Fokus

Nova blamaža Federalne televizije

Informativni program Federalne televizije je prilogom emitiranim u večernjem Dnevniku, centralnoj informativnoj emisiji, u nedjelju, 20. 10. 2002., ponovo raskošno demonstrirao kako je razorno oruđe televizija kada se nađe u rukama profesionalnih diletanata. Te večeri su praktikanti "istraživačkog novinarstva" emitirali izjavu Nisveta Ramića, snimljenu u zeničkom zatvoru, u kojem se on nalazi na izdržavanju dvadesetogodišnje kazne zbog počinjenih teških zločina. Ramić u svojoj izjavi teško optužuje Hasana Čengića, jednu od najmoćnijih osoba esdeaovskog vojno-političkog establishmenta u protekloj deceniji, za davanje zadatka koji se sastojao u svirepom ubistvu više civila srpske nacionalnosti početkom rata na području Visokog.

Iako nisu ni pokušali da povodom ove teške optužbe kontaktiraju optuženog Čengića, urednici FTV-a su se ipak odlučili da u najgledanijoj informativnoj emisiji ulogu vjerodostojnog svjedoka povjere osobi koja se zbog izvršenja monstruoznih krivičnih djela nalazi u zatvoru. Teško se oteti utisku da, kada bi ovakav postupak novinara i urednika FTV-a postao obrazac novinarske (ne)odgovornosti, onda više niko ne bi mogao biti siguran da se neće naći "pouzdan" svjedok spreman "posvjedočiti" o zločinačkoj prošlosti odabrane mete.

Hasan Čengić je očito bio meta urednika FTV-a. Zbog toga je već narednog dana organizirao konferenciju za novinare, na kojoj je, s razlogom ogorčen, kategorički izjavio da nikada u životu nije imao nikakvog kontakta sa Nisvetom Ramićem. Prisutna urednica FTV-a Marija Topić- -Crnoja i urednica Dnevnika u kojem je optužen Čengić Verica Kalajdžić su smušeno i neuvjerljivo pokušale zabašuriti katastrofalnu uredničku grešku. No, Čengić im je s razlogom, uvjerljivo, očitao lekciju o neodgovornom, neprofesionalnom postupku zbog kojeg bi, s obzirom na klevetu kojoj je izložen, televizija u svakoj pravnoj državi na svijetu bila prinuđena platiti ogromnu odštetu.

Sazivanje konferencije za novinare bila je i prilika da urednik Dana postavi pitanje Čengiću kako može optuživati medije za jednostranost a pritom godinama odbijati zahtjeve za vlastita objašnjenja afera u kojima se njegovo ime pojavljuje. Dijalog koji su urednik Dana i Čengić vodili ovim povodom, kao i povodom Čengićevog stava da napad na njega predstavlja napad na bošnjački narod, urednici FTV-a su emitovali istu večer u Pogledima. Gledateljstvu su ponudili dijalog vođen na principijelnoj ravni, propuštajući da emitiraju onaj dio dijaloga urednica FTV-a sa Čengićem u kojem su demonstrirale svoju nedoraslost sugovorniku, kao i nedostatak bilo kakvih argumenata za vlastiti, skandalozni urednički promašaj. Bez snage da ga priznaju i povuku profesionalne konsekvence, urednice FTV-a su Čengićevu konferenciju za novinare iskoristile za još jednu prljavu manipulaciju.

Franjo Topić (nije) bio Tuđmanov pregovarač u razbijanju BiH

Niz stenograma iz haškog dosjea Franje Tuđmana, od kojih je neke po prvi put javnosti predočio zagrebački Jutarnji list, a neke po prvi put objavljuju Dani u ovom broju, dovodi do zanimljivih reagiranja i otkrića. Tako u intervjuu objavljenom 20.10.2002. godine u Jutarnjem listu, bivši član Predsjedništva BiH Franjo Boras po prvi put otkriva detalje pregovora koje su čelnici Srpske demokratske stranke Radovan Karadžić i Nikola Koljević vodili sa čelništvom HDZ-a u BiH i Hrvatskoj, te hrvatskim predsjednikom Tuđmanom. Teme više razgovora održanih u Zagrebu, Sarajevu i Grazu (Austrija) bile su modaliteti srpsko-hrvatske podjele Bosne i Hercegovine, odnosno pripajanje njenih dijelova Srbiji i Hrvatskoj. U pomenutom intervjuu Boras otkriva i da je velečasni Franjo Topić, predsjednik Hrvatskog kulturnog društva "Napredak" i jedan od najbližih saradnika kardinala Puljića, bio predstavnik HDZ-a (zajedno sa Milenkom Brkićem) na više sastanaka sa Aleksom Buhom, jednim od lidera SDS-a i najbližim Karadžićevim saradnikom, čiji je zadatak bio operacionalizacija dogovora o srpsko-hrvatskoj podjeli BiH. U intervjuu Boras objašnjava da je nakon Koljevićevog tajnog dogovora sa Tuđmanom u Zagrebu, u januaru 1992. godine, dogovoreno da Karadžić otputuje u Beograd i od Slobodana Miloševića dobije saglasnost za postizanje sporazuma sa Hrvatima. Međutim, nakon Karadžićevog povratka iz Beograda, Koljević je obavijestio Borasa da Milošević nije dao traženo odobrenje. Na pitanje novinara zašto se Milošević nije složio, Boras odgovara: "On je htio veliku Srbiju, a ne BiH kao zasebnu konfederalnu državu." Boras dodaje da Miloševićev odgovor nije obeshrabrio SDS i HDZ, te su sastanci Topića i Brkića sa Buhom nastavljeni. Ipak, morali su ubrzo biti i prekinuti zato što se u međuvremenu pojavio i Cutillerov plan.

Povodom informacija koje je o njegovom učešću u pregovorima iznio Boras, Dani su se za komentar obratili gospodinu Topiću, kojeg smo pronašli u "Napretkovoj" središnjici u Zagrebu. Topić nam je saopćio da nije čitao Borasov intervju u Jutarnjem listu, te da Borasove tvrdnje o njegovom angažmanu nisu tačne. Dodao je da je njegov jedini angažman bio u komisiji koja je raspravljala o medijima, koju je formirao tadašnji predstavnik Evropske zajednice Collom Doyle.

Dani su razgovarali i sa gospodinom Brkićem, koji nam je ponovio isto što i gospodin Topić: da nije čitao Borasov intervju, te da nikada nije pregovarao sa Buhom. No, jedan od tadašnjih najviših predstavnika hrvatskog naroda u državnim organima govorio je da upravo Franjo Topić i Milenko Brkić "nisu izlazili" iz zgrade Predsjedništva BiH u vrijeme tajnih pregovora SDS-a i HDZ-a, te da bi neko neupućen mogao pomisliti i da je motiv njihovog neprestanog druženja sasvim druge prirode.

Kažnjen što se odbranio od Mehinog sina

U Općinskom sudu I u Sarajevu održan je neobičan glavni pretres: jedan student medicine je kažnjen na jednogodišnju uslovnu kaznu ili dva mjeseca zatvora zato što se odbranio od napada sina Mehe Obradovića, bivšeg generalnog direktora Elektroprivrede BiH. Babo Meho je očito ostao uticajan i poslije smjena i gnjeva javnosti zbog njegovog arogantnog ponašanja nakon što je poplavljen Mostar. Nakon tuče koju je njegov sin započeo, doveo je policijskog inspektora, koji je odveo napadnutog mladića u Policijsku stanicu na Marindvoru. Nije poznato da je protiv Mehinog sina poduzet bilo kakav disciplinski ili prekršajni postupak.

Dijana Okić, majka napadnutog studenta, objašnjava da je 10. maja ove godine kao nastavnik prisustvovala sportskim susretima u Medicinskoj školi u Sarajevu: "Sin je došao da me posjeti, ali ispred zgrade je bio Belmin Obradović. Nije mu dozvolio ulaz. Obradović je prvi mog sina udario glavom. Moj sin je uzvratio udarac, udario ga je u nos. Okupili su se profesori i direktorica ove škole. Čula sam kad su rekli Belminu da je već bio pred isključenjem iz škole. Molila sam direktoricu da ga ne isključuju jer je to samo dječija svađa. Sutradan, kad smo bili na ručku u Pionirskoj dolini, Meho Obradović je došao sa policijskim inspektorom. Shvatila sam da traže mog sina i sama sam se javila Mehi. Inspektor je uzeo sve izjave i odveo mog sina u policiju."

Općinsko tužilaštvo I u Sarajevu je 23. augusta optužilo Okić A. zato što je "nakon kraće svađe sa mldb. Belminom Obradovićem i pošto ga je ovaj iznenada udario glavom u predjelu nosa, u bijesu uzvratio udarac. Udario je stisnutom pesnicom u predjelu nosa mldb. Belmina Obradovića, nanijevši mu tešku tjelesnu povredu u vidu preloma nosne kosti sa pomakom nosnih patrljaka". Na suđenju se Okić pojavio sam. Njegovim roditeljima su tri advokata rekla da nema potrebe za njihovim angažmanom jer je slučaj čist. Obradovića je pratio babo Meho. Okić je tražio dokaz da je nos slomljen, nakon čega je Obradović pokazao nalaz jednog sudskog vještaka u kome je pisalo da je povreda nastala u toku igre na košarkaškom terenu. "Moj sin se čudio kakve veze ima taj nalaz o košarkaškoj povredi sa njegovim slučajem, ali je sutkinja intervenisala i rekla mu šta ga briga šta tamo piše", kaže Dijana Okić. "Ranije sam bila viša medicinska sestra i sigurna sam da njegov nos nije bio slomljen. Vidjela sam stotine preloma noseva u operacionoj sali. Njegov nos je samo bio natečen", tvrdi Dijana Okić.

Okići sada čekaju presudu kako bi vidjeli na čemu se zasniva tako teška kazna protiv njihovog sina. Ovaj put će angažovati advokata jer je Belmin Obradović, u prisustvu oca, najavio da će tražiti i odštetu. "Vjerujem da je Meho Obradović sredio ovakvu presudu, jer se, kada je doveo inspektora, hvalio svojim vezama u policiji i na sudovima", kaže Dijana Okić.

Bosna opet na CNN-u!

"Bosna više nije na CNN-u!", postalo je opće mjesto u govoru domaćih političara i predstavnika međunarodne zajednice. Budući da nas više ne nose raskomadane i ne trpaju u kamione kojim nas odvoze što po bolnicama, što na groblja Lav i Stadion, mi više nismo, eto, interesantni. Kao da smo mi baš jako željeli da nas CNN godinama "vrti" gladne, žedne, raskrvavljene, ponižene. Pa, s obzirom da nas sad više niko ne ubija na vizuelno atraktivan način, bolje bi bilo da zaboravimo CNN i okrenemo se, naprimjer, FTV-u. Tamo možemo vidjeti kakvi smo diletanti.

Kad, ne lezi, vraže/šejtane - mi ove godine opet na CNN-u. I to u komadu, i još pametni, zanimljivi, uspješni. U proljeće ove godine CNN "vrti" Danisa Tanovića kako diže Oscara i kaže: "Ovo je za moju zemlju, za Bosnu!" U prošli ponedjeljak, CNN emituje priču o sarajevskoj predstavi Romeo i Julija u režiji Harisa Pašovića. Autor priloga za CNN-ovu emisiju World Report, novinar sarajevske NTV Hayat Kenan Ćerimagić, napravio je izvrsnu priču o stvaranju predstave ispred Skupštine. Gledamo Aleksandra Seksana, Džanu Pinju, Ermina Bravu, Lanu Barić, Ermina Sijamiju, Slavena Vidaka, i njihove kolege u odličnoj atmosferi na probama i sa puno žara na predstavi. Oko njih razvaljen neboder Izvršnog vijeća i sarajevski tornjevi-blizanci koji se obnavljaju.

Ako ova nova Bosna više ne bude na CNN-u, nema nam spasa!

Sarajevu, s ljubavlju (II)

"Poštovana gđo Selimbegović,

Nedavno smo došli do saznanja da je u Vašem cenjenom listu dana 3. oktobra 2002., na strani 12 objavljena rubrika pod naslovom "Nenad Kecmanović: Sarajevu, s ljubavlju". U navedenom tekstu pominje se okolnost da je prof. Nenad Kecmanović autor izveštaja koji se koristi u predmetu IT-95-9-T, pred Tribunalom u Hagu. Imajući u vidu da tim odbrane u navedenom predmetu uskoro počinje sa izvođenjem dokaza, uključujući i svedočenje prof. Kecmanovića, najljubaznije Vas molimo da nam faksom, u roku od 8 dana, od dana prijema ovog faksa dostavite sledeće podatke:

1. Ko je autor teksta koji je objavljen 3. oktobra 2002., na strani 12 Vašeg lista;

2. Ko je, kada i na kakav način došao do saznanja o učešću prof. Kecmanovića pred Tribunalom u Hagu, kao eksperta odbrane u navedenom predmetu;

3. Na koji način i od koga je Vaša redakcija došla u posed sadržine dokumenta čiji je autor prof. Kecmanović;

Ovim putem Vas obaveštavamo da je procedura pred Haškim tribunalom, u skladu sa važećim Pravilima postupka, u određenim slučajevima, u koji spada i ovaj, zatvorena za javnost i zaštićena principom poverljivosti. S obzirom na ovu činjenicu, postoje indicije da je sudska procedura ugrožena time što ste obelodanili gore navedene podatke. Ova okolnost je od bitnog značaja za dalji tok postupka, te Vas najljubaznije molimo da nam u gore navedenom roku dostavite Vaš odgovor.

Na kraju, obaveštavamo Vas da ovaj dopis ima karakter poverljivosti, u skladu sa standardima Tribunala u Hagu, te da nije dozvoljeno prenošenje sadržine trećim licima, koji nisu direktno uključeni u događaj o kome je reč, a takođe nije dopušteno publikovanje u bilo kom obliku javnih medija.

S poštovanjem,

za tim odbrane u predmetu IT-95-9-T

Igor Pantelić

* * *

Poštovani gospodine Panteliću,

Informiram Vas da naš magazin neće udovoljiti Vašoj molbi. Iskreno smo iznenađeni Vašim zahtjevom, s obzirom da pretpostavljamo da Vam je Procedura Tribunala poznata. Ukoliko zaista smatrate da postoje indicije da smo objavljivanjem teksta povodom kojeg nam se obraćate povrijedili Proceduru Tribunala, pozivamo Vas da se obratite organu Tribunala koji je nadležan za ocjenu "indicija" o povredi Procedure. Ujedno koristim priliku da Vas izvijestim da ovim povodom, bez posredovanja nadležnog organa Tribunala, naš magazin nije zainteresiran za saradnju sa Vama.

S poštovanjem,

Vildana Selimbegović

Krstom protiv domaćeg neprijatelja

Posljednje tri godine sarajevsko-romanijskom regijom kruže glasine da ovim dijelom Republike Srpske duhovno vlada i čuva entitet od raznih zala tajna organizacija "Srpska braća". Naime, njen osnovni zadatak je zaštita granica i suvereniteta srpske teritorije od vanjskih, a, bogami, i unutrašnjih neprijatelja, i to ne silom i oružjem, već nekim spiritualističkim metodama. "Najubojitije" sredstvo im je krst, ali ne ovaj standardni, nego krst sa četiri kraka. Ovoj organizaciji se pripisuje da je "zaslužna" što su na prostoru Glasaničkog polja, u podnožju brda Kopito, tačnije, na površinu kilometar sa kilometar, zakopane na desetine hiljada metalnih krstića čudnog oblika. No, kada su sokolačkom svešteniku počele stizati pritužbe građana da su neki od njih pred svojim kućama pronašli kesice u kojima su bili tajanstveni krstići, za priču se zainteresovao i CJB Srpsko Sarajevo. I, gle čuda, tokom istrage u vezi sa pokušajem atentata na poznatog paljanskog biznismena Veljka Goljanina prije dvije godine, na mjestu gdje su počinioci prilikom bijega ostavili kola, policija je pronašla plastičnu kesicu sa famozim krstićima. Inspektori su obavili par razgovora sa lokalnim crkvenim dužnosnicima sa Sokoca, na što su sveštenici odgovorili da Crkva sa tim marifetlucima nema nikakve veze. Zadužen za kontakte sa javnošću u ime mitropolita dabrobosanskog Nikolaja, sveštenik Momir Vasiljević dao je isti odgovor i reporteru Dana: "da je svako gad pred Bogom ko zloupotrebljava krst".

Kada se po Romaniji pročulo da su se na poljima Glasinca i brda Kopito pojavili krstići, mnogi su otišli da ih iskopaju, ali su ih zamalo i vratili jer su im pojedinci sugerirali da bi krstići svoju silu mogli usmjeriti protiv njih. O radu i djelovanju "Srpske braće" saznali smo da se, u cilju zaštite postojanja srpskog entiteta, bori dugotrajnim molitvama, ukopavanjem, ali i urezivanjem krstova na pojedina istaknuta mjesta, ispred kuća i u dvorištima označenih potencijalnih domaćih neprijatelja.

Ideja o ovakvom načinu borbe za očuvanje granica datira još iz vremena dok je Radovan Karadžić gorom slobodno hodio. Da bi očuvao teritoriju, on je u pomoć pozvao izvjesnu proročicu koja mu je savjetovala da će se nečiste sile "odbiti o Republiku Srpsku" ukoliko na granice postavi velike krstove, što je Karadžić poslušao te je u krajnjim gradovima RS-a, Trebinju i Novom Gradu, na vidljiva mjesta postavio velike krstove. Očevici tvrde da su jesenje poplave prije par godina mimoišle Novi Grad zato što je to spriječio krst urezan na drvo prekoputa zgrade opštine. Karadžić je sa gatarom išao i u Srebrenicu, poslije zločina u julu 1995. godine, i, uz Božiju pomoć, postavio još jedan krst na označeno drvo za očuvanje novoosvojene teritorije.

CJB Srpsko Sarajevo nije mogao da krstiće učini dostupnim za fotografisanje, jer je riječ o dokaznom materijalu. Opisali su da su od metala, jedan krak vertikalno i tri horizontalno.

Visokotiražni policijski komesar

Tema "izbor policijskog komesara" bila je jedno vrijeme hit u sarajevskim medijima kao da se, maltene, radilo o izboru predsjednika države. Kada je izabran, ispostavilo se da komesar neće biti niti jedno od zvučnih imena kojima se licitiralo, a ni da ovlasti koje je preuzeo anonimni Tomislav Jurić nisu tolike da bi ovu novu policijsku funkciju vrijedilo dalje medijski eksploatisati. A onda se pojavio Himzo Selimović i demantovao sve koji su se nadali da je vrijeme kada su komesari "žarili i palili" završeno sa krajem narodnooslobodilačke borbe i socijalističke revolucije. Dakle, Selimoviću, novom policijskom komesaru Sarajevskog kantona, redom prijete svi, od aktuelnog ministra unutrašnjih poslova Almira Džuve, preko nekoliko listova i medijskih kuća, do anonimnih korisnika telefona koji su mu prenosili "da se pripazi". Konačno, zahvaljujući dobro obaviještenom Dnevnom avazu, saznali smo da je Selimoviću prijetio i sam Selimović, i to da će ga zapaliti. Naime, aktuelni komesar je, prema Avazovim izvorima, svojevremeno prijetio samospaljivanjem pred zgradom Predsjedništva kada mu je zaprijećeno deložacijom iz stana. Od te lavine prijetnji gotovo da se nije čuo glas ministra Džuve, koji je sa razlogom priupitao zašto Selimović nije pokrenuo istragu o tome. Umjesto što je postao predmet još jedne "visokotiražne" komesarske priče. Zato je na pitanje kako će komesar zaštititi građane ako ne može sebe, stigao ekspresni odgovor: Misija UN-a izražava podršku policijskom komesaru. Tako da je barem razriješena dilema ko štiti komesara, a građani će se već nekako snaći.

	Sadržaj Arhiva Pretplata Biblioteka DANI Marketing Galerija Impresum	DANI br. 280 25. Oktobar 2002.