i po čemu se ne može tako jasno ustanoviti gdje smo i kako smo na imaginarnoj ljestvici civiliziranosti, kao po našim javnim gestama i razgovorima o vjeri, o vjerskim identitetima, vrijednostima i pravima. Svakodnevno u tom pogledu prisustvujemo jednom neobičnom paradoksu.

Pitanje vjere, pripadanja vjeri i njezinoga prakticiranja u socijalističkom razdoblju bilo je "riješeno" tako što je bilo definirano kao privatna stvar i pravo pojedinca, ali društveno marginalizirano i obezvrijeđeno, pa samim tim izopćeno iz sistema i službenoga diskursa, osim u onoj mjeri i u onom tonalitetu koji je odgovarao vladajućoj ideologiji i establishmentu. Da to jest predstavljalo sistem ideološke diskriminacije, više je nego očito, a ljudske žrtve koje su od 1945. nadalje prinesene na oltar toj novoj i okrutnoj "nereligioznoj religiji" ne smiju biti minimizirane. No, u okrilju toga sistema, osobito u drugom, postunitarističkom razdoblju Titove Jugoslavije, bila se otvorila mogućnost i praksa svojevrsne, makar i dozirane "kohabitacije" sistema i vjerskih zajednica, i to je rezultiralo vidljivim praktičnim pomacima: u znatno smanjenoj društvenoj nelagodi prakticiranja vjere, u impresivnom porastu gradnje crkava i džamija. A u kasnim osamdesetim godinama već se i Savez komunista bio počeo otvarati prema mogućnosti učlanjivanja vjernika u "partiju", što je kao ideja bilo ravno kopernikanskom obratu, pravoj ideološkoj "kontrarevoluciji". Zbog svega toga o ovom razdoblju valjalo bi govoriti kritički i diferencirano, jezikom i načinom koji bi bio kadar obuhvatiti svu kompleksnost i proturječnost ovoga procesa. Samo takav način bio bi u stanju osvijetliti društvenu, kulturnu, duhovnu puninu pojave da je religiozitet u oba svoja bitna vida - individualno-duhovnom i kolektivno-institucionalnom - bez težih oštećenja preživio cijelo to polstoljetno razdoblje.

Propast jednopartijskoga sustava i ideološke države koja mu je bila politički okvir, te njihovu zamjenu etničkom demokracijom i pseudopluralizmom, mnogi su spremni označiti kao svojevrsnu renesansu, reafirmaciju religioznosti. U mnogim manifestacijama, ali pretežno onim vanjskim, formalnim, ta reafirmacija se, međutim, pokazala bitno povezanom s društvenom i političkom promocijom, a, bogme, i s materijalnim interesom. Tako je u dominantan, prvi plan dospio institucionalno-hijerarhijski (u biti politički i materijalno-interesni) aspekt religioznoga života, a onaj duhovni i individualni, vezan uz unutarnju bit religije, uz religijski moral i imanentni sustav vrijednosti, ostaje u drugom planu. Nitko tu pojavu i njezinu odbojnost ne osjeća bolnije i teže nego sami vjernici, i o tomu u privatnim razgovorima svih ovih demokratskih i pluralističkih godina možete čuti sijaset tihih, samozatajnih žalovanja od ljudi kojima je vjerništvo bilo i ostalo čista potreba duše.

Time se vraćamo na paradoks koji spominjem na početku ovoga teksta, na to, naime, da kod nas oslobođenje religijskoga života u postkomunističkomu razdoblju nije donijelo sobom nikakvu stvarnu novu emancipaciju u doživljaju vlastite vjere, još manje u doživljaju drugih vjera i njihovih pripadnika, njihovih vrijednosti - ni na individualnom, još manje na kolektivnom planu.

Ako su rat i ratne psihoze za to još i mogle biti nekakvo objašnjenje, kako tumačiti pojavu da su u nas vjere i danas u ogromnoj mjeri - uzajamno vojujuće, a naš doživljaj vjerničkoga identiteta, kako vlastitoga tako i tuđega, zapravo depresivan i tjeskoban. Ilustracija i primjera za ove tvrdnje prepuna je, nažalost, naša svakodnevnica, i dovoljno je pratiti samo dnevne novine pa se u to uvjeriti. Na ovom mjestu izdvojit ću tek jedan primjer, zbog visokoga stupnja njegove rječitosti. Bilo je neke duboke, bezvremenske društvene turobnosti u onomu kako je ugledni liberal evropske provenijencije Adil Zulfikarpašić nedavno, u sklopu televizijske serije o životu mu i djelu, svjedočio iz ugla vlastitog obiteljskog života o poimanju djece iz tzv. vjerski miješanoga braka. Naime, o tomu kako je njegova gospođa izrazila spremnost da prijeđe na islam ako budu imali djecu, jer "ovi mješoviti brakovi u vjeri su jedna šizofrenija, djeca ne znaju ni lijevo ni desno...".

U ovom kratkom iskazu kao da su zbijena cijela stoljeća naše tu žne povijesti, kroz koja je vjera u svojemu društveno-institu cionalnom aspektu uvijek funkcionirala mnogo više kao zabra na i zatvor nego kao osloboditeljica, što bi po definiciji imala biti. U toj sjetnoj Zulfikarpašićevoj obiteljskoj reminiscenciji, koja je, uostalom, opće mjesto svih naših prosječno-kolokvijalnih razmišljanja o ovoj temi, odjekuje još nešto: prastari patrijarhalistički kontekst, u kojemu je posve neupitno da je žena ta koja ima da se podlaže, u svemu pa i u promjeni vjere. Što to u ovom primjeru predstavlja vlastitu inicijativu i odluku, samo još snažnije potcrtava potpunu potčinjenost i zatvorenost, tragičnu statičnost toga konteksta i oblika života, duboko nevjerovanje u mogućnost ikakve njegove promjene. Na koncu, ono što je u ovome stavu o "šizofrenosti djece iz miješanoga braka" najdesperatnije, to je brisanje individualnoga momenta i mogućnosti; potpuna nevjerica da čovjek nešto vrijedi po sebi, a ne samo po tradicionalno-kolektivističkim zadanostima. Nešto zapravo vrlo blisko praktičnom nihilizmu, koji je, da paradoks bude potpun, suprotan svim religijama, barem monoteističkim. Izrečen iz usta etničkoga korifeja Zulfikarpašićeva formata, pa još posredovan moćnom sugestijom televizijskoga medija, ovaj stav dobija novu, ogromnu reprodukcijsku snagu.

No, ovo otvara jedno vrlo teško ali ne manje izazovno pitanje: ako naš današnji društveno-religijski život ponovo potvrđuje dominantnost i općost ovakvoga doživljaja odnosa vjerskih identiteta i kolektiviteta, kakav nalazimo u Zulfikarpašićevom iskazu, je li onda baš to - taj nihilizam, ta zatvorenost i ta statičnost, to dubinsko nepovjerenje u čovjeka - naša prava povijesna baština, a ne bajke o ovakvim ili onakvim svijetlim "humanističkim" tradicijama, vjerskim i nacionalnim!

Arhiva Dani
281