| |
Ovih dana
se navršava dvadeset mjeseci otkako smo moje kolege Ivan
Lovrenović, Nerzuk Ćurak, Mile Stojić i
ja uputili otvoreno pismo - "10 teza o Bosni i Hercegovini"
- kojim smo tadašnjem Visokom predstavniku međunarodne zajednice
Wolfgangu Petritschu predložili uvođenje jednogodišnjeg
protektorata nad Bosnom i Hercegovinom. Sugerirali smo mu
da za dvanaestomjesečni period suspendira rad i preuzme funkciju
zakonodavnih organa vlasti na svim nivoima, te da postojeći
izvršni organi vlasti u čitavoj zemlji postanu dio njegove
administracije, nad kojom bi imao ovlasti koje su imale suspendovane
skupštine na svim nivoima vlasti prema izvršnim organima.
Najviše interesa za naš
prijedlog pokazao je sam Petritsch, uz učtiv i ljubazan odgovor
kojim nas uvjerava da Opći okvirni sporazum za BiH ne predviđa
takvo rješenje, te uz nadu da će njegova "ownership"
strategija, prenošenje odgovornosti za nagomilane probleme
na domaće vlasti, početi davati rezultate.
Petritschev nasljednik
Paddy Ashdown ovih dana ponovo se u Sarajevu susreće
sa pitanjima o protektoratu i to u kontekstu ocjena da se
već počeo koristiti protektorskim ovlastima. On tvrdnje za
sada odlučno i neuvjerljivo odbija, pozivajući novinare da
vjeruju njegovim riječima, a ne njegovim djelima. A spisak
odluka koje je donio samo u posljednjih nekoliko sedmica,
od ukidanja nepotrebne institucije guvernera u kantonima,
preko imenovanja i smjena šefova sigurnosnih agencija pa do
nametanja čitavog seta zakona, ukazuju da je protektorat -
već uveden!
Glavna razlika u Ashdownovom
protektorskom pristupu u odnosu na sve prethodne Visoke predstavnike
jeste njegova odlučnost da preventivnim mjerama ograniči ili
čak u potpunosti suspenduje autonomnost destruktivnog, antireformskog
potencijala bh. vlasti. Najbolji dokaz i ilustracija nove
strategije jeste jedna od njegovih odluka čiji značaj i dalekosežnost
ni približno još nisu prepoznali ni ovdašnja javnost, a ni
političari: radi se o nametanju pribavljanja Ashdownove prethodne
saglasnosti za sve kandidate za dva najznačajnija ministarska
resora u državi i entitetima: kratkoročno najvažniju funkciju
ministra trezora, odnosno finansija u entitetima, i dugoročno
najvažniju funkciju ministra obrazovanja u entitetima. Značaj
ovih odluka ogleda se, prosto rečeno, u sljedećem: priliv
i tokove novca poreskih obveznika, kao glavni izvor korupcije
i kriminala u državi, više neće kontrolirati izabranici stranačkih
oligarhija, već njegovi; s druge strane, promjenu obrazovnih
programa, tog glavnog izvorišta nacionalističke indoktrinacije
mladih, neće više kontrolirati nacionalisti i njihovi izabranici,
već Ashdownovi.
Koliko god izgledao naivan
u (ne)prepoznavanju uzroka konti nuiteta bosanskohercegovačkog
to njenja, Ashdown se pokazuje mudar i racionalan u povlačenju
pravih i efikasnih poteza; koliko god djelovao bahato i prepotentno
u dijagnosticiranju uzroka bh. propadanja, on se umjesto jalovih
intelektualno-politoloških razglabanja opredijelio za konkretne
akcije.
Uostalom, treba samo vidjeti
paniku i unisono zapomaganje Dragana Čavića, Mladena
Ivanića i Milorada Dodika nad Ashdownovom najavom
ubiranja poreza na dodatnu vrijednost (PDV) na državnom nivou.
Dobro su procijenili da Ashdown nije Petritsch i već u startu
Ivanić nudi automatsko odvajanje dijela prikupljenog PDV-a
za finansiranje državnih organa i institucija, vapeći da se
porez mora prikupljati na entitetskom, a ne na državnom nivou.
Da imaju posla sa Visokim predstavnikom, a ne sa Protektorom,
branitelji države Republike Srpske ni za tri godine ne bi
pristali na izvorno finansiranje države Bosne i Hercegovine,
na što pristaju već u startu danas.
Zbog toga što Bosna i Hercegovina
u neznanju već živi prve dane kamufliranog protektorata, za
njenu budućnost i perspektivu daleko je važnije koliko će
Ashdown imati upornosti i volje da nastavi započetim kursom
nego koje će stranke na kraju uzeti učešća u vlasti koja nikada
od Daytona neće imati manje stvarnog uticaja i moći. |
|
