pisac spada bez ikakve sumnje među najbolje pisce prve polovice 20. stoljeća, iako mu to mnogi osporavaju. Pravi, međutim, znalci književnosti Chestertona su uvijek iznimno cijenili. Paradigmatičan je primjer Borges, kojem je Chesterton jedan od najdražih autora, pa su zbog toga Chestertona znali nazvati i "piscem kojeg je volio Borges". Chesterton je također poznat i kao izuzetno interesantna osoba. Od djetinjstva je bio poznat kao čudak kojem su prognozirali da će završiti ili kao idiot ili kao genije. Nikad nije diplomirao, tvrdio je da je za šest godina pročitao više od deset hiljada romana, a kad se počeo baviti novinarstvom potpisujući se inicijalima G.K.C., pisao je tako mnogo da je većina ljudi mislila da se iza ove šifre krije čitav tim autora.

U izrazito bogatom i razuđenom opusu G.K. Chestertona posebno mjesto zauzimaju djela s detektivskom tematikom, kojima pripada i knjiga Čovjek koji je previše znao. Najslavniji Chestertonov lik i jedan od najsjajnijih detektiva cjelokupne povijesti književnosti jest otac Brown, katolički svećenik koji s beskrajnom pronicljivošću rješava najkompliciranije slučajeve. Chesterton je inače 1922. godine prešao na katolicizam napustivši anglikansku crkvu. Upravo te iste 1922. godine napisana je knjiga The Man Who Knew Too Much. Riječ je o zbirci od osam detektivskih priča. Svih osam povezuje tema ubojstva te isti detektiv, no to ovdje nije otac Brown. Detektiv iz ove knjige zove se Horne Fisher, ćelav je, blijed i vitak te ima dobre veze u vladi i najvišim slojevima društva. I on, naravno (kao većina literarnih detektiva), ima vjernog prijatelja, pratioca i pomoćnika. Njegov se zove Harold March. Ova dvojica junaka bave se, dakle, ubojstvima na visokom nivou, no kao i u slučajevima oca Browna, ti slučajevi su komplicirani i nimalo jednoznačni. Chestertona detektivska priča ne interesuje samo na nivou zapleta nego više u kontekstu moralnih dilema njegovih junaka.

Već spomenuta potcijenjenost Chestertonovog djela može se vidjeti i kad je riječ o prevođenju njegovih knjiga na našim prostorima. Broj njegovih prevedenih djela je iznimno mali kad imamo u vidu o kako vrijednom autoru je riječ. To je još jedan razlog dragocjenosti ovakvih izdanja. Ovdašnja publika treba se bolje upoznati s djelom Chestertonovim, pa makar i sa zakašnjenjem. Borges kaže da Chestertonove priče izgledaju kao krimići, a da su znatno više od toga. Također će reći i da u veoma obimnom Chestertonovom djelu nema stranice koja ne bi sadržala neku radost. Treba li ikom bolja preporuka za čitanje stotinu i trideset pet stranica ove knjige? (M.B.)

Jedna od rijetkih dobrih stvari u vezi sa odlaskom mladih iz ove zemlje jeste što se u malom broju onih koji se vrate u Bosnu i Hercegovinu nađe i poneko od mnogih čija energija, svestranost i obrazovanje čine i evropske prijestonice velikim u svakom pogledu. Jedan takav se zove Dennis Gratz (Sarajevo, 1978.) i protekle sedmice ubilježio je čak dva životno važna događaja: stekao je magistarsko zvanje univerziteta u Bologni i Sarajevu, a dan prije toga promoviran je njegov književni prvijenac - roman Sve o Aidi, u izdanju Književne radionice "Omnibus".

Ratni izlazak iz Sarajeva preko Kobiljače i svjedočenje brutalnom četničkom premlaćivanju i iživljavanju nad roditeljima nisu ubili ljubav četrnaestogodišnjeg dječaka prema Bosni. Vratio se u domovinu, dokazujući da patriotizam ne mora uvijek biti tek posljednje utočište hulja. U prtljagu je ponio ljubav prema Njemačkoj, perfektno znanje engleskog i njemačkog, zaljubljenost u djela Rilkea, Grassa i Frosta, te Vrelinu Michaela Manna. Dobar dio honorara koje zarađuje kao najbrži sudski tumač za njemački jezik potrošio je u autorsku produkciju kratkometražnog igranog filma Svitanje, koji je, uz odlične kritike, prikazan na ovogodišnjem Sarajevo Film Festivalu. Dobar je poznavalac muzike, trenutno je u hip-hop fazi, a Edo Maajka mu se sviđa zato što je "prosperitetni mladi Bosanac". Kaže da "stalno traži djevojku", što znači da mu je zgodna Emira još uvijek tek najbolja prijateljica. Mane: navija za "Sarajevo" i vozi Audi A4 bez ratkapna, koje su ukradene prve noći u kojoj je automobil parkirao ispred svog vlastitog stana na Koševskom Brdu. (S. P.)

Nakon eksperimentalne ploče U širokom svijetu, sa albumom Ruke Darko Rundek se vraća znatno komunikativnojoj varijanti a da ne pravi ni najmanji kompromis sa vlastitim estetskim uvjerenjima, niti gubi na uvjerljivosti. Ono što on radi valjda najlakše možemo objasniti poređenjem sa onim što na svjetskoj sceni radi, recimo, Sting. Rundek ostaje i na novoj ploči duboko uronjen u narodnu muzičku tradiciju, ali ne sa željom, kao većina današnjih pop stvaralaca, da pritiskom na genetski programirano dugme napravi kakav sjajan tiraž. Nipošto. Muzička tradicija je za njega prostor koji treba otkrivati, istraživati, prostor sa kojim se treba igrati, od njega učiti, ali mu na kraju dati i vlastiti pečat ukrštajući nespojivo... Ili bar naizgled nespojivo. Poput latino ritmova i zagorskih popevki.

Do sada je Rundek ponudio dva singla sa ove nove ploče. Naslovna pjesma Ruke suhim vokalnim uvodom podsjeća na stare radove Haustora, ali onda nas vodi u jednu novu dimenziju, u kojoj Rundek traži prostor za nova rješenja u okviru stare forme. Njegovi minimalistički tekstovi na prvi pogled možda i ne korespondiraju na pravi način sa slušaocem, ali njihova simbolika poput moćne i prijeteće bujice teče paralelno na nekoliko nivoa. To se posebno osjeti u izuzetnoj pjesmi Ista slika, koja se može tumačiti na nekoliko načina, kroz koju nam opet prijete "crni jahači", a koja nekom neupućenom može djelovati poput naivne igre općepoznatim rimama poput cijelo - tijelo - bijelo - selo...

Za drugi singl je izabrana pjesma Makedo, u kojoj je po prvi put u karijeri Rundek iskoristio čuveni makedonski ritam od sedam osmina. Kada neko kaže da je muzičar posegnuo u pop formi za ovim rješenjem, naravno da je asocijacija Lipe cvatu. Pogrešno. Ovu pjesmu ne možete objasniti. Morate je doživjeti.

Kao, uostalom, i ostatak njegovog novog albuma. Zatvorite oči i krenite na Kubu sa njim u istoimenoj pjesmi. A ja mogu skromno dodati da je Kuba jedna od najljepših pjesama u njegovom opusu uopće. Iskren da budem, rijetko mi se dešava da jedan album slušam sa takvom pažnjom, jer znam da iza pjesme koja me oduševljava slijedi još jedna takva, pa još jedna. Ovo je jedan od rijetkih albuma prilikom čijih slušanja vam se neće pojaviti perverzna želja da player programirate na izvođenje dvije, ili, u najboljem slučaju, tri pjesme.

Prilikom svakog novog slušanja druga će se izdvojiti. Možda će to biti Sanjam, ili Stojim i gledam se kao da postojim, ili Sjaj što izdaje. I svaki put će izbor biti pravi.

Nakon četiri albuma sa Haustorom, nakon tri solistička albuma, za Rundeka možemo sa pravom ustvrditi da nije mnogo radio tokom više od dvadeset godina prisustva na estradi. Nije mnogo radio, ali ono što je ostavio iza sebe stoji kao mjera stvari u domaćoj muzici.

Danas na ovim prostorima imamo valjda samo tri čovjeka koji znaju kako folklor uklopiti u savremene muzičke forme i postati dijelom onoga što se, dosta neprecizno, naziva world music: Rundek, Bregović i Stefanovski. Četvrtog bi trebalo dosta dugo tražiti. Ali, slušajući Bregovića, danas teško da se čovjek može oteti utisku jedne strašne estetske pa i sudbinske omeđenosti. Rundek razbija te okvire, unosi malo vedrine i sunca, lepršavosti, ali ne i naivnosti. Natjera nas da povjerujemo da možemo biti i bolji, a da ne zatvaramo oči pred ogledalom. (A. Misirlić)

Prvi put je bilo 2.500 ljudi u velikoj i nedovršenoj sportskoj sali. Bio je 9. septembar 2000. godine. Na scenu su jedan za drugim izlazili Mara, Splatter Pink, TBF, Obojeni program, Rambo Amadeus. Veliki događaj za Mostar, grad još uvijek postoji.

Naredne godine, krajem augusta, na istom mjestu okupilo se tek petstotinjak ljudi. Ipak, koncert je bio fenomenalan. Izredali su se Jubboko sa Negrass, Alternativa Nova, Svadbas i Eyesburn. Sala je izgledala prazno, ali energija je bila čak i pozitivnija nego prethodne godine. Ispostavilo se da je publici ipak potrebno neko veće muzičko ime da bi se okupila u većem broju. Iako muzički profiliraniji i ujednačeniji, Beton 3000, naročito sa finansijskog aspekta, nije imao uspjeha.

Došla je 2002. godina. Novca za veliku koncertnu produkciju nema. Imena koja se planiraju dovesti ne garantiraju da će publika isplatiti uloženo. Prethodna godina je pokazala da relativno nepoznati bendovi neće privući mostarsku publiku jer ona još uvijek nema naviku da se interesira za nove muzičke tokove, a Beton u osnovi za jedan od ciljeva ima promovirati nove bendove sa prostora Balkana. Sam grad Mostar i njegove institucije još nisu akceptirale Beton kao događaj od neprocjenjive vrijednosti za grad. Ipak, kontinuitet treba da se održi. Beton će se dogoditi. I dogodio se. Ovaj put akcent je stavljen na koncept, te je odlučeno da se festival održi u malom klupskom prostoru Alternativnog instituta u trajanju od sedam dana i da pored koncerata budu održane diskusije, promocije i retrospektive događaja sa nezavisne kulturne scene u Mostaru.

Ovogodišnji Beton je otvoren koncertom sarajevskog benda SCH 19. oktobra 2002. godine. Solidan koncert i sasvim pristojno otvaranje trećeg po redu Betona. U ponedjeljak 21. oktobra otvorena je izložba sa retrospektivom ovogodišnjeg Mostarskog interkulturnog festivala. Utorak je donio promociju izdavačke produkcije Alternativnog instituta: to je bilo veče u kojem je poezija pobijedila. Odlična atmosfera, ljudi slušaju, zatim komentiraju, dobacuju, smiju se. Čitanje je potrajalo nekoliko sati i već se prevalilo u naredni dan kad su izvođači, suhog grla, prestali sa čitanjem.

Srijeda je donijela koncert travničkog benda Grozny, koji u Mostaru već ima svoju ustaljenu publiku, također odlična svirka, i, što je najvažnije, odlično druženje.

Tema Betona na kojoj je bio građen koncept ove godine je bila "Izgubljeni gradovi" i u nju se sjajno uklopio beogradski dokumentarac autora Mladena Matičevića Geto, u kojem glavnu ulogu ima pokojni bubnjar Električnog orgazma poznat pod nadimkom Čavke. Potresan film o, tokom devedesetih, izgubljenoj urbanosti Beograda, o prijateljima koji odlaze i gradu koji više ne prepoznaju ni oni koji su u njemu proveli čitav život. Nakon filma otpočela je diskusija u kojoj je učestvovala nekolicina ljudi iz Mostara, Banje Luke, Splita, Novog Sada, koji su zaključili kako prikazani film odslikava situaciju ne samo u Beogradu već i u ostalim gradovima Balkana. Tužna noć sa tužnom pričom. Petak je donio koncert splitskog benda Polja lavande. Noise muzika i noise atmosfera, skroz pristojan nastavak muzičkog programa festivala.

Posljednji dan ovogodišnjeg Betona bila je subota, 26. 10. 2002. Na malu scenu Alternativnog instituta izašao je fenomenalni beogradski bend pod nazivom Vroom. Bila je to jagoda na vrhu kolača. Potpuna euforija, plesna muzika i razigrana publika. Vroom je morao četiri puta odraditi bis, a publika je i nakon toga tražila još. Bila je "puna kuća" dobro raspoloženih gostiju do ranih jutarnjih sati.

Beton je obilježila prisna, intimna atmosfera klupskog prostora i odlično druženje. Za festival su potrošena minimalna sredstva, a ipak se može reći da je Beton održao nivo velikog i važnog događaja. Ljudi koji su najzaslužniji za to što smo i ove godine imali priliku prisustvovati Betonu zovu se Nedim Ćišić i Mili Krpo, uz podršku kompletnog Alternativnog instituta. Napravili su festival za primjer, bez razbacivanja novcem i medijske pompe, tek sa visokim stilom i ukusom te puno pozitivne energije. (M. Tomaš)

Oni koji se još sjećaju početka osamdesetih i vremena između kolektivne tuge za najvećim sinom i sarajevske olimpijske groznice, pamte i kako je tada top-listama vladao našminkani i utegnuti roker iz New Jerseya koji je grupi ime dao po svom prezimenu - Bon Jovi. Skoro dvije decenije kasnije, ovaj sastav ponovo pretenduje na vrh, sa novom zbirkom pjesama nazvanom Bounce. I više ne liče na nekadašnji Bon Jovi. Kao što i Jon nije onaj stari.

On posve malo priča i o svom privatnom životu. Zna se da je 13 godina u braku sa Dorotheom, da imaju troje djece, ali i da još važi za seks simbol: "U međuvremenu je to postala jedna skoro smiješna uloga. Ja sam zapravo već jedan stariji gospodin."

Jon Bon Jovi okušao se i na filmu, ali i na televiziji. Glumeći u seriji Ally McBeal ljubavnika glavne junakinje, bio je sumnjivo ubjedljiv, pa se počelo govorkati kako ima nešto između njega i Calliste Flockhart. Te sumnje dijelila je i njegova supruga Dorothea i to Bon Jovi ne krije: "Dorothea je bila tako ljubomorna da sam je morao pokušati utješiti pjesmom. Pjesma se zove Misunderstood i nalazi se na novom albumu".

Pjesme na ovom, osmom po redu albumu, zapravo su sličice iz života sastava. Svaki song predstavlja poglavlje jedne iste priče, svaka pjesma slika svoj dio svojevrsnog dnevnika života benda.

Ovaj album je jednako oduševljeno primila i publika i kritika. Odmah po izlasku stigao je na drugo mjesto top-lista u Americi. Istovremeno, kritičar New York Timesa euforično tvrdi kako je "Bon Jovi postao rock'n'roll institucija", a The Associated Press naglašava kako su se "momci iz Jerseya vratili jednom od najboljih hard rock ploča ove godine".

Međutim, ovo je nastavak uspjeha koji je već najavljen prije dvije godine sa albumom Crush, prodanim u preko osam miliona primjeraka i nominovanim za Grammy za rock album godine. Bon Jovi u decembru kreće na svjetsku promotivnu turneju i na njoj će ostati cijelu 2003. godinu. (A. Misirlić)

Arhiva Dani
281