oram priznati da mi nije lako pisati ovih dana. Dijelom je to zbog obaveza vezanih za izlazak nove knjige (Nowhere Man), dijelom zbog praznine koja dolazi nakon što završim knjigu, kad se ne mogu sjetiti kako i zašto sam napisao to što sam napisao. Tad mi se čini da nikad više ništa neću napisati i ne znam šta ću od sebe. Dijelom je to zbog količine zla koja se ovih dana širi svijetom: snajperista u DC-u, gdje sam bio na turneji povodom knjige, zli idiot(i) u Bijeloj kući, gas u Moskvi, izbori u Bosni, kijamet diljem svijeta. Dođe čovjeku muka i misli: kome treba još mog trkeljanja, i nada se da čitaoci i kritičari neće spaziti opštu nemoć književnosti pred svijetom u čijem je centru zlo, kao što je magma u centru zemlje. A eno se još i Etna buni.

I kad je tako svijet kao kaciga koja mi steže glavu i kojoj ne mogu otvoriti vizir, ja gledam filmove. Tako sam, negdje 1994-1995, gledao oko 400 filmova u rasponu od godinu dana, sve dok mi se konačno slina u glavi nije ponovo pretvorila u mozak. Jednom sam, ranog ljeta gospodnjeg 1994, gledao oko 15 filmova Akira Kurosawe u tri-četiri dana: Sedam samuraja, Yojimbo, Sanjuro i mnoge druge majstorije. Iz tog perioda se jedino sjećam rata (tad se u novinama očekivalo da padne Goražde) i Kurosawe, kojeg sam gledao u svom stanu, spuštenih roletni, na minimalnom televizoru, zbog čega sam sjedio pola metra od ekrana. Kasnije sam shvatio da sam u osnovi pokušavao da rekonstruišem bioskopske uslove iz Kina Arena: veliki ekran, a ja iščezavam u mraku i pretvaram se u priču na platnu.

Ja sam odrastao (i zamomčio se) u jednoj od zgrada odmah iza Kina Arene. Prvi film koji sam samostalno - tj. bez pratnje roditelja - gledao u životu bila je Bitka na Neretvi. Ridao sam kad su četnici pokosili Silvu Košćinu (zvijezdu italijanske meke pornografije) nakon što je istrčala iz zaklona (bila je zalegla iza stećka) jer su joj kuršumi domaćih izdajnika pokosili jedinog brata (Ljubišu Samardžića). Poslije sam, pored partizanštine, bio izložen hladnim panavision očima Clinta Eastwooda, koje su zauzimale kompletno platno.

A bio je tu i Vinetu, indijanski poglavica koji je na tečnom njemačkom razgovarao sa svojim najboljim drugom, plavooko-plavokosim Old Shatterhandom, a čiji su protivnici, vazda u crnim šeširima, uključivali i Dragomira Bojanića Gidru - sve se snimalo na Plitvičkim jezerima. Poslije je bio i Shaft, i Bruce Lee, i serija italijanskih filmova sa italijanskim glumcima koji su se lažno zvali Bud Nešto i Terrence Neko i koji su se isključivo sastojali od serija marisana i degeneka, pri čemu su zvukovi udaraca bili nasnimljeni na način koji im je davao nešto nadrealno i nevjerovatno privlačno. Onda su bile Istinite priče I-XIII, gdje su postarije njemačke polovnjače glumile šiparice izložene prvim, poučnim seksualnim iskustvima.

Plakati tih filmova su bili raskošno kičasti. Nekad su imali opise radnje, a uvijek su pored njih bile fotografije scena iz filmova, često naopako retuširane, ili izblijeđene suncem. Blagajnica je derala karte iz velikih knjiga, a iza leđa su joj bili plakati filmova koji su trebali da dođu, od kojih neki nikad nisu došli. (Dok ovo pišem, moje sjećanje, taj gnusni falsifikator, pribada plakat Sedam samuraja na zid iza blagajne.)

Blagajnica, naravno, puši, iako ima istu frizuru kao i teta koja će nas, nekoliko trenutaka kasnije, upozoriti da je pušenje zabranjeno. Pošto su mjesta bila numerisana, mi bismo je zamolili da nam da mjesta u sredini, bliže platnu, ali ona bi odbila da pregovara sa djecom i dala bi nam karte na kraju reda, poprilično iskosa. Ako bismo digli noge na naslon sjedišta ispred, rizikovali smo da nas izbace. Samo su dobro znani lokalni jalijaši držali noge na sjedalima.

Razvili smo čitav repertoar šveranja: dok smo bili mlađi i sitniji, znali smo zamoliti nekoga da nas uvede kao svoje dijete - malo prije početka predstave od četiri dreždali smo ispred kina u potrazi za lažnim roditeljima. Poslije smo se uvlačili kroz izlaz i krili se u kinu do početka sljedeće predstave. Bile su i sheme sa lijepljenjem kupona (koje su derali na ulazu) na ostatak karte. A jednom smo našli i punu kesu karata sa nepoderanim kuponima, ali sa starim datumima i fazon je bio da se sakrije datum i da se pogodi boja karata za taj dan, pošto su se boje karata mijenjale svakodnevno.

I kad bismo konačno ušli, sala je bila ogromna (jer smo mi bili mali) i mirisala je na dezinfektivnu borovinu. Ukazala bi se teta koja je zabranjivala pušenje, iznad naših glava bi se u vrtlogu svjetla komešale čestice prašine, i onda bismo nestali u mraku da bismo se našli na platnu. Teško je objasniti generacijama koje su odrasle na videu, gledajući filmove sa nogama na maminom ručnom radu, premotavajući naprijed "dosadne" dijelove, teško je objasniti prijatni osjećaj gubitka vlastite ličnosti u mraku natopljenom lažnom borovinom u Kinu Arena.

Svega toga sam se sjetio sinoć, kad sam otišao da gledam Kurosawin Krvavi prijesto, zasnovan na Shakespeareovom Macbethu, u nadi da će popustiti pritisak gorespomenute kacige, ili da će se barem otvoriti vizir. Film je bio prikazivan u najboljem kinu u Chicagu (Music Box), koje radi još od dvadesetih godina prošlog vijeka i u kojem prije predstave orguljaš svira popularne pjesme iz raznih, starih filmova. Krvavi prijesto ima intenzitet koji nema nikakve veze sa modernim jeftinim specijalnim efektima - kad se u zadnjoj sceni Toshiro Mifune strovali na zemlju, izboden strijelama kao jastuče za igle, ja sam u mraku nestajao i pretvarao se u bol njegove smrti. Ali nije me to nestajanje podsjetilo na Kino Arenu. Na bioskop mog djetinjstva su me podsjetile zvijezde na stropu čikaškog bioskopa, sijaličice koje su žmirkale dok su preko njih prelazili lažni oblaci.

Arhiva Dani
281

Aleksandar Hemon
hemon@bhdani.com