DANI: Profesorice Kasapović, u kakvoj su vezi izborni cenzus ili izborni prag i stabilnost i funkcioniranje parlamenata?

KASAPOVIĆ: Načelno gledano, u vrlo velikoj vezi, jer se i zakonski izborni pragovi ili prohibitivne klauzule smatraju najdjelotvornijim sredstvom za sprečavanje visoke fragmentacije parlamenta. A visoka fragmentacija parlamenta gotovo automatski znači nestabilnost vlasti. Međutim, kad je riječ o BiH i izbornom sustavu koji je primijenjen u ovim izborima, tu se dogodilo nekoliko nevjerovatnih stvari koje su potpuno nelogične sa stajališta ustrojstva izbornog sustava. Vi vjerovatno znate da je postojeći izborni sustav, kompenzacijski izborni sustav BiH, zapravo strukturna kopija skandinavskog modela. Takvi se izborni sustavi primjenjuju u Danskoj, Norveškoj i Švedskoj, ali uz jednu naoko malu, ali bitnu razliku: tamo na razini izbornih okruga, dakle izbornih jedinica, nema nikakvog zakonskog izbornog praga jer djeluje tzv. prirodni prag. To znači da stranka ili koalicija mora naprosto da osvoji određeni broj glasova da bi uopće sudjelovala u podjeli mandata, a na razini države gdje se dodjeljuju kompenzacijski mandati, uvedeni su zakonski izborni pragovi. U Danskoj treba osvojiti dva posto glasova u cijeloj državi, u Norveškoj i Švedskoj četiri posto nacionalnih glasova ili dvanaest posto glasova makar u jednom podnacionalnom izbornom okrugu. U BiH je taj kopirani izborni sustav postavljen naglavce: oni su uveli izborne pragove na razini izbornih jedinica, a ne na razini države gdje se dodjeljuju kompenzacijski mandati. Ima još nešto što je još gore: uveli su smiješan zakonski prag od tri posto u izbornim jedinicama na razini države gdje se bira pet-šest zastupnika, a to su izborne jedinice male ili srednje veličine u kojima su prirodni pragovi za stjecanje mandata nekoliko puta veći od tri posto. Tu je, znači, izborni prag bio gotovo besmislen i nije ga trebalo uvoditi, kao što pokazuju skandinavske zemlje. Da bi se domogli mandata, mora se osvojiti više od pet posto, katkad i od deset posto, posebno u tromandatnoj izbornoj jedinici, ali se zato postavljaju neki pragovi za dodjelu kompenzacijskih mandata. Ovo se čini zato što ti mandati nisu smišljeni kao nagrada apsolutnim političkim luzerima, onima koji na razini države osvoje 0,5 ili jedan posto glasova. To su politički akteri koji nisu sposobni politički preživjeti i ne možete njih nagrađivati iz nekakvih dodatnih skrivenih političkih motiva i interesa. Dakle, u to je ugrađena jedna velika strukturna nelogičnost u izborni sustav BiH koja očito ima neke političke ciljeve i kao posljedica toga je strašno fragmentiran parlament BiH, evo sa 14 stranaka. Vi znate da se neki umjereni pluralizam kreće do pet stranaka najviše, a ja se bojim da Parlament BiH neće biti sposoban za djelotvorno političko odlučivanje.

DANI: Ne znam da iko vjeruje Izbornoj komisiji kada tvrdi da njena odluka o dodjeli kompenzacionih mandata nije motivirana naredbom predstavnika međunarodne zajednice, to jest željom da se izborni trijumf SDA, SDS-a i HDZ-a barem malo ublaži.

KASAPOVIĆ: To je taj prikriveni politički interes, oni apsolutno žele da promijene izborni rezultat. Njihov je cilj da marginaliziraju te velike nacionalne stranke i oni to pokušavaju napraviti institucionalno, političkim inžinjeringom, ali na jedan užasno neinteligentan i neosmišljen način koji se stalno vraća kao bumerang, što su pokazali i ovi izbori. To se ne može nasilno raditi kao što sada rade. Gledajte, oni smatraju da nacionalne stranke stvaraju nestabilnu vlast, da ne jamče budućnost BiH. Možda je tako, a možda i nije; treba vidjeti da li se nešto u međuvremenu dogodilo u tim strankama, da li su se pojavile neke reformske struje, ne znam. Ali, ovo što oni žele, a žele Vladu BiH bez SDA, SDS-a i HDZ-a, to je savršeno jasno, to će dovesti do toliko nestabilne katastrofalne vlasti da se bojim da BiH ulazi u fazu nove političke krize. Šta će se dogoditi? Vi ćete imati jednu koalicijsku vladu kakvu želi međunarodna zajednica od 10 ili 11 stranaka, vodeća stranka koalicije kontrolirat će desetak mjesta u parlamentu i, ono što je najgore, male beznačajne stranke koje imaju po jedan mandat, koje su dobile između pola posto i jedan posto glasova, dobijaju enormnu ucjenjivačku moć, jer o tom jednom glasu ovisi hoće li vlada opstati ili pasti. I to je jedna situacija koja je dugo vladala u Izraelu, ali u drugačijem kontekstu, i kojoj su oni nastojali doskočiti uredbom o izravnom izboru premijera. Ja to ne zagovaram, to je jedno vrlo nesretno rješenje, ali su pokušavali umanjiti ogromnu pregovaračku ucjenjivačku moć malih stranaka koje onda na temelju tog jednog mandata i potpore pola posto biračkog tijela traže što žele. Na taj način se potpuno opstruira i blokira političko odlučivanje, a da vam ne govorim da te koalicije nisu sposobne ni za kakve, a kamoli za duboke društvene reforme.

DANI: Ovakve poteze međunarodne zajednice njeni predstavnici pravdaju namjerama da BiH osiguraju svjetliju i prosperitetniju budućnost, koju ne može donijeti vodeća uloga nacionalnih stranaka. Može li, u ovom slučaju, "cilj opravdati sredstvo", to jest eliminiranje najvećih nacionalnih stranaka unatoč izbornim rezultatima?

KASAPOVIĆ: Ja mislim da ne može. Cilj bi mogao opravdati sredstvo kad bi ono bilo odgovarajuće, kad bi učinci tog njihovog djelovanja bili dobri. Ali, oni nisu dobri i oni nisu polučili nikakve rezultate do sada. Ja se bojim da ni ovo šta hoće sada ne jamči ništa. Gledajte, ovaj izborni sustav koji su oni nametnuli nije ostvario niti jednu od temeljnih funkcija koje mora ostvariti. On nije osigurao pravedno političko predstavljanje. Ako SDA, kao najjača stranka u BiH, dobije više od 30 posto glasova a ima manje od četvrtine mandata u parlamentu, to se ne može nazvati pravednim političkim predstavljanjem. Drugo, izborni sustav nije osigurao koncentraciju političkih snaga, nego je razmrvio parlament, razmrvio je političke institucije do krajnosti. Biračima nije jasno što se dogodilo sa glasovima i kako se dogodio ovaj obrat nakon saopćavanja izbornih rezultata. Vlast koja se stvori, ako se stvori onakva kakvu želi međunarodna zajednica, bit će legalna, ali ja se bojim da neće biti legitimna. Njezine odluke naprosto neće biti prihvaćene, niti će biti provedive. Ne može uvijek cilj opravdati loše sredstvo koje polučuje loše rezultate. Ako je cilj dobar i ako se osigurava nekakav napredak - politički, ekonomski, socijalni - onda možemo reći: "Dobro, to je bilo nužno napraviti, svi se služe u nekoj mjeri izbornim i institucionalnim inžinjeringom." Ali, da vi to radite tako otvoreno, tako surovo, a bez dovoljnih rezultata... Meni se čini da je u pitanju cijeli taj međunarodni menadžment, postkonfliktni menadžment u BiH, čiji su rezultati očajni. Ja sam gledala i vidjela da je u Japanu, u zemlji koja je bila opustošena atomskim bombama, jedan američki general za sedam godina uspio stvoriti pretpostavke da se razvije najveća gospodarska sila i najstabilnija demokracija u Aziji. Upravo sada imamo sedam godina od potpisivanja Dejtonskog sporazuma, taj golemi vojni birokratski administrativni aparat Evrope u BiH nije uspio da napravi jedan pristojan izborni zakon.

DANI: Kako gledate na argument koji je iznijela predsjednica Izborne komisije, opravdavajući svoju odluku o kompenzacijskim mandatima, po kojoj, eto, i glasači malih stranaka koji nisu prešli izborni prag od tri posto imaju pravo na svoje predstavnike u parlamentima na entitetskom i državnom nivou?

KASAPOVIĆ: To je naprosto smiješan argument. Kad bi to bilo tako, onda ne bi bilo nikakvih zakonskih izbornih pragova. Više niko ne zastupa načelo apsolutnog pravednog predstavništva, znači da mora imati zastupnika i pola posto biračkog tijela. To je nemoguće i to vodi u kaos u institucijama i zato se i uvode pragovi. Cilj po kojem je parlament savršena točna slika društva, društvenih interesa, glasova birača, žrtvuje se nauštrb funkcionalnosti. To znači da koncentrirate političke snage kako biste stvorili pretpostavke da institucije budu djelotvorne. U suprotnom, dobijate kaos, to su poznati slučajevi iz povijesti, poput Vajmarske republike, koja se raspala, između ostalog, zbog takvog ustrojstva političkih institucija. Naravno, ne samo zato, tu je djelovao i niz povijesnih i političkih razloga, ali jeste i zato što nisu uspjeli stvoriti političke funkcionalne institucije. Prema tome, to je jedan stvarno, užasno anakron i užasno opasan argument koji je ona upotrijebila.

DANI: Međunarodna zajednica ovdje već godinama, što otvoreno, što prikriveno, ukazuje da želi favorizirati i favorizira, nažalost rijetke, multietničke političke stranke. Moje pitanje glasi: kakvog smisla imaju zalaganja međunarodne zajednice za "izgradnju multietničke BiH, sastavljene od dva multietnička entiteta", ako se pritom ne napušta etnički kao osnovni princip dejtonske konstitucije BiH?

KASAPOVIĆ: Pa naravno da je to nelogično. Ili bi trebalo odustati od takvog tipa asimetrične etničke konfederacije ili poštovati pravila demokracije. Ali, ako ste to već priznali kao načelo, onda ne možete vi na ovaj način suzbijati stranke i onemogućavati političko djelovanje zato što vam se ne sviđaju. Ne možete vi reći: "SDA neće preuzeti vlast i nema pravo sastaviti vladu zato što se ona meni ne sviđa." Ili treba staviti etničke stranke izvan zakona, ako imaju petlje da to naprave, ili treba uvažavati njihovo djelovanje i nastojati da se one na neki način demokratiziraju, "parlamentariziraju", zahvaljujući djelovanju u demokratskim političkim institucijama. Što želim kazati? Imate primjera stranaka u Hrvatskoj koje ulaze u demokratske institucije, u parlament ili različita tijela parlamenta, i utjecaj tih demokratskih institucija povratno pozitivno djeluje na unutarnju strukturu i prirodu tih stranaka. One se demokratiziraju, "parlamentariziraju", da ne kažem civiliziraju. Mi u Hrvatskoj smo imali tipičan primjer sa Hrvatskom strankom prava. To je bila jedna radikalna desničarska stranka koja je zagovarala i primjenjivala sve moguće oblike djelovanja, uključujući paranasilne i izvaninstitucionalne oblike. Ja imam dojam da je osobito u razdoblju nakon parlamentarnih izbora 2001. godine vidljivo da je ta stranka postala jako umjerena u svom političkom djelovanju. Recimo, u ovim pokušajima izvaninstitucionalnog rušenja vlasti u Hrvatskoj, kojih je bilo u nekoliko navrata i nekoliko naleta, HSP se držao mnogo korektnije od HDZ-a i uopće nije istupao ekstremno i radikalno. Ja mislim da je taj nekakav deseto ili dvanaestogodišnji parlamentarni staž utjecao na tu stranku da napusti radikalne pozicije, da prihvati jednu umjerenu, još uvijek desnu, ali poziciju koja je prihvatljiva sa stajališta parlamentarne demokracije. Dakle, ja vjerujem u to da mogu biti i moraju biti u takvim društvima etničke stranke - pa to su i škotska, pa velška, pa irska nacionalna stranka. One su etnički čiste i očito da moraju biti dok postoje određeni međuetnički problemi. No, postavlja se pitanje kako one djeluju, jesu li one državne i sistemske stranke ili su antidržavne i antisistemske. Ako su antidržavne i antisistemske stranke, znači bore se protiv države ili protiv demokratskog poretka, treba ih staviti izvan zakona; ako su sistemske i državne stranke, onda je normalno da treba omogućiti njihovo djelovanje i dopustiti da djeluju u okvirima institucija sistema.

DANI: Da, Evropski sud za ljudska prava u Strasbourgu je nedavno proglasio nezakonitim zabranu djelovanja nacionalnih političkih stranaka u Bugarskoj, po kojoj je...

KASAPOVIĆ: Zabranjeno djelovanje stranke turske etničke manjine. To je naprosto jedno od ljudskih prava, građanskih političkih prava, da se organizirate i na taj način.

DANI: Međutim, s obzirom na, s jedne strane, moć i ulogu međunarodne zajednice u BiH i proklamirani cilj o izgradnji multietničke BiH, sa dva multietnička entiteta, sa druge strane, da li je legitimno kreiranje takvog izbornog sistema koji bi favorizirao multietničke stranke? Recimo, odredbom izbornog zakona po kojoj bi učešće na izborima bilo dozvoljeno samo strankama koje imaju multietničke liste kandidata.

KASAPOVIĆ: Ne, apsolutno ne. Političke stranke koje su normalno registrirane, po zakonu jedne države moraju imati potpuno jednake institucionalne uvjete za djelovanje. To znači da pravila izbora i izbornog zakona ne smiju favorizirati niti jedan tip političke stranke. Dobro, mi imamo neke presedane, u BiH su to "ženske kvote", ali to je poseban problem.

DANI: Mislim da to što ste rekli važi za države koje nemaju visokog predstavnika i koje nisu pod manje ili više otvorenim protektoratom kao što je to slučaj BiH. No, da li bi kao dio protektorskog paketa za jedan određeni period moglo ipak biti prihvatljivo jedno takvo rješenje, imajući u vidu činjenicu da Visoki predstavnik često svojim odlukama, čak i najdirektnije, poput smjena sa izbornih funkcija, mijenja rezultate izbora?

KASAPOVIĆ: Za mene bi bila puno logičnija i prihvatljivija, ako je već riječ o tome, suspenzija demokratskih političkih institucija i uvođenje čistog otvorenog protektorata. Tu nemaju šta raditi domaće političke stranke, parlament, vlada, ni bilo što; nego vlada međunarodni guverner, nazovite to kako hoćete. Ali, ovdje je međunarodna zajednica došla u BiH sa jednim programom postkonfliktne demokratizacije čiji su bitan dio i izbori i ta demokratizacija, po mom sudu ne može biti drugačije nego što je u drugim zemljama neovisno o etničkoj strukturi BiH. Načelno gledano, ako se u drugim demokracijama tolerira jedno načelo ustrojstva i djelovanja političkih stranaka, to mora tako biti u BiH. Ako se smatra da nema uvjeta za demokraciju, iz bilo kojih razloga, onda neka bude otvoreni protektorat. Ovo mi se čini najgorim mogućim stanjem: niti je protektorat, niti je demokracija gdje akteri slobodno djeluju i gdje snose posljedice pozitivnog i negativnog političkog djelovanja.

DANI: Postoji li izborni model koji bi zadovoljio barem minimum demokratskih principa a istovremeno bio i prihvatljiv sa stanovišta rješavanja, prije svega, etničkih problema koje BiH ima?

KASAPOVIĆ: Postoje razrade modela konsocijacijske demokracije, koji je tipičan za pluralna društva, društva ispresijecana raznim brojem rascjepa, od vjerskih, političkih, socijalnih, kulturnih, bilo kakvih, ne moraju biti samo etničkim. Takvim su se društvom dugo smatrale i Nizozemska i Austrija. One su etnički vrlo ujednačene, ali su imale neku drugu vrstu rascjepa i onda je shvaćeno da taj model demokracije ide tu. Ili Izrael, svi su Židovi, ali sa vrlo različitim stupnjevima religijskih uvjerenja i prakse. Sastavni dio tog modela su razmjerni izbori i ne može biti ništa drugo nego razmjerni. Ali, treba prihvatiti jedan promišljen, jednostavan model razmjernih izbora. Može biti BiH podijeljena na više izbornih jedinica koje će se poklapati sa granicama jednoga, dva ili tri kantona, gdje ćete imati jedan razuman izborni prag koji će omogućiti koliko je moguće pravedno političko predstavljanje, a opet da to ne ide na 20 stranaka. Dakle, razmjerni izborni sustav, većinski izborni sustav apsolutno isključujem, u modelu konsocijacijske demokracije. On mora biti jednostavan, poštivati načelo pravednog političkog predstavljanja, ali istovremeno i zajamčiti nekakvu koncentraciju političkih snaga, gdje broj stranaka u parlamentu neće biti manji od tri, ali neće biti veći od šest ili sedam.

DANI: Izgleda da ćemo nakon odluke Izborne komisije o kompenzacijskim mandatima imati čak 17 stranaka u federalnom parlamentu.

KASAPOVIĆ: Ja mislim da je to stvarno katastrofa.

DANI: Kako gledate na činjenicu da je nakon nametnutih amandmana na ustave entiteta unaprijed određena i etnička pripadnost budućih ministara, članova vlada?

KASAPOVIĆ: Da, i kakve veze to sad ima sa izbornim rezultatima? Trebala bi neka parlamentarna većina formirati vladu i trebali bi ministri proizlaziti iz te parlamentarne većine. Eto, vidite, ja mislim da je to nepotrebnije od ovog sa Izbornim zakonom. Ja bih ostavila parlamentarnoj većini da sastavlja vlade, pa da vidimo. Recimo, kad bi SDA sastavljala vladu na razini države, a ja mislim da je pošteno da se njoj ponudi prvo mjesto da pokuša sastaviti nekakvu većinsku vladu, da vidimo koga bi uzeli i kako bi sastavili vladu. Ako je riječ o odgovornoj političkoj stranci, neovisno od toga što je to etnički bošnjačka stranka, sigurna sam da bi vodila računa o tome da nema čistu etničku vladu.

DANI: Imajući u vidu dosadašnju ulogu i učinak međunarodne zajednice u BiH, zanima me da li mislite da su problemi o kojima govorimo velike, ozbiljne ali prolazne teškoće u funkcioniranju bh. države, ili je, nažalost, ovo jedan dugotrajniji usud?

KASAPOVIĆ: Na to je teško odgovoriti, a znate i sami zašto je teško odgovoriti. Mislim da se BiH razlikuje od niza slučajeva postkonfliktnog menadžmenta zato što se tu ne radi o konstrukciji ili rekonstrukciji demokratskog političkog poretka nakon, recimo, dugog razdoblja autokracije, jednog komunističkog režima. Radi se o rekonstrukciji države, a to je, po pravilu, mnogo teže nego rekonstruirati demokratski poredak. Da biste vi tu državu uspostavili, mora postojati temeljni konsenzus, i građanski i etnički. Problem BiH je bio što ste vi 1992. godine dobili građansku većinu za državu, ali, nažalost, niste imali etničku većinu. Ovo govorim u tom smislu da bih voljela da je većina u sve tri glavne, ili, kako se to kaže, konstitutivne etničke zajednice, bila eksplicitno za tu državu. I da se tada dobila ta većina, vjerojatno rata ne bi ni bilo. Ali, većine ili manjine nisu uvijek nešto što je jednom zauvijek dano, to se mijenja. Prema tome, ja mislim da se mogu pametnom politikom, a osobito razvojnim uspjesima, dobiti i građanske i etničke većine za bh. državu datu u međunarodnom kontekstu. Kad to jednom bude osigurano, mislim da će puno problema biti riješeno.

DANI: Koja je Vaša osnovna zamjerka na angažman međunarodne zajednice u BiH od Daytona?

KASAPOVIĆ: Što je bazična greška napravljena u konstrukciji BiH na načelu dva entiteta. Ja mislim da je BiH trebalo napraviti kao federaciju više kantona, koji bi imali neke pretežne etničke većine ili barem tri entiteta. Ne znam kako se sada nešto može napraviti, ali ovo je nešto fatalno. Prvo, zato što stvarno dovodi RS u povlašten ustavni i institucionalni politički položaj i to na temelju načela koja su duboko moralno neprihvatljiva. Znamo kako je RS nastala kao država u državi, kako je nastala u sadašnjim granicama. Sa druge strane, to stvara silne resantimane u bošnjačkom i hrvatskom narodu, koji to ne prihvaća i traži barem jednak status, što čine Hrvati. Bošnjaci, opet, ne prihvataju ništa od toga. Dakle, mislim da je ishodišno takva konstrukcija asimetrične konfederacije temeljni problem BiH. Nažalost, ne vidim kako se to sada može riješiti u smislu anuliranja tog povlaštenog statusa i, da slikovito kažem, uvlačenja RS-a u Federaciju BiH koja će obuhvatati sve, a ne samo Hrvate i Bošnjake.

Arhiva Dani
280