Teško je utvrditi kada se obična voda pojavila u ovdašnjim prodavnicama, ali se zna da je prvi put greškom kupljena jednog mahmurnog septembarskog jutra u granapu na Alipašinom Polju 1989. godine. Bila je upakovana u tetrapak ambalažu jako sličnu Fructalovim sokovima i u to vrijeme je mogla biti kupljena jedino greškom. Poslije toga, šef granapa je neko vrijeme nosio šljivu pod okom, a na naslaganim tetrapacima vode je osvanuo natpis "Voda" sa velikim slovima na papiru A4 formata. Tada je bilo stvarno smiješno uvoziti običnu vodu i prodavati je u zemlji prepunoj vrela; nagni se i napij, niko ti ne brani. U zemlji u kojoj je oduvijek sve bilo skupo, samo voda džaba. Bilo do 1992. godine. Onda je sve i dalje bilo skupo, a voda najskuplja. U opkoljenom Sarajevu, naprimjer, kanister se vode nerijetko glavom plaćao.

Kako je bilo u Mostaru u to vrijeme, vidimo na izložbi fotografija belgijskog fotografa Laurenta Van Der Stocka u galeriji f. OTO. Izložba je postavljena baš u vrijeme kada je Mostar zbog obilnih padavina ponovno ostao bez pitke vode, a u Sarajevu je situacija sa vodom tek mjestimično bolja. Ovaj je fotograf jedan od rijetkih koji su svoju pažnju usmjerili ka mjestu u kojem je bilo teže preživjeti nego u Sarajevu. Bilo je teško sa svim, pa i sa vodom. Van Der Stock je tip fotografa koji je uvijek tamo gdje je najteže: u Rumuniji, Alžiru, Afganistanu, Čečeniji, pa kad je krenulo u Sloveniji, Hrvatskoj, Bosni. Dva puta je ranjavan. Zadnji put u Palestini, u Ramallahu. A to opet nije ništa kako je prošao jedan njegov kolega iz Francuske šezdesetih godina u Alžiru. Njega su najprije strijeljali Francuzi jer im nije trebao nikakav svjedok za ono što su tamo radili. Pa kad su došla kola Hitne pomoći po njega, opet su ga strijeljali u kolima. Dan mu se završio tako što su mu u bolnici dali pogrešnu krvnu grupu. Preživio je. Ostalo je nepoznato da li mu je više ikada palo na pamet da bilježi događaje u vezi sa vojskom. A svaka vojska, to je jedan nevin svijet, pod uslovom da nema niko živ ko bi posvjedočio suprotno.

Muhamed Ćejvan Aki, Banjalučanin nastanjen u Švedskoj, u Collegiumu artisticumu postavlja izložbu pod nazivom Kocka je bačena. Jedan rad Aki je posvetio vojsci. U više redova postrojio je čitav vod vojničkih čizama. Ispred njih je par koji pripada starješini. Iznad njih, obješen na plafon za tanak konac, visi anđeo. On je valjda jedini svjedok i garancija moralne čistote postrojenih.

E, sad, u Milama kod Visokog je otvorena manifestacija Dani evropskog nasljeđa. Skupio se učen svijet na, za bosanskohercegovačku državotvornost, najznačajnijem lokalitetu na zemlji. Prošli vijekovi, i kroz vijekove vodovi i vodovi vojske preko lokaliteta, pa tu u Milama od materijalnih dokaza i nema ništa, niti je moglo ostati išta više od temelja. Kako u Milama, tako i u ostatku ove napaćene zemlje. Pa sad neka ti tradicija bude inspiracija kad gotovo da kamena na kamenu nemaš. Ali zato imaš tri vojske. Ne može sve, je li? Ili - ili.

Ako je Muhamedu Bajramoviću, akademskom slikaru iz Zenice, koji je u sklopu Dana evropskog nasljeđa u Umjetničkoj galeriji BiH postavio izložbu svojih radova, tradicija bila inspiracija, onda je saće, ono pčelinje, primjeren umjetnički odgovor na taj poticaj. Bajramovićevi radovi, iako se mogu posmatrati na više načina, tako govore i ističu važnost osnove, temelja bez kojeg nema kvalitetne nadgradnje. Iako su vojničke čizme temelj pregazile, on je još uvijek temelj, kakav-takav, dovoljno dobro saće da se iz ovoga današnjeg svijeta u njega med naspe. Samo što u ovome svijetu u kojem bitišemo, nestaje i pitke vode, a kamoli meda.

Pa tako oktobra mjeseca 2002. godine, u onom istom granapu na Alipašinom Polju, ima najmanje tri vrste pitke vode. I nije džaba. Marka flaša od litar i po. I to više nije smiješno. To, po Bosni prodavati pitku vodu. "Nagni se i napij, niko ti ne brani", danas može biti samo zaboravljeni stih u zemlji koja se hvalila kako gaji kult vode. E, pa živio!

A Živio! je i naziv grupne izložbe umjetnika koji nam dolaze iz Francuske, zemlje koja, što nije nebitno, izvozi, između ostalog, pitku vodu. Damir Radović, danas asistent na Likovnoj akademiji u Lyonu, došao je sa grupom svojih prijatelja umjetnika iz Francuske i postavio ovu izložbu u gradu iz kojeg je kao srednjoškolac, u toku rata, u Francusku na liječenje odveo svog ranjenog mlađeg brata. Izložba je postavljena 22. oktobra u Collegiumu artisticumu i bit će otvorena do 4. novembra. Na njenom otvaranju Jusuf Hadžifejzović je izveo performans u kome značajno mjesto zauzima fotografija pod naslovom U potrazi za pitkom vodom. U ovome "vodenom" kontekstu zanimljivo je još nekoliko radova, od kojih treba izdvojiti fotografiju česme sa flasterom. (N. Džanko)

S rukama pod glavom naziv je prve, netom objavljene zbirke poezije, Mostarca (po izboru) Marka Tomaša. Nije više čudo kada neko sa 24 godi ne objavi prvu knjigu, ali jeste čudo kada je prva zbirka tako dobra i kada iza nje ne stoji samo neupitan dar već i jedna biografija koja bi, da nije stvarna, morala biti napisana za nekoga ko ima sasvim dovoljno uslova da bude jedan od generacijskih pjesnika.

Marko je rođen 1978. u Ljubljani, gdje je njegov otac dobio prekomandu ("Izgleda da je pravilo da buntovni pjesnici budu djeca vojnih lica. Kao Štulić…" "I kao Milan Mladenović."), rastao je u Mostaru, da bi u desetoj godini otišao živjeti u Sombor. Tamo nije mogao čekati još jednu deceniju, i 1997. se vraća u Mostar. "Bio sam klinac kada je sve počelo, ali sam uvijek volio Mostar. To je cool grad. Uostalom, smetao mi je način razmišljanja o ratu i odnos prema njemu tamo gdje sam živio. Kada sam 1996, sa malo straha, došao u Mostar, otkrio sam kako je moja stara ekipa manje opterećena onim što se dogodilo od ljudi s kojima sam živio. I vratio sam se a da se nisam niti jednom pokajao. Mada, jesam žalio što sam se rodio na ovom prostoru…"

U vrijeme Markovog povratka u Mostaru je otvoren Pavarotti centar, u kojem su se počeli okupljati ljudi sličnih nazora, otkrivajući da ih veže i to što svi pišu poeziju. Muhamed Begić, Nedim Čišić, Mili Krpo, Veselin Gatalo, Ahmed Voloder, Borjana Gaković, Feđa Šiširak, Marko i dio "international stuffa" u Mostaru - Lukasz Szopa krenuli su s čitanjem poezije i pravljenjem "stolnih novina", da bi 1998. izdali prvi broj časopisa za kulturu Kolaps, a zatim počeli organizirati koncerte, performanse… "Možda je to čista sebičnost, jer mi zaista želimo ići na koncerte i gledati predstave. I ne znam da li nas, zbog ležernosti sa kojom radimo, prati sreća, ali je, definitivno, imamo." Sada je iza njih sedam brojeva Kolapsa, četiri broja časopisa Iza, u toku je treći Muzički festival Beton, Alternativni institut koji su osnovali već ima i svoj klub, objavili su tri knjige, planiraju još dvije…

"Moju generaciju Bog nije dao ni za šta. Ne možemo imati nostalgičnu vezu s vremenima kada je bilo bolje, jer smo tada bili mali, a sve što nam se dogodilo uzrok je što se ne možemo vezati za ovo što danas imamo", kaže Marko, koji jeste, bez obzira kako će to zvučati, najbolji pjesnik "mostarskog novog vala". I ne svjedoči to samo zbirka S rukama pod glavom, pa ni dvije skupne zbirke - Ljubav na prvi dvogled (objavljena samo na italijanskom), i knjiga 3 X 33 jednako, već nešto što govori iz dobrih pjesnika, a samo takvi u običnim razgovorima, često polusvjesno i bez namjere, izgovaraju skice svojih pjesama. Kao Marko.

O njemu, ipak, ne treba suditi po prvoj, nimalo nedepresivnoj zbirci (jer, kako glasi naziv jedne njegove pjesme, Knjiga laže: Moram pocijepati listove/ inače ću se prevariti/ knjiga hoće da bude veća od mene/ uvijek je tu na polici/ spremna da me optuži), već i po vlastitom izboru "svetaca stvaranja", a tu su i Bergman, i Tarkovski, i Cohen, i Vasko Popa, i Damir Šodan, i Charles Simic, i Slobodan Tišma, Miller, Dostojevski, i "svi moji prijatelji - nakon sat vremena s njima, u meni se budi poezija".

I ima nekog vraga u onom Markovom spominjanju frontmena EKV-a Milana Mladenovića. Naravno, ne treba pretjerivati pa olako vući paralele. Već samo reći da je Mladenović znan i kao Dečak iz vode, a Marko… Tumačenje potražiti u naslovnoj pjesmi njegove zbirke. Strana 49.

(Emir Imamović)

Dočekasmo i to: jedna je bosanska ljepotica kapitalizirala svoj izgled a da sebe nije degradirala ničim! Za razliku od Hrvatske ili Srbije, čije su manekenke ostvarile i još ostvaruju zavidne karijere tamo gdje se takve karijere i prave, ovdašnje cure, pobjednice takmičenja ljepote, umjesto obećane svijetle budućnosti, dobijale su lijepa sjećanja. Istina, nisu pobjednice bosanskih izbora za ovo ili ono često ni imale adute za veliki svijet, a i ako jesu - završavale su tamo gdje su i počele: kod kuće.

Ono što, dakle, nije pošlo za rukom ni Amri Silajdžić ni Ani Mirjani Račanović, a ljepših do sada nismo imali, uspjelo je Džejli Glavović iz Sarajeva. Ona je nova Miss Zemlje, a krunu i pobjedničku lentu osvojila je 20. oktobra na takmičenju u Manili, pobijedivši i na izboru za Miss talenta te u internet glasanju. Inače, ovo je jedno od mlađih takmičenja slične vrste, čiji je jedan od ciljeva i promoviranje turističke ponude Filipina, gdje se i biraju najljepše među najljepšima. U Džejlinom pobjedničkom timu su bili: Željko Ivanković, vlasnik licence za bosanski izbor, Amela Radan, vlasnica Modne agencije "Venera", te modna kreatorica Gordana Zucić. (E.I.)

Ugriz u zoru (Les Morsures de l'aube); režija: Antoine de Caunes; glavne uloge: Guillaume Canet, Asia Argento, Gerard Lanvin, Gilbet Melki, Jose Garcia, Vincent Perez; 2001.

U posljednjih nekoliko godina francuska se kinematografija nekako amerikanizirala u žanrovskom smislu, tako da smo krajem dvadesetog i početkom dvadeset i prvog stoljeća mogli vidjeti nekoliko filmova koji su jurišali na pozornost svjetske publike na američki način: žanrovski jasno profiliranom pričom i biranim glumačkim zvijezdama.

Sjećamo se Grimiznih rijeka, Pakta s vukovima, Scena zločina te novijih Chabrolovih filmova poput Hvala za čokoladu. Film Ugriz u zoru pripada ovom nizu u kojem mu je najbliži srodnik Pakt s vukovima. Oba filma, naime, miješaju trilerski prosede sa horror/fantasy elementima, samo što Pakt ima povijesnu pozadinu, dok se Ugriz bavi suvremenošću. Oba filma također dobar dio svoje privlačnosti temelje na italijanskim ljepoticama, divama što dostojno nasljeđuju karizmu Sophije Loren: Pakt s vukovima je uljepšala Monica Bellucci, a Ugriz u zoru Asia Argento.

Ova 27-godišnjakinja rođena u Rimu ovih dana napokon stiče istinsku globalnu slavu harajući svjetskim kinima u filmu XXX. Svima onima koji su je upamtili još iz filma B. Monkey njezin je lik dovoljan argument za gledanje Ugriza u zoru. Uz Asiju Argento glavnu ulogu u filmu tumači Guillaume Canet (poznat iz Boyleovog filma nastalog po romanu Alexa Garlanda - The Beach).

Režiser je Antoine de Caunes, dosad poznatiji kao glumac, a scenarij je napisan prema romanu Tonina Benacquistae, pisca koji je autor predloška za još jedan prošlogodišnji francuski filmski iskorak: Sur mes levres sa Vincentom Casselom.

A film teče otprilike ovako: Antoine (Canet) je pariška noćna ptica, mladi čovjek s propalim brakom iza sebe, koji svake noći tulumari po klubovima, a danju spava na ležaljci uz javni zatvoreni bazen. Pokušavajući se ubaciti na neku pomodnu žurku, on se poziva na tajanstvenog Jordana, misterioznu i skoro mitsku figuru pariškog noćnog života. Otkrivši njegovu prevaru, organizator žurke nudi mu posao: Antoine treba pronaći Jordana za nagradu od milion franaka. Narednih noći Antoine i njegov najbolji prijatelj Etienne (Gerard Lanvin) počinju potragu za Jordanom, a jedan od prvih tragova na koje nailaze je Jordanova sestra Violaine (igra je, naravno, Asia Argento). Ispostavlja se, međutim, da Jordan i Violaine nisu baš obični brat i sestra: žive samo noću i imaju običaj ljude gristi u vrat…

Makar filmovi o vampirima i nisu tako rijetki, ovaj francuski nudi neka zanimljiva rješenja. Noćni pariški život po klubovima prikazan je uvjerljivo i pomalo naturalistički. Film također krasi i mračna atmosfera te svojevrsni spotovski ugođaj. A tu je, rekli smo, i Asia Argento. (M. Bazdulj)

Zekerijah Đezić, pjevač sevdalinki, radiospiker i voditelj, spadao je u onu vrstu ljudi koji su bojom glasa bojili vrijeme u kojem žive. Oni koji su slušali radio, hiljadu su puta čuli njegov baršunasti, barokni glas koji im pjeva sevdalinku ili čita vijesti. Đeza, kako su ga prijatelji zvali, otišao je tiho, blago, onako kako je pjevao i živio.

Neće se biti lako pomiriti s tim da je u noći iz nedjelje na ponedjeljak otišla i Zlata Kurt, novinarka, scenarista, urednik, filmski kritičar, jedna od onih žena koje su Sarajevu davale onu dimenziju estetske mjere koje nam je uvijek nedostajalo. Sjećam se, nakon prve projekcije jednog od najkontroverznijih filmova devedesetih na Balkanu, Dragojevićevog Lepa sela lepo gore, analize koju je nakon projekcije u Soros Media Centru ispričala Zlata. Nas nekolicina, za koje se, eto, moglo smatrati da spadamo u obrazovanije filmske gledaoce, otvorenih smo usta slušali Zlatu, koja je odmah i bez oklijevanja rekla da se radi o vrhunski urađenom, ali podmuklom filmu. Sonja Savić, glumica koja je u osamdesetim stekla kultni status, i koja je tada bila na projekciji, nagnula se i preko ramena mi šapnula: "Ovo što ova žena priča, to je apsolutno genijalno." Takva je bila Zlata: najvredniji sugovornici i jesu oni s kojima se obično i ne morate složiti, ali ih morate saslušati jer svaki put nešto i naučite od njih.

Ime Seadudina Vranića nije se pojavljivalo na najavnim ili odjavnim špicama emisija, filmova ili serija, no taj je čovjek ostavio neizbrisiv trag u povijesti Sarajeva. Rođen 1937, bio je jedan od onih ljudi koji su živjeli ovaj grad. Pored redovnih obaveza i obitelji, Sejo je imao i veliku ljubav: bio je strastveni čitalac i sakupljač novina, poglavito sportskih, i za 40 godina skupljanja svih važnijih izdanja imao je najbolju arhivu takve vrste u BiH. Mnogi novinari koristili su se njegovom brižljivo slaganom kolekcijom. On je bio jedan od onih čiji entuzijazam pokreće okolinu. Rahmetli Sejo je tako odgojio nekoliko pera našeg novinarstva, a najviše od svih stvari je, ipak, volio Željezničar. Sve svoje slobodno vrijeme posvećivao je Želji: sudbina je htjela da ga posljednji trenutak života zatekne na utakmici Željezničar - Orašje. Srce jednog od najvećih željovaca u historiji kluba stalo je u prošlu subotu popodne, na sjevernoj tribini, na koju, kao i svaki iskonski željovac, inače nije išao. Ostat će tako priča o plemenitom i za Sarajevo nesvakidašnjem čovjeku. Njegova plemenitost i blagost bit će veliki gubitak za one koji su ga poznavali. (A.B.)

Arhiva Dani
280