Gotovo u sjeni odluke Visokog predstavnika da smijeni šefa Federalne obavještajne službe Munira Alibabića ostao je nastavak Ashdownove akcije "oluja zakona". Govoreći o ciljevima proglašenja čak 12 zakona, Visoki predstavnik je ponajbolje objasnio njihovu suštinu: strani investitori će imati jednostavniji i sigurniji put za plasman svog kapitala, a građanima BiH će biti omogućeno da lakše dođu do kredita u bankama i da njihov novac bude sigurniji. Nema sumnje, to je ono što su ljudi u ovoj zemlji htjeli čuti, doduše ne od ovog Britanca, nego od političara svih bivših vlasti. Jer za bolji život ljudi u Bosni ništa nije potrebnije od stranog kapitala koji će otvoriti proizvodnju i nove mogućnosti zapošljavanja, kao i svježeg novca iz domaćih banaka koji će omogućiti građanima da i oni sami nešto učine za sebe. Buđenje ovog poduzetničkog duha nije bila jedina Ashdownova intencija: u kontinuitetu mjera za pravljenje bolje vlasti od bilo koje do sada, Visoki predstavnik će provjeravati kandidate koji budu ispoljavali ministarske ambicije u oblasti vanjske trgovine i trezora te raseljenih lica na državnom nivou, te finansija, obrazovanja i raseljenih lica na entitetskom, a pod paskom će biti i budući ministri finansija i obrazovanja na kantonalnim nivoima. Eliminacioni faktori su očigledni, iako do sada nisu bili tako vidljivi stranačkim štabovima u njihovim kadrovskim aranžmanima: optužba na Haškom sudu, krivično gonjenje i nekompetentnost. Nema sumnje, Ashdown će vrlo energično "očistiti teren" od većine stvari koje su, barem u zakonskoj, ali i u političkoj ravni, kočile BiH u pokušajima da se odlijepi sa evropskog dna. A kad završi, onda je do nas.

Trpeći baražnu vatru primjedbi za neprincipijelnu primjenu Izbornog zakona, članovi Izborne komisije su se počeli gubiti u moru objašnjenja dodjele kompenzacionih mandata. Ekipa Lidije Korać redom nastupa, uvijek pričajući o pritiscima na njih, o tome da je cilj bio da se svim građanima sa pravom glasa omogući da "kupe kartu i uđu na utakmicu političkih stranaka", o činjenici da su sve stranke još prije šest mjeseci znale za odluku o raspodjeli mandata, a nisu reagirale… Samo, kako ikome objasniti demokratske principe po kojima je moguće postati član nekog parlamenta sa šezdesetak glasova? Ili, ako je vjerovati u zaklinjanja da nije bilo nikakvog inženjeringa, kako objasniti kratkovidnost predsjednice Izborne komisije i suradnika joj iz međunarodne zajednice koji nisu mogli prije izbora pretpostaviti da će doći do ovako apsurdnih situacija? Izborna komisija prije "utakmice političkih stranaka" se nije ponašala kao autoritativni glavni sudija, koji će aktere upozoriti na sva pravila i zakonske začkoljice, nego je glumila nekog "četvrtog sudiju" kojem je zadatak samo da podiže tablu sa upisanim brojevima igrača koji ulaze u igru. U pravoj utakmici sudijske greške mogu promijeniti njen ishod, ali za to postoje adekvatne kazne. Ali kako kazniti one koji se, kao, čvrsto drže Izbornog zakona, svaljujući krivicu za njegove dvosmislenosti na one koji su ga usvojili i koji bi sad, kao, trebali i da ga tumače? Jer u politici, kao i fudbalu, utakmice se veoma rijetko ponavljaju. I nikada zbog greški sudija.

Komesar međunarodne policije UN-a, koji će biti i prvi šef policijske misije EU od početka 2003. godine, oštro je upozorio političare da će njihovo miješanje u rad policije biti kažnjeno. Ako nikako drugačije, a ono željeznom metlom Paddyja Ashdowna.

Pritom je zaboravio da kaže kako vrijedi i obratno: policajcima je zabranjeno da se miješaju u politiku. Pogotovo međunarodnim policajcima kojima nije baš najjasnije zašto se policajci biraju po popisu iz 1991. godine. "Mnogo je napora uloženo da se nacionalni sastav policije učini odgovarajućim nacionalnom sastavu stanovništva iz 1991. godine. Ali mislim da bi narednih godina trebalo napraviti novi popis te vidjeti šta je moguće, a što ne. Jer u neka područja jednostavno vam se ne javlja dovoljno ljudi koji bi se željeli vratiti i raditi u policiji", kazao je Frederiksen Oslobođenju, očito nesvjestan težine vlastitih riječi. On kao policajac je, naravno, dužan da vodi računa o profesionalizmu i nacionalnoj ravnopravnosti unutar policijskih snaga, ali zaboravlja da u svoje teze o "novom popisu" ubaci ključni faktor: povratak. Teško da će iko ozbiljnije razmišljati o popisima u mjestima u kojima se - ne zbog slabe želje za povratkom, nego upravo zbog slabog rada lokalne policije - povratak prognanika odvija između dvije noćne eksplozije ili razbijanja prozora na objektima povratnika.

Talas reformi prouzrokovan napadom aktivizma novog Visokog predstavnika ruši sve prepreke pred sobom, Koristeći intermeco dok još nije uspostavljena nova vlast, Paddy Ashdown samouvjereno nameće nove zakone, smjenjuje pogrešno postavljene službenike i donosi kontradiktorne odluke. U ove posljednje svakako spada ona o odbacivanju veta hrvatskih i bošnjačkih predstavnika u Ustavnoj komisiji RS na predložene zakone o ministarstvima Republike Srpske i Zakonu o administrativnoj službi manjeg bh. entiteta. "Ti zakoni ne ugrožavaju nacionalni interes bilo kog konstitutivnog naroda u BiH", bilo je objašnjenje za podršku zakonima u kojima se nigdje striktno ne određuje nacionalnost pomoćnika ministara u Vladi RS te direktora institucija RS-a. Dakle, zakon jeste "konstitutivan" u mjeri da petorici Bošnjaka i trojici Hrvata garantira pozicije ministara u Vladi RS. Ali zato infrastruktura vlasti može komforno ostati etnički čista, srpska. Ashdown u svom nastupu nije vodio računa ni o činjenici da su poslanici SDP-a, Stranke za BiH, NHI-a i SDA bili jedinstveni u stavu da zakoni nisu dobri, a pogotovo nije razmišljao o tome da je jedna od njegovih prethodnih odluka, ona o zamrzavanju mogućnosti za smjene u državnoj administraciji, obesmišljena zakonima koji ne prisiljavaju vlasti RS-a da same sebe multietniciziraju. Dakle, priča o dva multietnička entiteta vrijedi, što se tiče RS-a, samo za tih osam ministara i neznani broj policajaca nesrpske nacionalnosti.

"Zajedno ručali Ivanić, Lagumdžija i Kalinić", naslov je kojim je najtiražniji bh. politički dnevnik propratio vijest o zajedničkom objedu predsjednika SDS-a, PDP-a i SDP-a u sarajevskom restoranu "La Famiglia". Navođenjem svih neophodnih fakata (izuzev onoga šta je bilo za jelo), novinar Dnevnog avaza F.M. nije ostavio ni trunke dileme da se ono što je napisao stvarno i desilo. No, F.M. nije se zaustavio na navođenju aktera, mjesta i vremena sastanka, nego je postavio i tešku dilemu pred šokirane čitaoce: "Da li je i ovaj susret nagovještaj moguće koalicije SDP-a, SDS-a i PDP-a, pokazat će naredni dani." Na žalost F.M.-a, novina u kojoj radi nije i jedini izvor informiranja javnosti u BiH, pa je tako iz Socijaldemokratske partije poslano saopćenje za javnost u kojem stoji sljedeća rečenica: "Dr. Lagumdžija nikada u svom životu nije niti ručao niti kafu popio sa dr. Kalinićem, samim tim niti sa dr. Ivanićem i dr. Kalinićem zajedno." Očigledna laž novinara sa inicijalima F.M. (kojeg u SDP-u prepoznaju kao Fadila Mandala) ne samo da je profesionalno degradirala ugled Dnevnog avaza nego je dovela pod sumnju argumente koje je ova novina koristila u brojnim napisima o Lagumdžiji u toku predizborne kampanje. Avaz nije štedio predsjednika SDP-a, i u više navrata ova novina se sa pravom kritički odnosila prema Lagumdžiji. Međutim, izmišljanje Lagumdžijinog susreta sa čelnikom SDS-a definitivni je dokaz kako je, u želji za diskreditacijom političkog protivnika, lako preći granicu između stvarnosti i mašte. I što je još gore: istine i laži.

Vlastoručna obnova povratničkih kuća "izum" je bivšeg američkog ambasadora u BiH Thomasa Millera. Zasukanih rukava, u akciji promocije povratka prognanika, Miller je prošpartao dosta razrušenih bosanskih sela, pa nije nikakvo čudo da je i njegov nasljednik, izgleda, odlučio da nastavi tu humanu građevinsku tradiciju. Čudno je što je Clifford Bond u akciju obnove dvije kuće za bošnjačke porodice u selu Lipovac kod Zvornika pozvao nikog drugog do Stanimira Vukičevića, kolegu iz jugoslavenske ambasade. A još čudnije što je Vukičević prihvatio poziv da vikend provede upravo u kopanju temelja, dovozu šljunka i cigle, miješanju betona… za Bošnjake-povratnike. "Za jedan dan rada nećemo mnogo pomoći povratnicima, ali ćemo svakako biti od koristi", izjavio je "građevinac" Vukičević, pomalo neočekivano izlazeći iz stereotipa diplomate administracije Vojislava Koštunice kojem se diže kosa na glavi pri pomenu "prejake riječi" agresija i koji je ostao upamćen u bh. javnosti uglavnom po tome što je smatrao da bi BiH trebala povući tužbu pred Međunarodnim sudom pravde u Haagu protiv SRJ jer ona "opterećuje međusobne odnose dviju susjednih država". Na žalost međusobnih odnosa, tužba za agresiju nije povučena, ali je Vukičević zato, izgleda, shvatio da mu je bolje da šuti i radi. Makar sa lopatom u ruci.

Nakon što je izgrađen, po Sarajevu je kružio vic: "Šta je jedini objekat koji se golim okom vidi sa Mjeseca? Kineski zid? Ne, Holiday Inn." Iz vica, hotel zapadnjački zvučnog imena preselio se početkom rata na ekrane svih televizija svijeta, a poslije rata u rubrike bh. medija rezervisane za privatizacijske afere. Holiday Inn, nasreću, nije privatiziran za male pare, a spašavanja njegovog dobrano narušenog ugleda prihvatio se novi upravni odbor i ekipa na čelu sa direktorom Senadinom Fetahagićem. I za nevjerovatno kratko vrijeme, umjesto po upadljivo žutoj boji i skandalima, hotel je postao poznat po kvalitetnoj usluzi i dobrom poslovanju. U svega nekoliko mjeseci skoro dva puta je povećan broj gostiju u odnosu na isti period 2001. godine, pa je broj noćenja od 16.569 u prvih devet mjeseci prošle narastao na 27.673 noćenja u istom periodu ove godine. To se, naravno, moralo odraziti i na poslovanje najrenomiranijeg sarajevskog hotela: umjesto gubitka od 1,4 miliona maraka ostvarena je dobit od oko 280.000 maraka. Takav skok i uspjeh u gradu i državi koji nisu ništa učinili da Sarajevo naprave atraktivnom poslovno-turističkom destinacijom rezultirao je vjerovatno najvećim priznanjem koje jedan hotel može dobiti. Holiday Inn je od strane Ministarstva trgovine Federacije kategoriziran u prvu kategoriju i dobio je pet zvjezdica. Skeptici će odmah reći kako se radi o "bosanskih pet zvjezdica", ali nema sumnje da kako god ih etiketirali, zvjezdice su posljedica ne samo radova na adaptaciji i podizanju kvaliteta usluga nego i promjene svijesti zaposlenih koji su prvi shvatili koliko je pogrešna teza da neprivatizirani hotel mora biti u gubitku, ruiniran, prljav i bezobrazno skup.